Regenerativna poljoprivreda pristup je proizvodnji koji u središte stavlja obnovu i dugoročno poboljšanje zdravlja tla. Iako u znanstvenoj literaturi još nema jedinstvene općeprihvaćene definicije, više izvora opisuje je kao sustav usmjeren na očuvanje bioraznolikosti, učinkovitije kruženje hraniva, bolje gospodarenje vodom i jačanje otpornosti agroekosustava (Newton i sur., 2020; Schreefel i sur., 2020). U povrćarstvu to znači povezati agrotehničke postupke koji čuvaju strukturu i organsku tvar tla, potiču njegovu biološku aktivnost te smanjuju nepotrebne gubitke vode i hraniva.
Što regenerativna poljoprivreda jest, a što nije
Regenerativna poljoprivreda nije jedinstvena tehnologija. Ne postoji ni univerzalan skup postupaka koji se može jednako primijeniti u svim proizvodnim sustavima. Mnoge prakse koje se danas povezuju s tim pristupom odavno su poznate u poljoprivredi. To su, primjerice, plodored, zelena gnojidba, primjena komposta, malčiranje i smanjena obrada tla.
Njihova je posebna vrijednost u međusobnom povezivanju i prilagodbi stvarnom stanju tla i zahtjevima proizvodnje. Pritom se uspješnost ne procjenjuje samo prema primijenjenim postupcima. Ponajprije se gledaju njihovi stvarni učinci na svojstva tla, funkcioniranje agroekosustava i dugoročnu održivost proizvodnje.
Po čemu se razlikuje od konzervacijske i ekološke poljoprivrede?
Regenerativna poljoprivreda dijeli brojna načela s konzervacijskom i ekološkom poljoprivredom. Ipak, razlikuje se od njih prema naglasku i načinu vrednovanja proizvodnih postupaka. S konzervacijskom je povezuju smanjena obrada tla, održavanje biljnog pokrova i raznolikost kultura. S ekološkom dijeli nastojanje da se očuvaju prirodni resursi, potakne biološka aktivnost tla i smanji negativan utjecaj proizvodnje na okoliš.
Međutim, ekološka poljoprivreda uređena je posebnim propisima i sustavom certificiranja. Regenerativna, za razliku od nje, nema jedinstveno definirane proizvodne standarde. Njezina je posebnost naglasak na obnovi funkcija tla i agroekosustava. Uspješnost se pritom mjeri i prema mjerljivim učincima na stanje tla i dugoročnu održivost proizvodnje.
Tlo kao temelj regenerativne proizvodnje
Regenerativni pristup polazi od činjenice da tlo ne služi samo ukorjenjivanju biljaka. Ono je složen sustav mineralnih čestica, organske tvari, vode, zraka i živih organizama. Njegova proizvodna sposobnost ovisi o međusobnom djelovanju fizikalnih, kemijskih i bioloških svojstava.
Stabilna, mrvičasta struktura omogućuje prodiranje korijena, infiltraciju i zadržavanje vode te izmjenu plinova. Organska tvar sudjeluje u stabilizaciji strukturnih agregata i pridonosi zadržavanju hraniva. Osim toga, važan je izvor energije za organizme tla. Mikroorganizmi razgrađuju organske ostatke i sudjeluju u kruženju hraniva. Gliste i drugi organizmi utječu na stvaranje pora i premještanje organske tvari.
Zašto je površinski sloj tla toliko važan?
U povrćarskoj proizvodnji posebno je važno očuvati površinski sloj tla. U njemu se nalazi znatan dio aktivnog korijenova sustava mnogih kultura. Zbijanje, stvaranje pokorice ili pogoršanje vodozračnih odnosa mogu ograničiti usvajanje vode i hraniva, čak i kada ih u tlu ima dovoljno.
Zato uspješnost regenerativnih praksi ne treba procjenjivati samo prema količini dodanog komposta ili broju posijanih pokrovnih usjeva. Važnije su stvarne promjene svojstava tla i stabilnost proizvodnje.
Količina organske tvari nije sve
Posebnu pozornost zaslužuje razlika između ukupnog sadržaja organske tvari i njezina stvarnog doprinosa funkcioniranju tla. Svježi biljni ostaci, mikrobiološka biomasa i stabilnije organske frakcije razlikuju se po brzini razgradnje. Isto tako, imaju različitu ulogu u opskrbi hranivima. Jednokratna primjena velike količine organskog materijala stoga ne jamči trajno povećanje organske tvari.
