U sve zapuštenijoj ruralnoj Posavini, gdje starinski način života nepovratno pripada prošlosti, obitelj Bojanić iz Novog Zagreba odlučila se prije desetak godina baviti seoskim turizmom, odnosno svrhovitim načinom života u parku prirode Lonjsko polje. Braća Igor i Mladen još od djetinjstva osjećaju snažnu pripadnost svojim pradjedovskim korijenima u selu Lonja pokraj Jasenovca. Nekoliko starih drvenih kuća preuredili su i opremili starinskim namještajem. Tako su sačuvali tradicijsku arhitekturu u svom autohtonom obliku.
Danas je ovo gospodarstvo (etno selo Stara Lonja) jedino koje donekle slijedi staru tradiciju držanja i razmnožavanja posavske guske. Postalo je uzorom koji treba slijediti u osmišljavanju njezina uzgojnog oživljavanja. Smješteno je na pogodnom području gdje postoje dobre prirodne predispozicije za tradicijski uzgoj gusaka kakvog ne srećemo ni na jednom drugom dijelu Posavine. Njihove rasplodne životinje pomno su birane i razlikuju se od prevladavajuće populacije posavske guske u drugim područjima. U posljednjih desetak godina oni su uspjeli postići homogenost tipa sukladno radnom pasminskom standardu posavske guske. Neporecivo je, da se u ovom slučaju radi o vrijednom matičnom jatu gusaka. Ujedno se radi i o oglednom primjeru kako ono treba izgledati.
U odnosu na 2015. godinu kad je u rasplodu bilo petnaest gusaka i tri gusana, danas se matično jato sastoji od dvije linije koju čine dva gusana i četiri guske. U prirodnom ciklusu razmnožavanja, guske od ožujka polažu u gnijezda 10 do 15 jaja i godišnje odgoje po jedno leglo. S obzirom na to da je posljednjih godina velika potražnja za jednodnevnim guščićima Bojanići ih većinu prodaju u toj dobi po cijeni od 50 kn. Za ispašu guske imaju na raspolaganju zatravljeni voćnjak i veliko ograđeno dvorište koje je otvoreno prema okolišu. Puno umijeća i truda uložili su u izgradnju tradicijskog peradnjaka i štaglja.
Stvaranje zdravog okoliša ima brojne prednosti
Podrazumijeva se da stvaranje zdravog okoliša za životinje uz kvalitetnu i uravnoteženu hranidbu jest ključ za održavanje dobrog zdravlja i najbolja preventiva od raznih bolesti gusaka. Kad je vruće i sušno ljeto, sunce sprži većinu pašnjaka. Njihove guske ipak pronalaze određene niše na hidrofilnim travnjacima (staro presušeno korito rijeke Lonje). Usto dolazi prihrana zelenilom iz povrtnjaka i domaćim kukuruzom. Guske i domaće kokoši od upornih napada lisica i čagljeva čuva nekoliko pasa.
Sagledavajući općenito sadašnje stanje posavske guske, može se zaključiti da ona predstavlja vrijednu baštinu i istovremeno nudi potencijalni resurs za održivi regionalni razvoj. Velika jata posavskih gusaka pridonose očuvanju karakteristične slike ruralnog krajolika Posavine (lokalna osobitost prostora). Uz to, ne treba zanemariti njihov kompleksan utjecaj na ukupnu bioraznolikost agrarnog i prirodnog područja.
Zašto posavska guska nije službeno priznata kao izvorna hrvatska pasmina?
U razdoblju od studenog 2014. do travnja 2016. godine Društvo za istraživanje i očuvanje prirodoslovne raznolikosti Hrvatske (ADIPA) napravilo je znanstveno istraživanje populacije posavske guske (bazna kabinetska i terenska istraživanja). Na osnovu prikupljenih informacija i izrađenog radnog pasminskog standarda posavske guske pokrenulo službenu proceduru priznavanja pasmine na nacionalnoj razini. Međutim, zbog administrativno- protokolarnih zapreka zahtjev je odbijen. Predloženo je da takav zahtjev podnese udruga uzgajatelja peradi.
Apeliramo na uzgajatelje posavske guske da se udruže kako bi ostvarili plan očuvanja i povećanja brojnosti. Sve kako bi na koncu ishodili njezino službeno priznanje kao naše izvorne pasmine peradi. Budući da je danas ukupan fond rasplodnih životinja manji nego prijašnjih godina, posavsku gusku smatramo kritično ugroženom.
