Strategija poljoprivrede do 2030. godine postoji, ali rezultati izostaju. Godine ulaganja i potpora nisu donijele očekivani rast domaće proizvodnje, pa pitanje tko će nas hraniti u budućnosti ostaje otvoreno. Ne trebaju nam pomaci, nego ozbiljni radikalni preokreti, poručio je Dragan Kovačević iz Hrvatske gospodarske komore na skupu u Čepinu. Skup je okupio predstavnike institucija, poljoprivrednih proizvođača i prehrambene industrije.
Konferenciju „Tko nas hrani – Ciljevi strategije ‘Više od farme’ do 2030. – realnost ili iluzija” organizirao je Jutarnji list 7. listopada u Čepinu. Bila je posvećena provedbi nacionalne poljoprivredne strategije i izazovima koji prate njezino ostvarivanje. U fokusu su bili konkurentnost proizvođača, učinci potpora i budućnost stočarstva. Raspravljalo se i o raspolaganju poljoprivrednim zemljištem te o generacijskoj obnovi sektora.
Ciljevi strategije poljoprivrede do 2030.
Državni tajnik u Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i ribarstva Tugomir Majdak podsjetio je na ciljeve Strategije poljoprivrede do 2030. godine. Među njima su veća samodostatnost u strateškim sektorima, jača otpornost na klimatske promjene i tržišne poremećaje te veći udio mladih poljoprivrednika.
Posebno je istaknuo pitanje poljoprivrednog zemljišta. Od približno 1,5 milijuna hektara zemljišta koje se koristi, oko 360.000 hektara u državnom je vlasništvu. Najavljene zakonske izmjene trebale bi urediti raspolaganje tim zemljištem. Osim toga, za veću domaću proizvodnju važno je bolje aktivirati i potencijal privatnih parcela.
Strategija poljoprivrede: što pokazuju rezultati provedbe?
Konzultantica za prehrambenu industriju i poljoprivredu Zvjezdana Blažić analizirala je dosadašnju provedbu strategije „Više od farme”. Kao ključne izazove izdvojila je spor rast vrijednosti proizvodnje i zaostajanje u produktivnosti.
Cilj je do 2030. povećati vrijednost poljoprivredne proizvodnje na četiri milijarde eura. Međutim, nakon rasta od 2020. do 2022. godine, u posljednje tri godine stopa rasta iznosi tek oko 0,5 posto, navela je Blažić. Pritom veća vrijednost proizvodnje ne znači nužno i veće količine. Na rezultate, naime, utječe i rast cijena, odnosno inflacija.
Zaostajanje je vidljivo i u pojedinim sektorima. Strategija predviđa povećanje svinjogojske proizvodnje za 35 posto i govedarske za 20 posto. Predviđa i podizanje 5000 hektara trajnih nasada te dodatnih 500 hektara zaštićenih prostora za proizvodnju povrća. Ipak, dosadašnji trendovi ne prate te ciljeve, upozorila je Blažić.
Problem je i produktivnost rada, koju bi do 2030. trebalo povećati za 60 posto. Hrvatska pritom ne smanjuje zaostatak za prosjekom Europske unije. Razlike se vide i u prihodima po godišnjoj jedinici rada. U Hrvatskoj su u posljednje dvije godine pali oko dva posto, dok su na razini EU-a porasli devet posto, a u Austriji čak 18 posto.
Tko će proizvoditi i tko će kupiti?
U dijelu programa „20 minuta za strateške ideje” svoja su viđenja razvoja hrvatske poljoprivrede iznijeli Martina Dalić, predsjednica Uprave Podravke, i Marko Pipunić, osnivač i predsjednik Uprave Žita.
Dalić je istaknula da pokazatelji provedbe nacionalne strategije upućuju na probleme u implementaciji. Za razliku od strateških ciljeva, poslovanje kompanije svakodnevno se provjerava na tržištu, rekla je.
Podravkin poljoprivredni segment obuhvaća različite proizvode, od prerađene hrane do žive stoke, vina i mlijeka. Svi oni moraju pronaći kupce i osigurati prihod za plaće, kamate i nova ulaganja. Podravka želi pridonijeti razvoju domaće poljoprivrede, što potvrđuju dosadašnja preuzimanja poljoprivrednih kompanija te projekti u pripremi ili provedbi. Ipak, poslovni se rezultati na kraju mjere tržišnim uspjehom, naglasila je Dalić.
