U Bruxellesu se već mjesecima vodi rasprava koja bi mogla obilježiti sljedeće desetljeće europske poljoprivrede: trebaju li potpore i dalje dominantno pratiti veličinu gospodarstva i površine ili bi se više trebale usmjeriti prema manjim proizvođačima, aktivnim poljoprivrednicima i ruralnoj stabilnosti?
Iza tehničkih termina poput degresivnosti, plafoniranja ili aktivnog poljoprivrednika, skriva se pitanje tko će u budućnosti dobivati više, a tko manje novca iz europskog proračuna. Za Hrvatsku je to posebno važno jer domaća poljoprivreda istodobno ima velik broj malih gospodarstava, ali i rastući segment velikih i profesionaliziranih proizvođača koji značajno ovise o izravnim plaćanjima.
Prema tome, dio gospodarstava mogao bi profitirati, dok bi drugi mogli izgubiti dio dosadašnje razine potpore. A najveći politički sukobi u Bruxellesu upravo se vode oko pitanja kako podijeliti ograničeni europski poljoprivredni proračun.
Što Komisija zapravo želi promijeniti?
Današnja politička realnost je da pritisak na europski proračun raste. Obrana, energetika, industrijska politika i zelena tranzicija traže sve više sredstava, pa ZPP više nije nedodirljiv kao prije deset ili dvadeset godina.
3 smjera ZPP-a
Iz rasprava Komisije i država članica jasno je nekoliko smjerova. 1. Jača redistribucija. To ne znači nužno manje novca za poljoprivredu u cjelini, nego drukčiju raspodjelu unutar sustava. Cilj je smanjiti koncentraciju potpora kod najvećih korisnika i usmjeriti više sredstava prema manjim i srednjim gospodarstvima. 2. Pitanje „aktivnog poljoprivrednika“. Komisija smatra da potpore trebaju dobivati oni koji stvarno proizvode, ulažu i doprinose opskrbi hranom, a ne subjekti koji formalno posjeduju zemlju bez značajnije proizvodne aktivnosti.
3. smjer je „plafoniranje“ (capping) i degresivno smanjivanje potpora. Degresivnost znači da bi se potpore postupno smanjivale kako gospodarstvo raste. Primjerice, nakon određenog broja hektara ili iznosa potpore, stopa potpore po dodatnom hektaru bila bi niža. Dok plafoniranje označava ograničavanje maksimalnog iznosa potpore po gospodarstvu. Komisija predlaže gornju granicu od 100.000 eura godišnje po gospodarstvu. U praksi to znači da gospodarstvo, bez obzira na veličinu, ne bi moglo primiti više od tog iznosa kroz osnovnu dohodovnu potporu.
Zašto EU želi mijenjati sustav?
Glavni argument Komisije je da sadašnji model nije dovoljno pravedan ni politički održiv. Prema podacima Europske komisije, pet posto najvećih korisnika danas prima gotovo polovicu svih izravnih plaćanja u okviru ZPP-a. Taj obrazac nije nov, ali je posljednjih godina postao politički osjetljiviji, posebno u državama s velikim brojem malih gospodarstava.
Komisija smatra da takva koncentracija potpora otežava generacijsku obnovu, pristup zemljištu i ravnomjerniji razvoj ruralnih područja. Istodobno, Europska unija suočava se s rastućim pritiskom na proračun gdje novi prioriteti traže sve više sredstava, zbog čega i poljoprivreda mora opravdavati način na koji koristi gotovo trećinu europskog proračuna.
U Bruxellesu je zato cilj napraviti više uz manje, pa da potpore ne služe samo maksimalnoj proizvodnji, nego i očuvanju ruralnih zajednica, generacijskoj obnovi, teritorijalnoj ravnoteži, otpornosti proizvodnje, te okolišnim i klimatskim ciljevima.