Rezultat ovisi o teksturi tla, klimi i načinu obrade. Važni su i količina ugljika koja u tlo ulazi korijenom i ostacima te brzina njegove razgradnje. Na lakšim tlima osobito je važno održavati redovit dotok organske tvari. Na težim tlima, s druge strane, treba voditi računa i o prozračnosti te opasnosti od zbijanja.
Smanjena obrada tla – manje zahvata, ali ne pod svaku cijenu
Obrada tla jedna je od agrotehničkih mjera koje izravno utječu na njegovu strukturu. U povrćarstvu se često provodi prije svake nove sjetve ili sadnje. Na površinama s više kultura tijekom godine broj zahvata može biti znatan.
Učestala intenzivna obrada, osobito rotirajućim oruđima, može degradirati stabilne strukturne agregate. Osim toga, ubrzava razgradnju organske tvari i povećava osjetljivost površinskog sloja na pokoricu i eroziju. Obrada prevlažnog tla dodatno povećava rizik od zbijanja i narušavanja poroznosti.
Regenerativni pristup zato prednost daje smanjenju učestalosti, dubine i intenziteta obrade kada to proizvodni uvjeti dopuštaju. Umjesto redovitog dubokog oranja može se primijeniti plića obrada ili rahljenje bez prevrtanja. Druga je mogućnost obrada samo onog dijela površine u koji će se posijati sjeme ili posaditi presadnice (obrada u trake).
Kada se obrada ne može izostaviti
Međutim, potpuno izostavljanje obrade u povrćarstvu nije uvijek praktično ni agronomski opravdano. Sitnosjemene kulture zahtijevaju kvalitetno pripremljen sjetveni sloj. Takve su vrste iz porodice štitarki (mrkva, peršin) ili neke kupusnjače (rotkvica, riga). Uz to, intenzivna proizvodnja često uključuje presađivanje, mehaničko suzbijanje korova i više proizvodnih ciklusa tijekom godine. Na zbijenim tlima može biti potrebno i ciljano rahljenje kako bi se poboljšao razvoj korijena.
Dodatni izazov predstavlja suzbijanje korova. Ako se obrada smanji bez odgovarajućih zamjenskih mjera, može se povećati zakorovljenost, a s njom i potreba za drugim zahvatima. Zato smanjenu obradu treba povezati s plodoredom, pokrovnim usjevima, malčiranjem i drugim mjerama upravljanja korovima.
Stalne gredice i putovi
U manjim povrtnjacima i intenzivnim usjevima korisno je oblikovati stalne gredice i putove. Kada se gaženje i promet strojeva ograniče na iste staze, smanjuje se zbijanje proizvodnog dijela površine. Obrada se tada može prilagoditi potrebama pojedine kulture. Cilj nije potpuno odustati od obrade. Naprotiv, treba provoditi samo zahvate potrebne za uspješno zasnivanje i održavanje usjeva, uz najmanje moguće narušavanje strukture tla.
Uzgoj povrća na stalnim gredicama praktičan je primjer smanjivanja intenziteta obrade. Nakon berbe uklanjaju se ostaci koji predstavljaju izvor zaraze. Zdravi biljni materijal, kada je prikladan, može se usitniti i zadržati u sustavu. Prije sljedeće sadnje obrađuje se samo površinski sloj ili uska zona sadnje, a između gredica ostaju stalni putovi.
Takav je način rada osobito zanimljiv manjim gospodarstvima s raznolikim kulturama i čestim smjenama usjeva. Ipak, ako se ispod obrađenog sloja razvije zbijena zona, površinska obrada neće riješiti problem. Tada je potrebno ciljano rahljenje u odgovarajućim uvjetima vlažnosti tla.
Pokrovni usjevi i zelena gnojidba
Jedno od temeljnih načela regenerativne proizvodnje jest izbjegavanje dugih razdoblja u kojima tlo ostaje golo. U povrćarstvu se takva razdoblja često pojavljuju između jesenske berbe i proljetne sadnje. Javljaju se i nakon završetka uzgoja ranih kultura.
