Ivana Bota, po struci diplomirana pravnica i njezin suprug Hrvoje, diplomirani inženjer arhitekture, prije nekoliko godina odlučili su napraviti životni zaokret i napustiti splitsku gradsku gužvu te su se doselili sa svoje troje djece u tiho i mirno mjesto Krušvar u blizini Trilja. Vrevu i užurbanost gradskog života zamijenili su priroda, zdrava hrana i mir.
Na 7. konferenciji „Hrvatsko povrće“ održanoj u Vodicama prošlog prosinca, Ivani Bota dodijeljena je povelja „Uzorna povrćarica“ za promicanje permakulture i regenerativne poljoprivrede, za poticanje i sudjelovanje u aktivnostima razmjene sjemena povrća, te biointenzivnu proizvodnju povrća i očuvanje bioraznolikosti. S Ivanom i Hrvojem razgovarali smo u Krušvaru, na njihovom imanju.
- Kad pogledamo ljepotu prirode i zelenilo oko vas, lakše je razumjeti razloge zašto ste gradski asfalt zamijenili seoskom idilom. No, odluka vjerojatno nije bila baš lagana?
–Dugo je sazrijevala odluka o preseljenju. Počelo je sve kad su se djeca rodila. Hrvoje je također imao određenih zdravstvenih problema pa smo tako počeli istraživati uzroke i otkrili važnost hrane,kaže Ivana te nam opisuje svoj početak.
-Prošli smo u gradu školu makrobiotike i mediteranske prehrane, spoznali smo koliko je bitna hrana za dobrobit i blagostanje. Počeli smo kod mojih na selu saditi svoj mali vrt i sve to što smo učili o konceptu biovrta odmah smo tamo isprobavali i učili se kroz praksu. Isprobali smo razne tehnike malčiranja i miješane sadnje te saznali kako se u prirodi sve žive biljke i životinje bore za vlastiti opstanak, ali i međusobno surađuju. Shvatili smo da ako se radi u tom smjeru, sustav je otporniji i bogatiji. Ako se ide na suzbijanje izrazito jednog problema, stvori se mnoštvo drugih problema.
Bog je svijet zamislio kao vrt. Ljudi nisu gospodari prirode i trebaju živjeti u skladu i suradnji s prirodom, koristiti što nam ona daruje i prema prirodi se odnositi s poštovanjem, jer nam priroda nudi sve odgovore i život koji je puno kvalitetniji od ovoga na koji smo navikli u gradu. Stoga, umjesto boravka u zatvorenih 4 zida, zar nije bolje biti u svome vrtu?
- Hrvoje, vi ste diplomirani inženjer arhitekture i ova kuća je vaš vlastiti projekt?
–Da, željeli smo uklopiti prirodu i arhitekturu, pa sam projektirao vlastitu kuću i napravio održivi ekosustav. Ideja je bila spojiti današnju modernu tehnologiju s prirodom i procesima u prirodi. Današnja moderna precizna poljoprivreda može biti pomoć, ali čovjek mora naučiti kako živjeti u suživotu sa prirodom. Cilj je u kontekstu arhitekture bio minimizirati negativne utjecaje na okoliš, promovirati energetsku učinkovitost i korištenje recikliranih materijala. Kuća je zamišljena da bude od prirodnog materijala i energetski ne samo samoodrživa nego i da proizvodi višak energije, vode i struje.
–Napravljena na maksimalno prirodan način, konobeton je napravljen od sječke konoplje miješane sa vapnom, vodom i mljevenom ciglom, bez cementa. Sječku konoplje smo naručili u Mađarskoj budući da je u Hrvatskoj nema. Nosiva konstrukcija je drvo, a ovo je ispuna koja ima odlična svojstva, izolacijska i toplinska . Prirodni materijal omogućuje zidovima da „dišu“, regulira vlažnost prostora i stvara zdrav životni okoliš. Također, materijal je negoriv. Kuća je opremljena solarnom elektranom i spremnicima za kišnicu, toplinskom pumpom i peći na drva.
- Za svoju poljoprivredu volite reći kako je ona regenerativna?