Dvije Europe: produktivnost protiv redistribucije
Iako postoji široka podrška ideji boljeg ciljanja potpora, detalji izazivaju velike podjele među državama članicama. Najosjetljivije pitanje je upravo kombinacija degresivnosti i plafoniranja. Države poput Nizozemske i Španjolske ne smatraju prihvatljivim da najveći sustavi i dalje primaju disproporcionalno velik dio potpora, dok manja gospodarstva teško opstaju.
S druge strane, zemlje srednje i istočne Europe upozoravaju da bi takav pristup mogao kazniti upravo najproduktivnija gospodarstva. Češka i Slovačka, primjerice, imaju među najvećim prosječnim veličinama gospodarstava u EU. U takvim državama velik dio proizvodnje hrane dolazi iz velikih sustava koji bi mogli biti pogođeni ograničenjem od 100.000 eura ili snažnijom degresivnošću. Te države upozoravaju da veličina gospodarstva sama po sebi ne znači da je riječ o bogatom ili manje važnom proizvođaču. Naprotiv, upravo velika gospodarstva često nose najveći dio investicija, izvoza i ukupne proizvodnje hrane.
Smanjivanje potpore većim proizvođačima moglo bi dodatno produbiti već postojeći investicijski jaz u europskoj poljoprivredi, koji prema procjeni Europske investicijske banke iz 2025. iznosi čak 62,3 milijarde eura godišnje samo u poljoprivrednom sektoru. Europska poljoprivreda već posluje pod rastućim pritiskom viših cijena energije, skupljih inputa, strožih okolišnih pravila i globalne konkurencije. U takvom kontekstu, dio država smatra da bi dodatno smanjivanje potpora velikim proizvođačima moglo imati negativan učinak na ukupnu proizvodnju hrane u EU.
Zbog toga većina država članica traži da plafoniranje i degresivnost budu dobrovoljni instrumenti, a ne obvezna pravila na razini cijele EU.
Tko bi mogao profitirati, a tko izgubiti?
Ako reforma krene u smjeru koji zagovara Komisija i dio država članica, najveći relativni dobitnici mogli bi biti mala i srednja obiteljska gospodarstva, mladi poljoprivrednici, stočarska gospodarstva u osjetljivim područjima, proizvođači s više rada po hektaru i gospodarstva koja imaju manju površinu, ali veću dodanu vrijednost. Posebno bi mogla profitirati gospodarstva koja kombiniraju proizvodnju s preradom, izravnom prodajom ili kratkim lancima opskrbe, jer se europska politika sve više pomiče prema modelu otpornosti i lokalne vrijednosti.
Također, mogli bi profitirati i mladi poljoprivrednici. Generacijska obnova postaje jedan od ključnih prioriteta europske poljoprivredne politike, posebno zbog starenja nositelja gospodarstava u mnogim državama članicama.
Najveći rizik postoji za velika gospodarstva s visokim udjelom izravnih plaćanja u ukupnim prihodima. To se posebno odnosi na ratarsku proizvodnju u kojoj potpore često čine važan dio financijske stabilnosti gospodarstva. Ako bi došlo do strožeg plafoniranja ili jače redistribucije, dio tih proizvođača mogao bi izgubiti značajan dio prihoda iz potpora.
No, problem nije samo u mogućem smanjenju iznosa. Jednako važna postaje neizvjesnost. Poljoprivredna ulaganja planiraju se dugoročno, a promjene u pravilima mogu značajno utjecati na odluke o investicijama, širenju proizvodnje ili kreditiranju. Dio država članica zato upozorava da bi pretjerano fokusiranje na redistribuciju moglo dugoročno smanjiti produktivnost europske poljoprivrede.
Gdje je u toj priči Hrvatska?
Hrvatska se u aktualnim raspravama pokušava pozicionirati između dva dominantna europska pristupa. S jedne strane podržava jače usmjeravanje potpora prema aktivnim proizvođačima, a s druge inzistira na fleksibilnosti za države članice i upozorava na rizike previše rigidnih pravila.
