U okviru europskog panela građana i tema: klimatske promjene i okoliš te snažnije gospodarstvo, socijalna pravednost i poslovi, Agronomski fakultet u Zagrebu i Društvo agrarnih novinara Hrvatske (DANH) organizirali su tematsku radionicu na temu ,,Konkurentnost hrvatske poljoprivrede u postpandemijskom vremenu’’ na kojoj su sudjelovali kao panelisti ratar Mladen Ferenčak, povrćar Vjekoslav Budanec, voćar Dinko Pavičić i vinar Lovro Miklaužić. Iako se bave različitim djelatnostima, svima njima je zajedničko da su školovani agronomi.
Dekan Agronomskog fakulteta u Zagrebu, prof. dr. sc. Ivica Kisić, kazao je da će hrane sigurno biti dovoljno u budućnosti, ali je samo pitanje po kojoj cijeni. Smatra da je prošlo vrijeme jeftine hrane. Dodao je da je poljoprivreda ponovno dobila na važnosti u ovo kriznom razdoblju. Rad agronoma ,,zemlja otkriva, a ne pokriva’’. To ukazuje da nije dobro kad se agronomskom strukom bave različiti ,,stručnjaci’’, ističe dekan.
Strojevi su skupi, ali neophodni
OPG Mladen Ferenčak, bavi se reduciranom i konzervacijskom obradom zemljišta na 300 ha kraj Đurđevca. Uzgaja žitarice, uljarice i industrijsko bilje. On je kazao da korov suzbijaju mehaničkim putem. Odmah nakon žetve ide sjetva, što zahtijeva dobru organizaciju posla i suvremenu poljoprivrednu mehanizaciju. Plug su izbacili iz uporabe prije šest godina. Dodao je da su napravili sve kemijske analize tla, sukladno kojima obavljaju gnojidbu. Putujući Europom vidio je da bez primjene znanja i specijalne tehnologije, koja se navodi putem GPS-a u obradi tla, nema veće i bolje proizvodnje hrane.
–Posljednjih godina su učestale suše i u Podravini. Biljkama treba prihrana, te se i tu reducirana gnojidba, najviše kod uljane repice, pokazala dobrom. Kod nas je navodnjavanje samo velika priča od koje nema koristi. Osim toga, OPG-i poput našeg, koji ne prolaze na natječajima za EU fondove odnosno uvijek su ‘ispod crte’, iz vlastitih sredstva moraju kupiti stroj po stroj. Oni su jako skupi, ali su postali neophodni, jer nema više ni dovoljno radne snage na selu, ističe Ferenčak.
I sela u Podravini su opustjela, te su ostala bez stoke. Mliječne farme s 40 do 50 krava se zatvaraju. Proizvođači koji su došli do zemljišta, uvidjeli su da mogu lakše živjeti od ratarstva. No, komasacija se ne provodi, napominje. Državnog zemljišta kod nas nema, pa kupujemo male čestice od 0,2 ha, kako bi okrupnili posjed.
Domaći berači tri puta brže beru
Vjekoslav Budanec je upravitelj Poljoprivredne zadruge Plodovi Moslavine u kojoj organizira proizvodnju i plasman povrća s 30-ak OPG-ova. Ujedno vodi i vlastitu proizvodnju povrća: sjemenske paprike, kupusa i boba. Drži da se i proizvodnja povrća, sve više, nalazi pod udarom klime, čije su posljedice sve izraženije.
–Lani kiše nije bilo 50 dana. Lubenice smo sadili u svibnju kada je naglo zahladilo. Deset dana poslije je bilo već nenormalno toplo dok smo ove godine u veljači imali toplinski val, a sredinom ožujka, onaj hladni, napominje Budanec. Ukazao je da sada svaka županija hoće imati hladnjaču, a da nema domaće robe, posebno povrća. Njega možda imamo 30 posto dovoljno izvan sezone, iz vlastite proizvodnje. Osim toga, ukazao je da se na hrvatsko tržište na veliko uvozi mrkva iz Srbije. Ona se prije toga, odmah s polja, opere u Dunavu, što nije sukladno bilo kojem standardu.