Pokrovni usjevi uzgajaju se prvenstveno radi zaštite i poboljšanja fizikalnih, kemijskih i bioloških svojstava tla. Nadzemni dio smanjuje izravno djelovanje kišnih kapi, površinsko otjecanje i eroziju. Korijen pridonosi stvaranju i stabilizaciji strukturnih agregata te povećava poroznost. Tako voda bolje prodire u tlo i dulje se u njemu zadržava.
Istodobno, pokrovni usjevi usvajaju hraniva koja bi se s nepokrivene površine mogla izgubiti ispiranjem. Nakon razgradnje njihove biomase dio tih hraniva ponovno postaje dostupan sljedećim kulturama. Leguminozni pokrovni usjevi (mahunarke) dodatno obogaćuju sustav dušikom zahvaljujući simbiozi s bakterijama koje vežu atmosferski dušik. Korijen i biljni ostaci izvor su organske tvari i energije za organizme tla. Time se potiču mikrobiološka aktivnost i kruženje hraniva.
Koje vrste odabrati?
Za tu se namjenu mogu koristiti različite vrste, ovisno o cilju i raspoloživom vremenu. Žitarice, poput raži i zobi, razvijaju razmjerno mnogo biomase. Osim toga, učinkovito usvajaju preostali mineralni dušik iz tla. Mahunarke, poput grahorice i djeteline, u simbiozi s kvržičnim bakterijama vežu atmosferski dušik. Facelija se često koristi zbog brzog razvoja i lakog uključivanja u različite plodorede.
Mješavine više vrsta omogućuju kombiniranje različitih funkcija. Primjerice, smjesa žitarice i mahunarke može istodobno osigurati dobru pokrivenost tla, stvaranje biomase i biološko vezanje dušika. Ipak, izbor vrste ili smjese treba prilagoditi sljedećoj povrtnoj kulturi, raspoloživoj vodi i vremenu potrebnom za razvoj pokrovnog usjeva.
Zelena gnojidba ili organski malč?
Posebno je važan način završetka uzgoja pokrovnog usjeva. Biljna masa može se usitniti i unijeti u površinski sloj tla kao zelena gnojidba. Može se i ostaviti na površini kao organski malč. To nisu potpuno jednaki postupci. Unošenje biljnih ostataka povećava njihov kontakt s mikroorganizmima tla i može ubrzati razgradnju. Površinski ostaci, s druge strane, dulje štite tlo od isušivanja i erozije.
Brzina razgradnje i oslobađanja hraniva ovisi o sastavu biljne mase, osobito o omjeru ugljika i dušika. Mladi ostaci mahunarki u pravilu se razgrađuju brže. Nasuprot tome, velika količina zrele, vlaknaste biomase žitarica može tijekom razgradnje privremeno vezati dio mineralnog dušika. Ako se nakon takve biomase odmah zasadi kultura s velikim potrebama za dušikom, može se pojaviti njegov privremeni nedostatak.
Pri planiranju zelene gnojidbe treba predvidjeti dovoljno vremena između prekidanja rasta pokrovnog usjeva, unošenja biomase i sjetve ili sadnje sljedeće kulture. Trajanje tog razdoblja ovisi o vrsti i razvijenosti pokrovnog usjeva te količini biomase. Važni su i temperatura i vlažnost tla. Prekratak razmak može otežati pripremu sjetvenog sloja i početni razvoj sljedeće kulture.
Na što još treba paziti
U povrćarstvu treba voditi računa i o mogućem prijenosu bolesti i štetnika. Primjerice, pokrovne vrste iz porodice kupusnjača ne treba nekritički uključivati u plodored u kojem se često uzgajaju kupus, brokula ili cvjetača. Razlog je to što neke bolesti i štetnici imaju zajedničke domaćine.
Na područjima s malo oborina pokrovni usjevi mogu potrošiti znatne količine vode. Zato je pravodobno prekidanje njihova rasta prije proljetne sadnje osobito važno. Njihova primjena zahtijeva planiranje, a ne samo sjetvu bilo koje vrste na slobodnu površinu.
