Dobro razvijen usjev krumpira u vrijeme aktivnog rasta treba mjesečno dobro raspoređenih 120mm vode. Zato je 2010. sve do početka iskapanja kasnih ili zimskih sorata bila dostatna vlagom. Ipak, obilne kiše koje su zabilježene u većini naših područja tijekom rujna, ne samo da su otežale vađenje uroda kasnih sorata, već izravno utječu na fiziološku stabilnost gomolja za čuvanje krumpira. Stoga tržni proizvođači tijekom naredne zime 2010./2011. moraju poštivati pravila za skladištenje gomolja kako bi gubici uroda bili što manji.
Pravilno vađenje i uskladištenje posebno je važno u vlažnijim sezonama jer je također i bolesnih gomolja više. Borba protiv najvažnijih bolesti cime koje se krajem vegetacije prenose “ispiranjem” na gomolje tijekom 2010. je ponovno bila vrlo zahtjevna. Prvenstveno stoga jer je u svim ljetnim mjesecima padalo više od 100 mm kiše, a izmjena kišnih i vrućih ljetnih dana sa nesnošljivom sparinom i dugotrajnim jutarnjim vlaženjem cime krumpira od rose ili magle pogoduje snažnom razvoju dviju najčešćih bolesti: plamenjače (Phytophthora infestans) i crne pjegavosti ili paleži (Alternaria solani).
Također, većina kasnih sorata krumpira koje su zadnjih godina proširene zbog tolerantnosti na cistolike krumpirove nematode pojačane su osjetljivosti na bolesti cime i gomolja. Stoga se broj potrebnih tretiranja cime protiv gljivičnih bolesti zadnjih 6sezona udvostručio. U odnosu na broj tretiranja koje smo provodili krajem 1990. Mehaničko ili kemijsko uništavanje cime je postala nužna tehnološka mjera pri uzgoju kasnih sorata krumpira čiji urod planiramo skladištiti tijekom jeseni.
Najčešći fiziološki poremećaji pri skladištenju gomolja
Suvremene sorte krumpira se pored najvažnijih tehnoloških svojstava koja privlače proizvođače razlikuju po kulinarskom tipu. Odnosno unutrašnjim svojstvima (sadržaj suhe tvari).
Jedan od najštetnijih poremećaja koji zadnjih godina u našoj zemlji sve više dolazi do izražaja je “tamna pjegavost mesa gomolja”. Poremećaj se obično prepoznaje 1-2 dana nakon vađenja po unutrašnjim tamnim (plavičasto-zelenim) promjenama nekoliko mm ispod kožice gomolja.
Na površini se štetne posljedice ne primjećuju, pa takvi gomolji na “inspekcijskom” stolu nisu prepoznatljivi. Krajnji korisnik štetne posljedice u mesu vidi tek nakon rezanja krumpira. Izgled kružno raspoređenih štetnih promjena u mesu gomolja ovisi o sorti krumpira. Odnosno boji mesa gomolja i sadržaju suhe tvari.
Tamna pjegavost mesa gomolja nastaje kao posljedica aktivacije enzima fenol-oksidaze, pri čemu nastaje plavičasti ili plavičastozeleni melanin.
Natučenje gomolja kod vađenja uroda pri nižim temp., a poglavito ako je zemljište prije vađenja bilo zasićeno vlagom, primarno utječe na aktivnost enzima. Oni oksidiraju fenole, odnosno na štetnost ovog fiziološkog poremećaja. Sorte se jako razlikuju prema osjetljivosti na tamnu pjegavost mesa. U Međimurju su tijekom 2010. bile jače oštećene sorte roko i belarosa. Jače su oštećeni gomolji koji sadrže više suhe tvari.