Tko će raditi u stočarstvu?
Pipunić je otvorio pitanje o kojem se mnogo govori, ali na koje nema jednostavnog odgovora: tko će raditi u stočarstvu? Slavonija mladima može ponuditi posao i kvalitetan život, možda i usporediv s onim u Irskoj ili Njemačkoj. No, teško ih je privući u djelatnost koja ne poznaje radno vrijeme.
Čekati da mladi popune deficit u svinjogojstvu i govedarstvu, to zaboravite, poručio je Pipunić. Kao primjer naveo je Dansku, zemlju snažne svinjogojske proizvodnje. U njoj se, prema njegovim riječima, mali proizvođači nisu pokazali održivima.
Razlog je, među ostalim, način rada. U stočarstvu o životinjama treba brinuti 24 sata dnevno, 365 dana u godini. Taj je uvjet teško usporediv s poslovima koji nude osmosatno radno vrijeme, slobodne vikende i godišnji odmor. Ne postoji taj motiv da ih veže 24 sata puta 365, rekao je Pipunić. Situaciju je slikovito opisao primjerom krmače koja se počne prasiti u nedjelju u osam ujutro. Tada netko mora biti ondje i preuzeti brigu.
Brojke koje otvaraju neugodna pitanja
Koliko su dosadašnja ulaganja doista povećala domaću proizvodnju? Što pokazuju rezultati provedbe poljoprivredne strategije? To su bila ključna pitanja panel-rasprave koju je moderirao Miroslav Kuskunović.
Raspravljali su državni tajnik Tugomir Majdak, Željko Mihelić, predsjednik Hrvatske poljoprivredne komore, Josipa Filaković iz Hrvatske udruge poslodavaca i Dragan Kovačević iz Hrvatske gospodarske komore. Zastupnica u Europskom parlamentu Sunčana Glavak uključila se videovezom iz Bruxellesa.
Kovačević je upozorio da se uspješnost poljoprivredne politike ne može mjeriti samo uloženim novcem ili nominalnim rastom vrijednosti proizvodnje. Od 2019. ta je vrijednost porasla za približno 700 do 800 milijuna eura. No, riječ je o iznosu u tekućim cijenama, na koji utječe i inflacija. Stvarnu sliku daje fizički obujam proizvodnje, koji je od 2015. do 2025. porastao za svega 0,65 posto, naveo je.
Pozivajući se na evaluaciju provedbe strategije, Kovačević je istaknuo da je među sedam praćenih pokazatelja znatniji napredak zabilježen jedino u ekološkoj poljoprivredi. Površine pod ekološkom proizvodnjom dosegnule su oko 155.000 hektara, čime je ostvaren cilj predviđen za 2027. godinu. Ipak, otvorio je i pitanje tržišta. Gdje završavaju ti proizvodi i potiče li proizvođače na takvu proizvodnju tržišna potražnja ili dostupne potpore?
Krumpir kao pitanje cijele poljoprivredne politike
Predsjednik Hrvatske poljoprivredne komore Željko Mihelić na panel je donio vrećicu krumpira. Tako je na konkretnom primjeru pokazao raskorak između uloženog novca i rezultata domaće proizvodnje. Prema njegovim riječima, Hrvatska danas proizvodi 32 posto manje krumpira nego 2013. godine, kada je ušla u Europsku uniju. Za taj je sektor u međuvremenu kroz izravna plaćanja potrošeno četiri milijarde eura.
Mihelić je upitao zašto Hrvatska unatoč tome ne uspijeva proizvesti dovoljno krumpira te je tu proizvodnju usporedio sa zahtjevima stočarstva i mljekarstva. Razumijem stočarstvo, mljekarstvo, ali krumpir koji posadimo u trećem mjesecu i vadimo u desetom. Pa je li to tolika nauka da mi ne možemo proizvesti dovoljno krumpira?, upitao je.
Njegov je primjer otvorio šire pitanje učinka poljoprivredne politike. Nije presudno samo koliko se novca ulaže, nego i dovode li potpore do veće domaće proizvodnje.
Zemljište za one koji proizvode
Tko bi trebao dobivati poljoprivredno zemljište i kako osigurati da ono služi povećanju domaće proizvodnje? Oko tog su se pitanja sudionici rasprave razišli. Mihelić je upozorio da prije donošenja novih zakonskih rješenja treba jasno odrediti ciljeve poljoprivredne proizvodnje. Majdak je, s druge strane, najavio izmjene Zakona o poljoprivrednom zemljištu kojima bi se potpore snažnije povezale sa stvarnom proizvodnjom.