I voćar Dinko Pavičić, koji se bavi uzgojem jagode i trešnje te jabuke, maslina i ratarskih kultura, ukazao je na problem vode kod nas. Nju zbog toga što nije definirano pitanje vlasništva, nema tko omogućiti malim proizvođačima. Primjerice pola milijuna kubika vode troši se na voćnjak od 100 ha u okolici Ivanić Grada. On za tri ha maslinika na Hvaru, kaže, plaća vodu po prihvatljivoj cijeni od 20 kuna po kubnom metru. Ističe da uzgoj voća danas ide u ekološkom smjeru, sa što manjom uporabom herbicida i CO2 otiska.
Ukazao je i na domaći problem rasadničarstva te iskustva u organizaciji berbe voća u Španjolskoj. Berbu obavljaju otkupljivači voća, a ne proizvođači, koji dobivaju jedan eura po kilogramu na stablu. Nije zadovoljan ni učinkovitošću berača iz Indije u hrvatskim voćnjacima. Kako kaže, više vremena provedu na mobitelima, dok domaći berači ”tri puta brže beru”. Voćnjak jabuka traži godišnje 350 radnih sati po ha, a berba je najzahtjevnija.
Lovro Miklaužić iz Popovače, još je kao student agronomije bio na stručnom usavršavanju u SAD-u. Uz posao u velikoj obiteljskoj vinariji obnaša i dužnost zamjenika gradonačelnika Popovače. Govoreći o iskustvu u SAD-u, kaže da tamo nije vidio da svi imaju nove strojeve u vinogradu. Uglavnom koriste one iz usluge. Istaknuo je da postoji velika razlika u kvaliteti sadnog materijala, kad se radi o sadnicama vinove loze. Ona iz uvoza je 20 do 30 posto kvalitetnija, a čak 50 posto bolja što se tiče ranijeg dozrijevanja. To znači da godinu dana ranije daje urod.
Slama iz Slavonije se spaljuje u Pečuhu
Ukazao je i na nelogičnosti iz konačnog Prijedloga zakona o poljoprivrednom zemljištu. Prema njemu državno zemljište dobivaju mljekari, koji više nemaju krava. Odgovarajući na upit, kazao je da su veliki bolji od malih u ratarstvu, jer imaju dugi niz godina bolje poljoprivredne strojeve i stručnu podršku. Međutim, mali vinari imaju kvalitetnije vino od velikih, iako su i oni napravili veliki iskorak. S druge strane, Ferenčak je kazao da je protiv toga da se poljoprivedne sirovine za proizvodnju hrane koriste za prozvodnju energije.
Ukazao je da se domaći kukuruz i pšenica mahom izvoze u Italiju. Ona ih onda preprodaje u druge zapadne zemlje. Kazao je i da se slama iz Slavonije, spaljuje u Pečuhu, po cijeni od 1200 eura po ha ili bali slame od 20 kn. Uz to, drži neprimjerenim da u neviđenoj krizi imamo čak 20.000 ha zemljišta na ugaru, odnosno odmoru od proizvodnje te 120 ha eko oraha na nekadašnjem ratarskom zemljištu.
U raspravi je student Matija Balala ukazao na potrebu određivanja minimalne količine plavoga dizela, tzv. ‘mrtve zone’ i za proizvođače hrane. Oni su sada nalaze pred velikom neizvjesnošću da li i koliko ulaziti u proljetnu sjetvu, bilo što se tiče gnojiva ili goriva? Nadalje, prof. dr. sc. Ivan Pejić drži da treba bolje povezati znanost i proizvođače hrane. Kako kaže, savjetovanja agronoma su postala sama sebi svrha, na koja već dugo ne dolaze ni veliki poljoprivredni proizvođači.
