Divljač se može loviti hvatanjem žive divljači i odstrjelom. S obzirom na broj lovaca koji sudjeluju u lovu razlikujemo pojedinačni i skupni lov. U pojedinačnom sudjeluje jedan lovac (eventualno s psom), a u skupnom lovu veći broj lovaca. Poznajemo sljedeće vrste pojedinačnog lova: dočekom divljači (na visokoj ili niskoj čeki ili na tlu), slijeđenjem, vabljenjem, potragom divljači s psom te lov zapregom.
Dočekom na visokoj čeki lovi se u pravilu krupna divljač. Pogled s visoke čeke pruža veću preglednost, sigurnost, zaštićenost od vremenskih nepogoda, neprimjetnost od strane divljači, što nam istovremeno daje dovoljno za procjenu divljači (trofejna vrijednost, dob, bolest i dr.). Pri dolasku na čeku valja voditi računa o primjerenom mirnom ponašanju i vremenu (najbolje ujutro rano sat vremena prije izlaska sunca i uvečer sat vremena prije zalaska sunca). Pojedinačni lov dočekom na tlu primjereniji je u nizinskim, a na niskoj čeki (zasjedu) u gorskim krajevima. Pri izboru mjesta treba voditi računa da bude na preglednom terenu za promatranje i odstrjel divljači, da smjer strujanja zraka odnosno vjetra uvijek bude od divljači prema lovcu, da bude u blizini putova itd.
Lov šuljanjem, slijeđenjem ili u lovaca poznatiji kao „pirš“, zahtjevna je vrsta lova, koja iziskuje primjerenu fizičku kondiciju, koncentraciju te dobro zdravlje osjetila vida i sluha, a podrazumijeva praćenje traženje i praćenje divljači, u pravilu pješice. I u ovom lovu važno je pratiti smjer vjetra te voditi računa da odjeća i obuća ne budu upadljivi i bučni. Običaj je da lovac ima i prikladan lovački štap na koji će prisloniti pušku pri odstrjelu, a sam odstrjel treba biti pri dobroj vidljivosti. Lov privozom lovačkom zapregom ili lovačkim kolima tradicionalni je način lova u uređenim i preglednim ravničarskim lovištima. Pri tome je lovac smješten u zaprezi s pratiteljima, a kola se kreću putem bočno od divljači. Kad uoče divljač lovac brzo i pažljivo silazi sa zaprege, ona nastavljaju kretanje jer divljač nastavlja pratiti njihovo kretanje, a lovac tada može procijeniti lovinu i obaviti odstrjel.
Vabljenje je važan dio lova
U lovu vabljenjem lovac oponaša glasanje divljači lovačkim alatom koji zovemo vabilica. Primjerice, oponašajući glasanje zeca ili miša dozivamo – vabimo lisicu, imitirajući glasanje srne spolnom žaru vabimo srnjaka ili imitacijom rike dozivamo jelena koji misli da mu drugi jelen ugrožava njegov harem itd.
Skupni lov prigonom i pogonom
U skupnom lovu sudjeluje veći broj sudionika, pri čemu treba biti najmanje tri lovca, a ostalo su pogoniči (sa ili bez pasa) tj. osobe koje sudjeluju u lovu tjerajući, ali u pravilu ne odstrjeljujući divljač. U našim se krajevima tako najčešće love divlje svinje od krupne divljači, te fazani, zečevi, prepelice i grabežljivci od sitne divljači. Poznajemo skupni lov prigonom i pogonom. U lovu prigonom lovci se nalaze na stajalištima na tlu ili niskim čekama na vatrenoj liniji udaljeni 30-40 metara.
Pogoniči tjeraju divljač prema lovcima pazeći pri tom na liniju kretanja. Lovci divljač odstrjeljuju kada prođe vatrenu liniju u suprotnom smjeru od kretanja pogoniča i pazeći da ne pogode susjednog lovca. U lovu pogonom lovci se kreću zajedno s pogoničima na nešto većem razmaku (oko 50 m). U pravilu se između lovaca nalazi dva ili više pogoniča pri čemu treba paziti i na pravilan raspored pasa. U ovom lovu važno je držati se poravnate linije jer se odstrjel obavlja na divljač koja se kreće naprijed, ali i onu koja se vraća natrag. Postoji još i kružni lov, ali se kod nas ne prakticira često.
U svakom lovu, posebice u skupnom, neophodno je pridržavati se sigurnosnih pravila, što podrazumijeva prvenstvenu izvrsnu pripremu organizatora, a potom i besprijekornu disciplinu lovaca odnosno svih sudionika lova. Početak i kraj odstrjela obavlja se na dogovoreni znak voditelj lova – lovnika i pri tome nema iznimaka. Nakon završetka lova divljači se odaje počast, a organizatoru zahvalnost.
Izvor: Gospodarski kalendar