Tu je poziciju na sastanku Vijeće Europske unije za poljoprivredu i ribarstvo (AGRIFISH) u Luksemburgu krajem travnja 2026. iznio potpredsjednik Vlade i ministar poljoprivrede, šumarstva i ribarstva David Vlajčić.
Hrvatska podržava ideju da se potpora dohotku više usmjeri prema onima kojima je poljoprivreda glavni izvor prihoda i koji su izravno uključeni u proizvodnju hrane. Time se svrstava među države koje smatraju da budući ZPP mora jasnije definirati tko je aktivni poljoprivrednik.
No, istodobno upozorava da iz sustava ne treba automatski isključivati manje proizvođače kojima poljoprivreda nije osnovna djelatnost. Argument je da i takva gospodarstva imaju važnu ulogu u proizvodnji hrane i očuvanju ruralnog prostora, zbog čega bi za njih trebalo osigurati pojednostavljeni model potpore. Pritom Hrvatska zagovara kombinaciju strožeg usmjeravanja potpora i zadržavanja dovoljno širokog obuhvata korisnika.
Posebno snažno naglašava pitanje fleksibilnosti. Hrvatska smatra da države članice moraju imati dovoljno prostora da same biraju vrste intervencija i način provedbe, u skladu s vlastitom strukturom gospodarstava i nacionalnim specifičnostima. Zato podržava da većina elemenata sustava ostane na dobrovoljnoj osnovi, dok bi na razini EU trebale biti definirane samo ključne kategorije poput „poljoprivrednika“, „aktivnog poljoprivrednika“ i „poljoprivredne aktivnosti“.
Najosjetljivije pitanje za Hrvatsku, kao i za dio drugih država članica, jest ograničavanje visine potpora i degresivnost. Ministarstvo upozorava da bi jedinstveni europski pragovi mogli imati ozbiljne posljedice za proizvođače koji nose značajan dio domaće proizvodnje i prehrambene sigurnosti.
Zbog toga Hrvatska podržava preraspodjelu između velikih i malih proizvođača, ali se protivi rigidnom modelu koji bi jednako vrijedio za sve države članice. Umjesto obveznog plafoniranja, zagovara opcionalni model u kojem bi države same određivale pragove i način primjene.
Kad je riječ o prijedlogu isključivanja umirovljenih poljoprivrednika iz dijela potpora, Ministarstvo upozorava da velik broj starijih poljoprivrednika i dalje aktivno proizvodi i doprinosi održavanju ruralnih područja, pa smatra da generacijsku obnovu treba poticati pozitivnim mjerama, a ne arbitrarnim isključivanjem prema dobi.
Slika 1. Hrvatska se zalaže da umirovljeni poljoprivrednici ostanu u sustavu potpora, jer doprinose održavanju ruralnih područja foto:Shutterstock
Takva pozicija pokazuje da Hrvatska pokušava balansirati između socijalne i proizvodne logike ZPP-a: podržava jače ciljanje potpora, ali istodobno želi zaštititi fleksibilnost i izbjeći mjere koje bi mogle destabilizirati dio proizvodnje ili ruralnog prostora.
ZPP nakon 2027. neće biti isti
Iako je prerano za konačne zaključke, jedno je već sada jasno: budući model europskih poljoprivrednih potpora neće biti samo nastavak postojećeg sustava. Europska komisija pokušava promijeniti samu filozofiju raspodjele novca od modela koji dominantno prati površinu prema modelu koji više uzima u obzir društvenu funkciju, strukturu gospodarstva i političku održivost sustava. To ne znači nužno dramatično smanjenje ukupnog novca za poljoprivredu. Ali moglo bi značiti značajno drukčiju raspodjelu tog novca. Za dio gospodarstava to bi mogla biti prilika. Za druga ozbiljan izazov. Stoga rasprava o budućnosti ZPP-a danas ostaje ključna za pitanje dugoročnog modela razvoja hrvatske poljoprivrede.
Naslovna foto: Gemini
