Rojevni nagon započinje krajem najjačih voćnih paša, a traje do suhog ljetnog razdoblja. Rojenje je prirodni način razmnožavanja pčelinjih zajednica. Do njega najčešće dolazi u proljeće i rano ljeto. Tada je paša obilna, pa nove zajednice imaju mogućnost potpunog razvoja.
U suvremenom pčelarstvu gdje je proizvodnja pčelinjih proizvoda na prvom mjestu, rojenje je nepoželjna pojava. Do sada ga pčelari nisu uspjeli spriječiti u potpunosti. Nastoji ga se potisnuti selekcijom matica i sprječavanjem uzroka koji do njega dovode. Pčele kojima se pčelari u našim krajevima, karakterizira brz proljetni razvoj, a posljedično tome i izražen rojevni nagon. Kroz razvojno razdoblje u socijalnom životu pčela dogodila se specijalizacija jedinki u poslovima i spolnoj ulozi. U normalnim okolnostima radilice su postale ženke nesposobne za razmnožavanje, osim jedne – matice tako da je dijeljenje ukupne zajednice osiguravalo mogućnost razmnožavanja.
Kad se javlja rojevni nagon?
Rojevni nagon započinje krajem najjačih voćnih paša, a traje do suhog ljetnog razdoblja. U tom vremenu pčele u košnicu unose velike količine nektara i peluda. Zbog toga je matica poticana na maksimalno polaganje jajašaca u svaku raspoloživu stanicu u zoni legla. U košnici se to stanje prepoznaje i po tome što jajašca možemo pronaći i na rubovima okvira u stanicama koje su izgrađene preduboko, odnosno s druge strane istog okvira preplitko.
Na pojavu nagona za rojenjem utječe nedostatak prostora za daljnji razvoj legla, nedostatak prostora za odlaganje nektara i peluda, brojčani odnos između mladih pčela i otvorenog legla, starost matice, genska sklonost zajednica na rojenje te povećana toplina u košnici. Mogli bi reći da u košnici postane pretijesno i jedni izlaz je odlazak dijela pčela iz nje. Kad se ispune ovi uvjeti, zajednica prelazi u rojevno raspoloženje. Tada pčele počinju izgrađivati osnove matičnjaka koje još nazivamo zvonca jer vise na okviru kao mali zvončići. U njih matica počinje polagati jajašca.
Takvih matičnjaka može u jednoj košnici biti i dvadesetak. Matica ih ne zaleže sve odjednom, nego to čini postupno kroz desetak dana. Prije nego što počne polagati jajašca u matičnjake, pojačano nese jajašca u sve slobodne stanice na saću, pa tako i u one nepravilne koje inače preskače. Zbog toga se zajednica naglo razvije i može se podijeliti na dva dijela.
Znaci rojevnog raspoloženja
Pčele se u zajednici koja je u rojevnom raspoloženju vladaju drugačije nego što je uobičajeno. Maticu hrane manje i sa slabijom hranom. Zato ona smanjuje broj položenih jajašaca i počinje se hraniti medom. Postaje vitkija i lakša što će joj omogućiti letenje s rojem. Uzimanjem meda povećava se i udio šećera u hemolimfi, što joj daje energiju za rad letnih mišića.
Nagli pad broja jajašaca pred rojenje dovodi i do većeg broja besposlenih kućnih pčela jer se smanjuje površina nepoklopljenog legla koje su do tada njegovale. Sakupljaju se na slobodnim mjestima u košnici i pred letom, i tako dolazi do oblikovanja takozvanih brada koje vise poput velikih grozdova. One su mirnije i slabije se hrane. Oko tri tjedna prije izlaska roja pčele slabije grade saće, a sasvim prestaju kad se zatvore matičnjaci.
Izlaz roja iz košnice
Sedam do osam dana prije nego se izleže prva matica iz matičnjaka, pčele se intenzivno pripremaju za rojenje. Postaju nemirne i trče po košnici i lete u svim smjerovima. One koje će izaći iz košnice uzimaju obilan obrok meda koji im omogućava hranu za više dana. Zbog tako punog mednog mjehura one su teže, pa ih u 1 kg ima oko 8.000 dok ih je obično oko 10.000. Oko podneva, od 10 do 14 sati, i po lijepom vremenu roj napušta košnicu.
Pčele naglo naviru kroz leto i vrte se oko košnice u naizgled divljem metežu koji izgleda zastrašujuće, pa ga se mnogi ljudi boje. Kad izađe oko polovina pčela, izlazi i stara matica te se priključuje roju. Roju se priključi i nekoliko stotina trutova. Ovaj roj se naziva prvenac, teži od 2 do 3 kg, a u njemu ima od 15 do 20 tisuća pčela. Nakon što sve pčele pripremljene za roj izađu iz košnice, on se počinje kretati zrakom poput kugle. Prvi roj obično ne odleti daleko od košnice jer ima staru maticu. Mjesto hvatanja roja je najčešće neko drvo, ali se roj zna smjestiti i na vrlo neuobičajenim mjestima, na zemlji, zidu, a u gradovima u kutije prozorskih roleta ili čak na semaforima.
Na mjesto slijetanja roja prvo sjedaju pčele radilice, a kasnije im se pridruži i matica. Matica drži roj na okupu pomoću feromona. Pčele se međusobno zakvače nogama i roj visi s grane u obliku velikog grozda. Na tom mjestu ne zadržava se dugo, svega nekoliko sati. Za to vrijeme pčele izvidnice odlaze potražiti prikladno mjesto za trajni smještaj.
Ako se za vrijeme rojenja zateknemo na pčelinjaku, daleki odlazak roja možemo spriječiti polijevajući ga vodom ili pijeskom. Poneki pčelari daleki odlazak roja sprječavaju udaranjem o neki željezni ili sličan predmet kojim proizvode buku i zračne vibracije. Vrijeme od slijetanja roja do pronalaska novog doma je razdoblje u kojemu pčelar može stresti roj u novu košnicu i formirati novu zajednicu. To vrijeme možemo produljiti povremeno ga prskajući vodom kako bi pčele imale privid padanja kiše. Ako ih ne zadržimo ili spremimo u novu košnicu roj se diže s privremenog sletišta i najčešće odlazi daleko i za pčelara je izgubljen.