Majdak je među prioritetima izdvojio stočarstvo te proizvodnju voća i povrća. Najavio je i mjere za okrupnjavanje zemljišta te sankcije za nepridržavanje uvjeta dodjele. Josipa Filaković poručila je da bi glavni kriterij za dodjelu zemljišta trebala biti proizvodnja hrane. Kovačević je upozorio na daljnje usitnjavanje zemljišnih cjelina. Zemljište bi, smatra, trebalo očuvati za velike tvrtke koje nose značajan dio proizvodnje.
Kada će promjene biti provedene?
Osim kriterija dodjele, otvorilo se i pitanje rokova. Kovačević je Majdaka izravno pitao ima li Vlada političko zeleno svjetlo za izmjene zakona. Upozorio je da se nadležno povjerenstvo nije sastalo deset mjeseci te da među proizvođačima postoji skepsa oko provedbe najavljenih promjena. Majdak je odgovorio da postoji politički mandat za dovršetak izmjena. Postupak bi, prema njegovim riječima, trebao biti okončan do sredine 2027. godine.
Manje europskog novca, veća nacionalna odgovornost
Sudionici su se osvrnuli i na buduće financiranje poljoprivrede u Europskoj uniji. Kovačević je upozorio na najavljeno smanjenje europskih sredstava za poljoprivredu i potrebu većeg nacionalnog sufinanciranja. Pritom je istaknuo da se novac namijenjen poljoprivredi ne bi trebao preusmjeravati na socijalne i druge društvene projekte u ruralnim područjima.
Zastupnica u Europskom parlamentu Sunčana Glavak prehrambenu je sigurnost povezala sa sigurnošću Europe. Navela je da će Hrvatskoj u novoj financijskoj omotnici biti zajamčeno najmanje 3,7 milijardi eura. Ipak, upozorila je da veća fleksibilnost u raspodjeli novca nosi rizik jer će se poljoprivreda morati natjecati s drugim nacionalnim prioritetima. Posebno je izdvojila pitanje tko će proizvoditi hrvatsku hranu u budućnosti i potrebu povećanja udjela mladih poljoprivrednika.
Domaću hranu hvalimo, ali biramo li je?
Denis Matijević, predsjednik Uprave ORKA Grupe, upozorio je na raskorak između deklarativne podrške domaćim proizvodima i stvarnih potrošačkih navika. Jedan od problema vidi u načinu na koji se domaći proizvodi predstavljaju kupcima. Umjesto niza oznaka čije značenje prosječnom potrošaču nije lako razaznati, proizvode bi trebalo jednostavno označiti kao proizvedene u Hrvatskoj i sustavno ih promovirati.
Pritom, naglasio je, domaće proizvode ne treba proglašavati najboljima. Njihova je kvaliteta različita, kao i kod proizvoda iz drugih zemalja. Ipak, kupnja domaćega ima širi gospodarski učinak. Novac potrošen na hrvatski proizvod pokreće vrijednost kroz domaći lanac proizvodnje i poslovanja. Kada kupujemo proizvod koji nije proizveden u Hrvatskoj, dio tog učinka se gubi.
Matijević je otvorio i pitanje odnosa prema zdravoj prehrani. Ono što govorimo o važnosti domaće i kvalitetne hrane, smatra, ne podudara se uvijek s našim izborima. Kao primjer naveo je naručivanje hrane putem dostavnih službi. Među čestim izborima, prema njegovim riječima, prevladavaju burgeri, ćevapi, pizza i azijska jela, dok zdrava domaća hrana ostaje po strani.
Mi smo vrlo licemjerni kao potrošači: jedno pričamo, drugo radimo, treće mislimo, poručio je Matijević.
Tko će nas hraniti u budućnosti?
Osvrćući se na pitanje „Tko nas hrani?”, koje je bilo u središtu konferencije, Matijević je ustvrdio da na njega nije čuo odgovor. Još važnijim smatra pitanje tko će nas hraniti u budućnosti. Unatoč želji da bude optimističan, zasad ne vidi mnogo konkretnih razloga za optimizam. Izuzetak je volja pojedinih poduzetnika koji pokreću projekte i nastoje pronaći svoj put do tržišta.
