Svarthöna ili švedska crna kokoš je pasmina nastala od kokoši pasmine ayam cemani koje su negdje tijekom 17. stoljeća iz Mozambika donesene u Norvešku koja je tada bila u sastavu Švedske. Tijekom svih ovih godina privikle su se na sjevernu klimu, ali su zadržale rijetku crnu boju kože, vezivnog tkiva i kostiju. Perje im je potpuno crne boje sa zelenim odsjajem. Crno je obojano i lice te sve kožne tvorevine na glavi (krijesta, podušnjaci i podbradnjaci) i noge.

Crna pigmentacija kože je uzrokovana mutacijom gena EDN3 koji uzrokuje fibromelanozu. Ona je svojstvena i kineskoj svilenoj, indonezijskoj ayam cemani i vijetnamskoj black h’mong kokoši. Gen potiče proliferaciju crnih pigmentnih stanica te je ova mutacija u Aziji poznata već više od 800 godina. I pijetlovi i kokoši su mirnog temperamenta, no bolji su letači zbog kompaktnog tijela i male težine, od težih pasmina kokoši.

Pijetao može težiti do 2 kg, dok kokoši ne prelaze 1,5 kg. Jaja su mala (38-48 g) s velikim žumanjkom, a ljuska je bijele do svijetlo smeđe boje. Godišnje snesu i do 250 jaja, a spolnu zrelost, odnosno pronesak postižu u dobi od 24 tjedna. Vrlo dobro nesu i tijekom zimskih mjeseci, posebno ako im se prostor u kojem borave tijekom noći dodatno nadosvjetljava. Trenutno se u Švedskoj uzgaja manje od 500 ovakvih kokoši.

Dobra za slobodni uzgoj

U Švedskoj, a i u nekim drugim zemljama (SAD), ova je pasmina poznata po tome što je vrlo zahvalna u slobodnom uzgoju. Pijetlovi su vrlo oprezni i vrlo se bučno glasaju kukurikanjem kad vide pticu grabljivicu ili osjete neku drugu opasnost. Kako su ove kokoši i pijetlovi lagani, ako imaju mogućnost, smještaju se na drveće dok opasnost ne prođe. Svo vrijeme boravka na otvorenome koriste za pronalazak hrane. Stoga koriste velike površine na kojima vrlo dobro iskorištavaju sve hranjive tvari koje tamo pronađu.

Vrlo su otporne na hladnoću, te ne postoji opasnost od smrzavanja krijesti kod niskih zimskih temperatura. U proljeće se kod pojave viših temperatura i bogatijeg izvora hranjivih tvari na ispustu, kokoši počinju raskvocavati. Vrlo dobro sjede na jajima i valivost zna iznositi i do 98 %. Kvočke nakon 21 dana inkubacije jaja vrlo dobro vode brigu o pilićima.

Nakon završene inkubacije, ako se rasplodna jaja inkubiraju u inkubatorima, piliće je potrebno smjestiti u prostor zagrijan na 32 do 350C. Kasnije se ta temperatura postupno može spuštati do šestog tjedna starosti. Tad ih je kod povoljnih vremenskih uvjeta (dnevna vanjska temperatura zraka > 150) moguće puštati u ispuste. Na početku uzgoja im je potrebno osigurati 23-24 sata svjetla dnevno. Noću se prostor nadosvjetljava instalacijom žarulje (3,0 – 3,5 w/m2 poda). Nakon što ih se poćne puštati u ispuste, više nije potrebno dodatno im osvjetljavati prostor u kojem borave tijekom noći.

Na pod je potrebno staviti prostirku od hoblovine ili čiste, po mogućnosti peletirane slame. Pilićima je potrebno pomoći pronaći vodu prislanjanjem kljuna na nipl pojilicu ili uranjanjem vrha kljuna u pojilicu. Zatim im je potrebno ponuditi hranu. U prvim je danima potrebno pomno promatrati ponašanje pilića i po potrebi iz proizvodnje izlučivati one koji su dezorijentirani, slabije se kreću, a svakako redovito treba uklanjati one uginule.

Jedan od najvažnijih čimbenika u uzgoju je svjetlosni režim. Program rasvjete kontrolira početak nesenja i utječe na nesivost tijekom proizvodnje. Najlakše je slijediti svjetlosni program u zatvorenim objektima bez djelovanja prirodnog dnevnog svjetla. Najvažnije je ne povećavati svjetlosno razdoblje tijekom uzgoja (od osmog tjedna svega 9 sati svjetla) sve dok ne započne planirana stimulacija (nakon 20. tjedna starosti).

Kokot crne švedske pasmine

Kakve moraju biti krmne smjese?

Krmne smjese za hranidbu pilića moraju biti grube konzistencije (od 3 do 5 mm), odnosno peletirane. Presitno ili pregrubo mljevenje krmiva dovodi do selektivnog uzimanja hrane. To dovodi do neuravnotežene opskrbe hranjivim tvarima. Obrok tijekom prvih osam tjedana ne smije sadržavati cijelo zrno. Danas se na tržištu mogu pronaći različite krmne smjese za hranidbu pilića u uzgoju. One se formuliraju na osnovi hranjivih zahtjeva pilića s obzirom na faze rasta. Ako se ženske jedinke planira uzgajati za buduće nesilice, onda je već nakon osmog tjedna starosti poželjno odvojiti ih od muških jedinki.