U kontinentalnim područjima, nakon berbe kasnog ljetnog povrća, može se razmotriti sjetva ozimih pokrovnih usjeva. Oni će štititi tlo tijekom jeseni i zime. Izbor ovisi o datumu sjetve jer vrste kojima treba dulje razdoblje rasta neće ostvariti očekivanu biomasu ako se posiju prekasno. Nakon ranih kultura, primjerice ranog krumpira ili graška, ima više vremena za razvoj pokrovnog usjeva. Ipak, treba procijeniti hoće li on ometati planiranu jesensku proizvodnju.
U priobalnim područjima izbor i rokove sjetve dodatno određuju raspored oborina i mogućnost navodnjavanja. Pokrovni usjev zasijan u suho tlo bez izgleda za nicanje ne ostvaruje zaštitnu funkciju. Osim toga, njegovo naknadno održavanje može povećati troškove i potrošnju vode.
Učinak pokrovnog usjeva ovisi i o trenutku njegova uklanjanja. Ranijim prekidanjem rasta obično se dobiva manje biomase koja se brže razgrađuje. Kasnije uklanjanje povećava količinu ostataka, ali može otežati njihovo usitnjavanje i upravljanje dušikom. Kod izravne sjetve povrća debeli sloj ostataka može biti fizička prepreka za sitno sjeme i ravnomjerno nicanje. Stoga se tehnologija za izravnu sjetvu mrkve ili salate mora razlikovati od one za sadnju razvijenih presadnica rajčice ili kupusnjača.
Plodored i raznolikost kultura
Plodored je važan dio regenerativnog pristupa jer omogućuje plansku izmjenu kultura različitih bioloških i proizvodnih svojstava. U povrćarstvu je to posebno značajno zbog velikog broja vrsta i intenzivne proizvodnje. Uz to, na istoj se površini tijekom godine mogu uzgajati dvije ili više kultura.
Uzastopni uzgoj botanički srodnih vrsta može povećati opasnost od nakupljanja uzročnika bolesti i štetnika određene biljne porodice. Zamjena rajčice paprikom, primjerice, nije odgovarajući prekid plodoreda. Obje pripadaju pomoćnicama i imaju niz zajedničkih štetnih organizama. Isto vrijedi za ponavljanje različitih kupusnjača.
Pri planiranju plodoreda treba uzeti u obzir potrebe kultura za hranivima te dubinu i razvijenost korijenova sustava. Važno je i vrijeme oslobađanja hraniva iz organske tvari. Izmjenom kultura različitih svojstava tlo se ravnomjernije iskorištava, a proizvodna površina manje je jednostrano opterećena.
Mahunarke i kulture kratke vegetacije
Mahunarke imaju posebno mjesto zbog sposobnosti simbiotskog vezanja atmosferskog dušika. Međutim, njihov doprinos sljedećoj kulturi ovisi o količini vezanog dušika i načinu berbe. Ovisi i o količini biljnih ostataka koji ostaju na površini. To ne znači da uzgoj graška ili graha automatski uklanja potrebu za dušičnom gnojidbom sljedeće kulture.
Raznolikost se može povećati i uzgojem kultura kratke vegetacije. Nakon graška moguće je, primjerice, posaditi jesenske kupusnjače. Nakon dovoljno rano završene proizvodnje pojedinih kultura može se zasijati pokrovni usjev. Time se skraćuje razdoblje bez aktivnog korijena i biljnog pokrova.
Plodored mora biti izvediv
Dobro planiran plodored ne mora biti složen, ali mora biti izvediv i usklađen s tržišnim potrebama proizvođača. Njegova vrijednost nije samo u izmjeni naziva kultura. Važnije je povezati biološke, hranidbene i fitosanitarne zahtjeve proizvodnje.
Pri sastavljanju plodoreda korisno je istodobno promatrati botaničku pripadnost i proizvodnu namjenu kultura. Nakon kulture koja ostavlja mnogo zdravih biljnih ostataka može se planirati ona kojoj odgovara drukčiji način pripreme tla. Nakon kulture s izraženim bolestima korijena treba izbjegavati osjetljive domaćine istog uzročnika.
Na malim površinama potpuni višegodišnji plodored teško je provesti. Tada pomaže podjela povrtnjaka na nekoliko stalnih proizvodnih cjelina. Korisna je i jednostavna evidencija o kulturama, gnojidbi i zdravstvenom stanju usjeva. Pokrovni usjev pritom treba evidentirati kao dio plodoreda, a ne kao nevažnu međukulturu. Njegova botanička pripadnost može biti presudna za odluku što će se uzgajati sljedeće sezone.