-U prirodi postoje procesi degradacije ili regeneracije, ne postoji održivo za stalno, tako je ovo čime se bavimo vrsta poljoprivrede koja regenerira plodnost i mikrobiologiju tla, regulira hidrološke cikluse, smanjuje emisiju stakleničkih plinova i povećava bioraznolikost agroekosustava. Ekološka poljoprivreda je puno bolja od konvencionalne, ali ona također može degradirati tlo i plodnost tla s puno oranja, uzgojem u monokulturi itd. Na taj način ni ona dugoročno nije održiva. Htjeli bismo imati regenerativni certifikat, ali njega izdaje samo jedan institut u Americi. Zato kažemo za nas da nas certificiraju kupci.
- Kupaca naravno ima kad su proizvodi svježi i kvalitetni?
–Surađujemo sa 2 restorana koja opskrbljujemo u sezoni i imamo grupu od 40, 50 stalnih kupaca kojima dostavljamo naše proizvode. Oni su se uvjerili kako su naši proizvodi kvalitetni, ukusni i što je najvažnije, znaju da su proizvedeni na prirodan način iz biointenzivnog uzgoja i da su neusporedivi s poljoprivrednim proizvodima iz industrijske proizvodnje.
- Cijeli sustav je organiziran na način: red stabala, red gredica?
–To je po uzoru na prirodu. Najproduktivniji sustavi su miješani savana sustavi. Na taj se način dobije puno veća površina fotosinteze za uzgoj. Stabla štite od vjetrova i od ekstremne vrućine i hladnoće. Rade se standarnizirane gredice širine 75 cm i ujednačene dužine. Ide 15 cm komposta i onda se gusto sadi tako da se gleda kako intenzivirati proizvodnju na maloj površini. Tlo se konstantno prihranjuje kompostom, a staze se malčiraju sječkom te se često međuredno sade voćke i stabla za regulaciju klime. Tako se planiramo prvih 5 godina više baviti povrćem, a nakon toga se više posvetiti voćkama i pogotovo bobičastom voću.
- Uz regenerativnu i samoodrživu prirodu, cilj vam je povećati proizvodnju i prihode. Koliko je teže baviti se ovakvim oblikom poljoprivrede?
–Imamo oko 500 metara gredica, planiramo ih proširiti na 800 metara. Sadimo većinom isplativije kulture poput korijandera, bosiljka, šparoga itd. Posla ima preko glave jer je puno je ručnog rada. Koristimo folije kako bi olakšali posao sebi, u planu je u budućnosti koristiti biorazgradive folije, ali trenutno su nam preskupe. U jednom dijelu kuće nalazi se i staklenik gdje se nalazi između 4 tisuće i 5 tisuća sadnica. Imaju i razne tropske vrste, cvijeće te mnoge druge vrste voća i povrća. Želja im je posaditi i istražiti nove vrste voća i povrća. Radimo pokuse s mnogo vrsta voća i povrća, sad sadimo crne maline i japanske maline. Ovdje mogu uspjeti sorte koje mogu preživjeti velike minuse i bure, a u isto vrijeme i velike vrućine. Trenutno isprobavamo s pistaciom i marunima. Pistacio je zanimljiv jer trpi ekstremne vrućine i hladnoće.
- Uz bavljenje poljoprivredom, pokrenuli ste i jedan oblik radionica. O čemu se radi?
–Radimo i edukacijski turizam. Supruga Ivana radi radionice kuhanja gdje pokazuje na koji način se povrće može kvalitetno obraditi da se ne uništi, a opet da bude ukusno i kvalitetno. Imali smo već 3 radionice. Idemo u tom smjeru. Jedna od poanti naše priče je i da drugi ljudi vide i krenu u ovom smjeru. Ovo je složeniji i duži put, ali vrijedi svakog truda i vremena, završava našu priču Hrvoje. Njihova djeca su sretna i zadovoljna i sviđa im se život na selu. Idu u obližnju školu i uživaju u prirodi i zdravoj prehrani. Žive život punim plućima. A kako kažu Ivana i Hrvoje, u zadnje se vrijeme sve više mladih obitelji s djecom doseljava u njihovo susjedstvo te se sve više njih odlučuje zamijeniti gradski život zdravijim životom na selu.
Foto: Arhiva obitelji Bota
