Danas je u svijetu poznat velik broj pasmina kokoši čija je klasifikacija moguća na više načina, ovisno o tome s kojeg se gledišta promatraju pojedine skupine pasmina. Tako pasmine kokoši možemo razvrstati prema geografskom podrijetlu, uporabnosti, težini ili prema eksterijeru.
Klasifikacija koja uzima u obzir više ovih faktora je sljedeća: teške ili azijske pasmine, lake ili mediteranske, kombinirane, borci, ukrasne i patuljaste. Glede boje perja treba istaknuti da se većina pasmina javlja u više boja perja. Samo neke imaju točno određenu boju i oblik perja.
Teške ili azijske pasmine
Ova skupina pasmina kokoši svoje podrijetlo ima u Aziji. S obzirom da su to izrazito teške životinje, odnosno kokice su teške 4-5 kg, pijetlovi 5-9 kg, nazivamo ih još i teškima. Masivan dojam ovim kokošima daje i rastresito perje. To su kasnozrele životinje (7-9 mjeseci), mirnog temperamenta i slabe nesivosti (90-150 jaja godišnje). Zbog sporog rasta, velikog udjela kostiju u trupu i mesa slabe kakvoće, ove kokoši nemaju nikakve gospodarske vrijednosti. Međutim, zbog krupnoće su sudjelovale u stvaranju kombiniranih pasmina. Najpoznatije pasmine iz ove skupine su: cochinchina, brahma i langshan.
Lake ili mediteranske pasmine kokoši
Skupina pasmina koje su podrijetlom s Mediterana, odlikuju se malom tjelesnom masom, živahnim temperamentom, dobrom nesivošću, slabo izraženim nagonom za sjedenjem na jajima, ranozrele su (4-5 mjeseci). Mogu poslužiti i za ekonomski opravdanu proizvodnju konzumnih jaja u ekstenzivnim uvjetima držanja. Zajednička fenotipska oznaka svim pasminama iz ove skupine su bijeli podušnjaci na glavi. Najpoznatiji predstavnici ove pasminske skupine su: leghorn, talijanka, minorka i plava andaluzijska.
Kombinirane pasmine kokoši
U ovoj pasminskoj skupini nalazi se najveći broj pasmina kokoši. Nastale kao uporabne (ekonomski korisne) životinje koncem 19. i u prvoj trećini 20. stoljeća u Europi i SAD-u, bile su do šezdesetih godina 20. stoljeća jedini ozbiljni proizvođači kokošjih jaja i mesa.
Kokoši iz ove pasminske skupine mogu nesti jaja i u zimi. Relativno brzo rastu pa služe i za tov mlađih pilića (10-12 tjedana) i imaju dosta ukusnog mesa. Prosječna masa im se kreće: pijetlovi od 3-5 kg, kokice 2,5-3,5 kg. Iz kokoši ove pasminske skupine, uz manje sudjelovanje teških pasmina i boraca, stvorene su linijskim uzgojem i selekcijom najznačajnije linije i hibridi suvremnih kokoši za proizvodnju smeđih jaja i brojlerskog mesa. Najtipičniji predstavnici ove skupine kokoši su: Rhode Island Reds, New Hampshire, Plymouth Rocks, Wyandottes, Australorp, Cornish, Orpington i Sussex. U ovu skupinu bi se djelomice mogla ubrojiti kokoš hrvatica. Iako, po nekim svojstvima bi ova kokoš mogla spadati i u lake pasmine.
Borci
Ova skupina već po imenu ukazuje na njihovu svrhu za koju su u prošlosti stvorene, borbu pijetlova. Podrijetlom su iz Azije, ali većina danas živućih ih je nastala u Europi (Engleskoj). Kako su borbe pijetlova zabranjene u čitavom svijetu, danas su to isključivo hobi i izložbene životinje. U povijesti stvaranja mesnatih pasmina kokoši, neki borci su imali važan utjecaj (indijski, malajski). Njihove gene imaju i suvremeni hibridni tovni pilići. Borci se dijele na moderne i borce starih tipova. Sve ih krasi izrazita individualna netrpeljivost, borbenost, loša nesivost (50-60 jaja) i malo nekvalitetnog mesa. Najvažniji predstavnici ove pasminske skupine su: indijski borac, malajski borac i moderni engleski borac.
Ukrasne pasmine
Kokoši, koje su tijekom stvaranja isključivo izabirane na osnovu što atraktivnijeg i rjeđeg (nesvakidašnjeg) izgleda i bile su isključivo ukras raznih parkova i vrtova, svrstavamo u ukrasne. U procesu nastajanja ovih pasmina išlo se u dva pravca glede njihove veličine. Jedan dio tih pasmina ima normalnu veličinu i nije ih se nastojalo smanjiti. Drugi dio tih pasmina u stvaranju je za prvi cilj imalo smanjivanje tijela, pa su nastale mnogobrojne patuljaste pasmine. Neke od njih su izvorno patuljaste, a neke su samo umanjene inačice normalnih velikih pasmina. Od ukrasnih pasmina normalne veličine spomenuti ćemo one nastale u Japanu: Jokohama i Phőnix. Poznate su po izuzetno dugim repnim perima (i do desetak metara).Valja izdvojiti i svilastu kokoš, nizozemsku bijelu čubatku, sultansku kokoš itd.
Hibridi za proizvodnju jaja i mesa
Hibridne kokoši nesilice i tovni pilići ili takozvani linijski hibridi su osnovica suvremene intenzivne proizvodnje kokošjih jaja i mesa brojlera. Ove su životinje nastale iz potrebe za ogromnim brojem vrlo ujednačenih jedinki visokih proizvodnih osobina, nastalih uzgojnim i selekcijskim radom iz prethodno spomenutih čistih pasmina kokoši.
Osnivači linija su pijetlovi s odabranim povoljnim svojstvima koje sigurno prenose na potomstvo. Parenjem grla, koja pripadaju različitim linijama, dobiva se potomstvo koje sjedinjuje povoljne osobine roditelja, a kod toga se iskorištava poznati efekt heterozisa ili luksuriranja, odnosno potomstvo nadmašuje roditelje u poželjnim proizvodnim svojstvima. Na taj način dobivamo krajnji proizvod selekcije i križanja takozvane hibride, koji mogu biti dvolinijski, trolinijski ili četverolinijski. Ove se životinje ne mogu koristiti dalje za reprodukciju jer dolazi do cijepanja osobina i vrlo brzo se dobiva jedna šarolika skupina životinja koja ni po čemu više ne nalikuje roditeljima.
Izvor: Gospodarski kalendar