Organska tvar, kompost i kruženje hraniva
Održavanje i postupno povećavanje sadržaja organske tvari jedan je od najvažnijih dugoročnih ciljeva regenerativnog gospodarenja tlom. U intenzivnoj povrćarskoj proizvodnji znatan dio biomase iznosi se s površine berbom. Istodobno, česta obrada može ubrzati razgradnju preostale organske tvari. Zato je važno osigurati njezin povrat. To se postiže odgovarajućim organskim materijalima, pokrovnim usjevima i biljnim ostacima koji ne predstavljaju fitosanitarni rizik.
Kompost i stajski gnoj
Dobro pripremljen kompost može biti vrijedan izvor organske tvari i hraniva. Njegova primjena može poboljšati fizikalna svojstva tla, osobito na tlima s nepovoljnom strukturom ili malo organske tvari. Međutim, sastav komposta nije uvijek jednak. Ovisi o početnim materijalima, postupku kompostiranja i stupnju zrelosti. Zato se ni potrebne količine ne mogu određivati bez poznavanja njegovih svojstava.
Slično vrijedi i za stajski gnoj. U povrćarstvu prednost treba dati zrelom stajskom gnoju, uz plansku primjenu u skladu s plodoredom i potrebama kultura. Svježi stajski gnoj može predstavljati mikrobiološki rizik, osobito kod povrća koje se jede sirovo. Nepravilna primjena organskih materijala može povećati i koncentraciju soli u zoni korijena.
Organska gnojidba ne isključuje analizu tla
Važno je naglasiti da organska gnojidba ne isključuje potrebu za analizom tla. Prekomjerno unošenje komposta ili stajskog gnoja može dovesti do nakupljanja pojedinih hraniva, osobito fosfora. Time raste i rizik od njihova gubitka u okoliš. Također, hraniva iz organskih izvora ne oslobađaju se uvijek onda kada su biljci najpotrebnija.
Regenerativni pristup zato ne znači zamjenu jedne vrste gnojiva drugom bez promjene načina upravljanja hranivima. Cilj je uskladiti izvore, količine i vrijeme primjene hraniva s opskrbljenošću tla, potrebama kultura i procesima razgradnje organske tvari.
U praksi je korisno razlikovati materijale koji ponajprije poboljšavaju tlo od onih koji osiguravaju brže dostupna hraniva. Zreo kompost u pravilu djeluje sporije, a brzina oslobađanja dušika iz pojedinih organskih materijala može znatno varirati. Kod povrća kratke vegetacije to je posebno važno. Najveća potreba za hranivima tada se može pojaviti prije nego što se organski dušik mineralizira.
Zbog toga se plan gnojidbe mora temeljiti na analizi tla, poznavanju sastava organskih materijala i očekivanom prinosu. Ne smije se polaziti od pretpostavke da je svaka organska gnojidba automatski uravnotežena.
U plodoredu se zreli stajski gnoj uobičajeno planira za kulture koje dobro iskorištavaju njegov učinak. Između primjena ostavlja se višegodišnji razmak, često tri do četiri godine, ovisno o tlu, količini i proizvodnom sustavu. Naknadne potrebe drugih kultura treba procijeniti zasebno. Tako se smanjuje opasnost od nepotrebnog gomilanja hraniva. Organska gnojidba tada postaje dio dugoročnog upravljanja plodnošću, a ne rutinski zahvat prije svake sadnje.
Malčiranje i učinkovitije korištenje vode
Pokrivenost površine tla jedan je od najvidljivijih elemenata regenerativne proizvodnje. U povrćarstvu se može postići organskim malčem ili ostacima pokrovnih usjeva. Moguć je i živi biljni pokrov, ondje gdje ne ometa glavnu kulturu. Organski malč od slame, usitnjenih zdravih biljnih ostataka ili drugih prikladnih materijala smanjuje isparavanje vode s površine tla. Osim toga, ublažava temperaturna kolebanja i otežava nicanje dijela korova.
