Legenda kaže da je sultanska kokoš stoljećima korištena kao živi ukras u vrtovima sultana Osmanskog carstva u Istanbulu. Tamo su uzgajane pod imenom serai tavuk što na turskom znači sultanske ptice. Smatra se kako su njihovi preci drevne sibirske kokoši koje imaju slična morfološka obilježja.
Pasmina je prvi put izvezena iz svoje matične zemlje 1854. godine u Englesku i odatle se proširila dalje po Europi, stigavši trinaest godina poslije u SAD. Nakon 2. svjetskog rata gotovo je izumrla. Zahvaljujući angažmanu britanskih uzgajatelja koji su tijekom 1950.-ih tražili ostatke pasmine diljem Europe ona je preživjela. Niti danas sultanska kokoš nije široko rasprostranjena. Međutim, u mnogim je zemljama našla poklonike koji ju drže za ukras i natjecanja na izložbama. Moderna sultanska kokoš je drugačija od svojih izvornih predaka jer je rekonstruirana od raznih pasmina, kako ne bi izumrla. Izvorne kokoši imale su bijelo obojeno perje i plave noge, i to je danas najčešći varijetet. Ponekad se ove kokoši mogu naći u crnoj, plavoj ili boji lavande, iako nijedna od njih nije službeno priznata.
Spororastuća pasmina
Kao čisto ukrasna pasmina sultanska kokoš je jedinstvena od glave do pete i predstavlja svojevrsni izazov za uzgajatelja. To je manja, zdepasta kokoš, nižeg do srednje visokog stava s bogato operjanim nogama i prstima. Velika i puna okrugla kukma ima ishodište na prepoznatljivom ispupčenju lubanje (protuberanci). U pijetla je raspoređena radijalno sa strane, a u kokoši je vrlo gusta i sferična. Na prednjoj strani kukme ističe se mala crvena krijesta u obliku slova V. Ona je kod kokice uglavnom skrivena u perju. Kljun je žut, a kavernozne nosnice su široke. Oba spola imaju trodijelnu bradu koja u potpunosti prekriva grlo, dio lica i uši. Lice je crveno, a mali podušnjaci obično su skriveni unutar brade.
Dublji, prilično kratak trup daje dojam ispupčenja i nošen je vodoravno. Prsa i trbuh su široki i puni. Rep je nošen okomito pod kutom od 55 do 60 stupnjeva. U pijetla su velika srpasta pera repa sabljasta, a mala i srednja više su zaobljena. Bedra su dobro obrasla perjem. Krila su nisko nošena tako da skrivaju bedra i gornji dio skočnog zgloba. Umjesto uobičajena četiri, na svakoj nozi ima pet prstiju što laiku predstavlja problem u uzgojnom smislu, budući da se on ne nasljeđuje stalno.
Noge su škriljavoplave boje, u starijih životinja mogu biti i svjetlije. Pijetao ima veću krijestu i duži rep, teži između 1,5 i 2 kg, a kokoš ima manju fino strukturiranu krijestu i kraći rep, i tjelesnu masu od 1 do 1,5 kg. Kukma mora biti velika i stabilna, ali ne smije ograničavati vidno polje. Od ožujka do rujna kokice nesu oko 70 malih bijelih jaja, težine 45 g. Nagon za sjedenjem na jajima nije razvijen, a pilići spadaju u spororastuće pasmine. Veličina prstena za pijetla iznosi 18 mm, a za kokoš 16 mm.
Specifičnosti držanja i njege
Sultanske kokoši spadaju među najneobičnije i privlačne pasmine peradi. One će svojim jedinstvenim izgledom unijeti eleganciju i stil u svaki vrt. Ako ih uzgajate za izložbe, pored pridržavanja strogog standarda, važan je i odabir kvalitetne uzgojne linije.
Budući da nisu osobito aktivne u traženju hrane na ispustu i mirnijeg su temperamenta. Dobro podnose boravak u volijeri, što je poželjno kako bi se zaštitilo bujno perje od mokrih i blatnjavih uvjeta te očuvala ljepota životinja. Usto im je potrebna odgovarajuća pojilica kako se ne bi smočila i uprljala brada i tako postala neprivlačna. Također treba osigurati suhu i besprijekorno čistu nastambu, jer se inače perje nogu može zaprljati i slijepiti.
Kad je vrijeme toplo i suho mogu se pod nadzorom pustiti na ograđeni ispust, ali tamo ne mogu provesti cijeli dan jer se ne mogu obraniti od grabežljivaca. Sve dok su uvjeti suhi i kokoši imaju pristup hladovini i svježoj vodi za piće, one mogu podnijeti vrućinu, osim što njihova boja može postati ‘mjedena’ ako provode puno vremena na suncu. Usprkos bogatim pernatim ukrasima one izvrsno lete pa bi ograda trebala biti visoka dva metra da bi ih držali zatvorenima na ispustu.
Zbog mirne naravi ne preporuča se držanje s drugim pasminama kokoši koje imaju dominantniju ili agresivniju prirodu. Barem jednom tjedno treba obaviti provjeru na tekuti, grinje i uši u njihovu perju. Budući da peti prst raste u smjeru prema gore, tako da one ne hodaju po njemu kao što to rade na drugim prstima, i nokat se nikada ne istroši, zasigurno će ga trebati povremeno podrezivati. Sultanske kokoši se kod nas javljaju samo sporadično. Iako ova pasmina oduševljava posebnim izgledom, vitalnošću i mirnim temperamentom, drži je samo nekolicina iskusnih uzgajatelja koji su predanim i stručnim uzgojnim radom kadri održati zahtjevna pasminska svojstva.