Pjetliće se preporuća uzgajati do dobi od 6 mjeseci kad postižu tjelesne mase od oko 2 kg. Daljnji tov nije preporučljiv jer ne dolazi do značajnog povećanja tjelesne mase. Voda je jako bitna u uzgoju pilića, a pilići koji ne piju dovoljno vode imaju i neodgovarajuću konzumaciju hrane. Stoga i njihov rast nije adekvatan onome što se u određenom uzgojnom razdoblju od njih i očekuje. Ovisno o dobi pilića, odnos potrošnje hrane i vode može biti od 1:1,2 pa do 1:2. Meso crnih švedeskih pijetlova i kokoši ima isti okus i teksturu kao obična piletina. Osim toga, crno pileće meso ima mnoge dobrobiti za ljudsko zdravlje.

Moguća razna ukusna jela od crne piletine

Jeste li znali?

U literaturi se navode ljekovite prednosti crne piletine. Crno pileće meso se preporuča ženama nakon poroda radi povećanja energije, također je dobro za osobe koje imaju problema s visokim krvnim tlakom kao i kod onih koji imaju problem s želucem. Postoji mnogo ukusnih recepata od crne piletine, ovisno želi li ga se koristiti za roštilj, pohanje ili za juhu.

Izvor: Gospodarski kalendar

Prethodni članakRašeljka – nezamjenjiva podloga za cijepljenje voćaka
Sljedeći članakNajnovije preporuke za dobrobit tovnih pilića i kokoši nesilica
prof. dr. sc. Zlatko Janječić
Redoviti profesor Sveučilišta u Zagrebu zaposlen na Agronomskom fakultetu Zagreb od 1994. godine. Kao autor ili koautor objavio je pedesetak indeksiranih radova, te tridesetak stručnih i popularnih članaka, sveučilišni udžbenik i jednu monografiju. Voditelj nekoliko znanstvenih i stručnih projekata. Već dvadeset godina radi na zaštiti hrvatskih izvornih pasmina peradi, kokoši hrvatice i zagorskog purana. Zlatko Janječić rođen je 21. studenoga 1969. godine u Sisku, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 1994. godine na smjeru Stočarstvo. Tijekom studija sudjelovao je u obrani Domovine. Magistrirao je 1998. godine, a doktorsku disertaciju obranio 2002. godine. Od 1994. godine radi kao znanstveni novak u Zavodu za specijalno stočarstvo, te od 1997. godine do danas na Zavodu za hranidbu životinja. U znanstveno-nastavno zvanje asistenta izabran je 1998. godine, u zvanje višeg asistenta 2002. godine, u zvanje docenta 2005. godine, a u zvanje izvanrednog profesora 2009 godine. U znanstveno zvanje znanstvenog savjetnika izabran je 2011. godine, a u nastavno zvanje redovitog profesora 2014. godine. Do sada je objavio pedeset znanstvenih radova, od kojih je 11 radova iz skupine a1, 38 radova iz skupine a2 i 1 rad iz skupine a3. Uz navedeno, dr. sc. Zlatko Janječić autor je ili koautor 3 znanstvena rada objavljena u nacionalnim znanstvenim časopisima koji nisu svrstani u skupine a1, a2 i a3, te 17 znanstvenih radova recenziranih i objavljenih u zbornicima radova s domaćih znanstvenih skupova. Dr. sc. Zlatko Janječić aktivno je sudjelovao na 13 međunarodnih i 29 nacionalnih znanstvenih skupova. Bio je voditelj jednog i suradnik na šest nacionalnih znanstvenih projekata. Član je međunarodnog znanstvenog društva – WPSA. Uvođenjem novog programa bolonjskog studija nositelj je jednog i suradnik na šest modula preddiplomskog studija (Bs), te nositelj dva modula i suradnik na dva modulu diplomskog studija (Ms), od kojih se većina izvodi na više različitih studija na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Koordinator je na dva modula koje predaje na Veleučilištu Marko Marulić u Kninu. Na poslijediplomskom doktorskom studiju Poljoprivredne znanosti nositelj je jednog modula. Bio je mentor jednog doktorskog rada i 38 diplomskih radova. Koautor je jednog sveučilišnog udžbenika i jedne monografije. Stručna djelatnost ogleda se u tridesetak članaka objavljenih u domaćim časopisima. Bio je suradnik na jednom tehnologijskom projektu. Trenutno je voditelj jednog VIP-projekta, a bio je voditelj tri i suradnik na tri nacionalna stručna projekta. Od 2007. godine je član stručnog Savjeta za provedbu uzgojnog programa za male životinje pri Hrvatskom stočarskom centru. Član je nekoliko stručnih Povjerenstava osnovanih od strane Ministarstva poljoprivrede Republike Hrvatske. Od 2011. godine je glavni urednik časopisa Krmiva. Trenutno je član Fakultetskog vijeća, Povjerenstva za savjetovanje dekanice, Odbora za znanost i Povjerenstva za strateško planiranje Agronomskog fakulteta u Zagrebu, te obnaša dužnost Predstojnika Zavoda za hranidbu životinja. Član je Vijeća biotehničkog područja Sveučilišta u Zagrebu. Aktivno govori engleski i služi se njemačkim jezikom. Znanstveno se usavršavao u Izraelu, Sloveniji i SAD.