U uzgoju rajčice, paprike, tikvica i krastavaca malčiranje se kombinira s navodnjavanjem kapanjem. Voda se tako dovodi izravno u zonu korijena, a pokrivena površina smanjuje gubitke isparavanjem. Takva kombinacija pridonosi ujednačenijoj vlažnosti tla, što je osobito važno tijekom cvatnje i razvoja plodova.
Malč nije uvijek jednako djelotvoran
Ipak, učinak malča ovisi o materijalu, debljini sloja i uvjetima uzgoja. U proljeće organski malč može usporiti zagrijavanje tla. To nije poželjno kod toploljubivih kultura ako se postavi prerano. Na vlažnim površinama može zadržavati prekomjernu vlagu uz površinu ili pogodovati pojedinim štetnicima.
Živi malč, odnosno nizak biljni pokrov između redova, dodatno pridonosi zaštiti tla i bioraznolikosti. Međutim, takve biljke istodobno troše vodu i hraniva. Zato njihovu konkurenciju s glavnom kulturom treba kontrolirati košnjom, odabirom manje kompetitivnih vrsta ili odgovarajućim prostornim rasporedom.
Važno je razlikovati veću sposobnost tla da zadrži vodu od stvarno raspoložive vode tijekom vegetacije. Bolja struktura i više organske tvari pridonose povoljnijim vodnim i vodozračnim odnosima. Ipak, ne mogu zamijeniti navodnjavanje u razdobljima izraženog nedostatka vode.
Kako pravilno postaviti malč
Za organski malč treba odabrati čist materijal bez sjemena korova. Ne smije se stvarati predebeo, zbijen sloj neposredno uz stabljiku. Slama i drugi materijali bogati ugljikom na površini se uglavnom razgrađuju sporije nego nakon unošenja u tlo. Ako se kasnije pomiješaju s tlom, može se promijeniti dinamika raspoloživosti dušika.
Malč je često praktičnije položiti kada se tlo dovoljno zagrije, a posađene se biljke ukorijene. Kada su oborine česte, treba pratiti pojavu puževa i drugih organizama kojima vlažan pokrov pogoduje.
Navodnjavanje kapanjem nije samo po sebi štedljivo
Navodnjavanje kapanjem samo po sebi ne znači da je potrošnja vode optimalna. Ako su obroci preveliki, voda se procjeđuje ispod aktivne zone korijena i ispire hraniva, osobito na lakšim tlima. Zato je korisno pratiti vlažnost na dubini na kojoj se nalazi najveći dio korijena. Učestalost navodnjavanja treba prilagoditi fazi razvoja biljaka.
U tom se smislu regenerativne mjere i precizno navodnjavanje nadopunjuju. Prve poboljšavaju svojstva tla, a drugo omogućuje učinkovitije korištenje raspoložive vode.
Bioraznolikost i prirodna regulacija štetnih organizama
Regenerativna proizvodnja nastoji povećati raznolikost biljnih i životinjskih organizama u proizvodnom sustavu. U povrćarstvu se to postiže širim plodoredom, cvjetnim trakama, očuvanjem rubnih staništa i primjenom integrirane zaštite bilja.
Cvjetne trake uz proizvodne površine osiguravaju pelud, nektar i skloništa korisnim kukcima. Među njima su oprašivači i prirodni neprijatelji pojedinih štetnika. Učinkovitost traka ovisi o odabranim biljnim vrstama, razdoblju cvatnje i povezanosti s okolnim staništima.
Kod tikvenjača je oprašivanje osobito važno, pa očuvanje oprašivača ima neposrednu proizvodnu vrijednost. Kod drugih kultura korisni organizmi mogu pridonijeti regulaciji populacija lisnih uši, gusjenica i drugih štetnika.
Više bioraznolikosti ne znači manje svih problema
Ipak, veća bioraznolikost ne znači automatski manje problema sa štetnim organizmima. Pojedine biljke mogu biti alternativni domaćini štetnika ili uzročnika bolesti. Neodržavani biljni pojasevi mogu otežati provođenje zaštitnih mjera. Stoga izbor vrsta i njihov raspored moraju biti usklađeni s kulturama koje se uzgajaju.
Regenerativni pristup nije zamjena za integriranu zaštitu bilja, nego njezina nadopuna. Praćenje štetnih organizama, preventivne agrotehničke mjere i očuvanje korisnih organizama i dalje su važni za sigurnost proizvodnje. Jednako je važna i pravodobna primjena odgovarajućih sredstava zaštite.
Pri izboru cvjetnih vrsta prednost imaju kombinacije koje cvatu u različitim dijelovima vegetacije. Tako korisni organizmi imaju izvor hrane i kada glavna povrtna kultura ne cvate. Biljni pojasevi ne moraju zauzimati veliku površinu. Ipak, treba ih smjestiti tako da ne ometaju pristup mehanizaciji, navodnjavanje i zaštitu nasada.
Važno je i redovito pratiti pojavljuju li se na tim biljkama štetnici koji mogu prijeći na povrće. Primjena korisnih organizama ima najviše smisla uz praćenje populacija štetnika i pragova štetnosti. Ne treba očekivati da sama prisutnost cvijeća zamijeni sve ostale mjere zaštite.
Izazovi primjene u intenzivnom povrćarstvu
Regenerativne prakse mogu pridonijeti poboljšanju svojstava tla. Međutim, njihovo uvođenje u intenzivnu proizvodnju povrća zahtijeva prilagodbu proizvodne tehnologije.
Malo vremena između dviju kultura
Jedno od glavnih ograničenja jest kratko razdoblje između dviju kultura. Proizvođač koji nakon proljetne ili ljetne berbe odmah zasniva novi usjev često nema vremena za razvoj pokrovnog usjeva. Isto tako, nema dovoljno vremena ni za razgradnju unesene organske mase. U takvim je uvjetima potrebno odabrati vrste kratke vegetacije, prilagoditi rokove sjetve ili dio površine povremeno namijeniti obnovi tla.
Usklađivanje hraniva s potrebama povrća
Drugi je izazov uskladiti oslobađanje hraniva s potrebama povrća. Rajčica, paprika, kupusnjače i druge intenzivno uzgajane kulture imaju velike potrebe za hranivima. Njihova dostupnost iz organskih izvora ovisi o temperaturi, vlažnosti i mikrobiološkoj aktivnosti tla. Zbog toga prijelaz na veći udio organske gnojidbe zahtijeva poznavanje dinamike mineralizacije. Potrebno je i redovito pratiti hranidbeni status biljaka.
Korovi i fitosanitarni rizici
Smanjena obrada također može zahtijevati drukčiji pristup suzbijanju korova, dodatnu mehanizaciju ili više ručnog rada. U prvim godinama promjene proizvodnog sustava moguće su i poteškoće s pripremom sjetvenog sloja, osobito na težim tlima.
Ne treba zanemariti ni fitosanitarne rizike. Biljni ostaci na površini korisni su za zaštitu tla. Međutim, ostaci zaraženih biljaka mogu biti izvor zaraze za sljedeći usjev. Zato se preporuke o zadržavanju biomase uvijek moraju uskladiti sa zdravstvenim stanjem prethodne kulture.
Regenerativne prakse nisu ograničene na određeni sustav poljoprivredne proizvodnje. Mogu se primjenjivati u konvencionalnom, integriranom i ekološkom povrćarstvu, uz poštovanje pravila i zahtjeva pojedinog sustava. Njihov odabir i način primjene ovise ponajprije o stanju tla, uzgajanim kulturama, klimatskim uvjetima i raspoloživim proizvodnim resursima.
Isplati li se?
Posebno je pitanje ekonomska opravdanost promjena. Pritom treba odvagnuti izazove primjene i očekivane koristi. Sjeme pokrovnih usjeva, rad za njihovu sjetvu i uklanjanje, nabava komposta ili prilagodba mehanizacije stvarni su troškovi. S druge strane, dio koristi može se pojaviti tek nakon nekoliko godina. Pojedine mjere mogu odmah smanjiti broj prohoda ili potrebu za suzbijanjem korova, ali druge mogu povećati radno opterećenje.
Zbog toga je korisno promatrati ukupne troškove po jedinici tržišnog prinosa, a ne samo izdvajanja za gnojiva ili obradu. Regenerativni pristup ne bi smio ugroziti zdravstvenu ispravnost proizvoda, pravodobnost berbe ni tržišnu kvalitetu povrća. Njegova dugoročna održivost ovisi o tome mogu li se poboljšanja svojstava tla ostvariti uz prihvatljive proizvodne troškove i očuvanje tržišne konkurentnosti gospodarstva.
Kako postupno uvoditi regenerativne prakse?
Uvođenje regenerativnih praksi ne zahtijeva istodobnu promjenu cjelokupne tehnologije proizvodnje. Razumnije je započeti s ograničenim brojem mjera na dijelu površine. Njihove učinke zatim treba pratiti tijekom nekoliko proizvodnih ciklusa.
Procjena početnog stanja tla
Prvi je korak procjena početnog stanja tla. Pritom je korisno povezati tri skupine pokazatelja:
- fizikalne – struktura, zbijenost i infiltracija vode
- kemijske – pH-vrijednost, sadržaj organske tvari i raspoloživa hraniva
- biološke – aktivnost organizama tla i razvoj korijenova sustava.
Nijedan pojedinačni pokazatelj ne može u potpunosti opisati stanje tla. Zato je za pouzdanu procjenu učinaka regenerativnih praksi potrebno pratiti njihove promjene tijekom duljeg razdoblja.
Prvi koraci na gospodarstvu
Na površinama koje nakon berbe ostaju prazne može se započeti uvođenjem odgovarajućeg pokrovnog usjeva. Gdje je tlo izloženo isušivanju i stvaranju pokorice, korisno je isprobati organski malč. Na površinama s čestim prohodima mehanizacije promet treba ograničiti na stalne putove.
Korisno je ostaviti i usporednu površinu na kojoj se nastavlja dotadašnja tehnologija. Uspoređivati treba ne samo prinos i kvalitetu povrća. Važni su i troškovi obrade, potrošnja vode, zakorovljenost, potreba za gnojidbom te promjene svojstava tla.
Pojedini učinci, poput manjeg isparavanja vode nakon malčiranja, mogu biti vidljivi već tijekom jedne vegetacije. Promjene sadržaja organske tvari, stabilnosti strukturnih agregata i drugih dugoročnih pokazatelja razvijaju se sporije. Njih treba procjenjivati tijekom više godina.
Uspjeh regenerativnog pristupa ne treba mjeriti brojem primijenjenih mjera, nego njihovim stvarnim učinkom na tlo i proizvodnju. Praksa koja dobro funkcionira na lakšem, propusnom tlu ne mora dati jednak rezultat na teškom, slabo dreniranom tlu. Isto tako, isti pokrovni usjev neće biti jednako prikladan u kontinentalnim i sušnim priobalnim uvjetima.
Jednostavno praćenje rezultata
Za praćenje rezultata nisu nužno potrebne složene analize svake godine. Uz povremenu laboratorijsku analizu tla, proizvođač može bilježiti:
- koliko se brzo voda upija nakon obilnije kiše ili navodnjavanja
- pojavljuje li se pokorica
- koliko se tlo zbija pri prolasku mehanizacije
- kako se razvija korijen.
Korisne su i fotografije istih mjesta snimljene u usporedivim razdobljima. Jednako vrijedi evidencija prinosa, utrošenih sati rada i količine vode za navodnjavanje. Za pouzdanu usporedbu promjene ne treba pripisivati pojedinoj praksi ako su se istodobno promijenili sorta, rok sadnje, vremenski uvjeti ili intenzitet gnojidbe. Takva evidencija omogućuje postupno prilagođavanje sustava, bez oslanjanja na opće preporuke koje ne uzimaju u obzir posebnosti gospodarstva.
Regenerativna poljoprivreda – put prema otpornijoj proizvodnji povrća
Regenerativna poljoprivreda u povrćarstvu ne podrazumijeva odustajanje od suvremenih proizvodnih tehnologija. Naprotiv, riječ je o njihovu povezivanju s postupcima koji dugoročno čuvaju i poboljšavaju proizvodnu sposobnost tla. Najveći potencijal nije u pojedinačnoj mjeri. On leži u usklađenom upravljanju obradom, organskom tvari, biljnim pokrovom, plodoredom, vodom i hranivima. Takav pristup može pridonijeti stabilnijoj i otpornijoj proizvodnji povrća, uz racionalnije korištenje raspoloživih resursa.
Pročitajte još:
Kako eko imanje Zrno čuva tlo: trajne gredice, zelena gnojidba i bez prevrtanja






