Domaći tržni proizvođači krumpira tijekom veljače zaprimaju najveći dio naručenog sjemenskog krumpira (uglavnom iz Nizozemske, Njemačke, Austrije, Francuske), pa kod pripreme pred sadnju svake godine ponavljamo upozorenja o kontroli kvalitete “majčinskih gomolja” na zdravstveno stanje.
Krumpir se razmnaža vegetativno, sadnjom gomolja, a kupnja deklariranog sjemenskog krumpira je preduvjet uspješnog uzgoja. Gomolji prosječno sadrže 77,8 % vode, pa su vrlo prikladni za veći broj neželjenih organizama. Još početkom milenija je poznato da gomoljima krumpira potencijalno možemo “prenijeti” čak 40-ak vrsta patogenih mikroorganizama (gljivica, bakterija, virusa, viroida, fitoplazmi), te nekoliko rodova nematoda.
Sprječavanje širenja krumpirovog raka
Odredbama “Pravilnika o mjerama za sprječavanje unošenja i širenja organizama štetnih za bilje, biljne proizvode i druge nadzirane predmete i mjerama suzbijanja tih organizama” (NN74/06) posebno se provodi zdravstveni nadzor na karantenske neželjene organizme, među kojima sjemenske gomolje posebno pregledavamo radi raka krumpira (Synchytrium endobioticum). Službena kontrola (ne)prisutnosti raka krumpira u našoj je zemlji regulirana “Naredbom o poduzimanju mjera za sprječavanje širenja i suzbijanje krumpirovog raka, kojeg prouzrokuje gljiva Synchytrium endobioticum” (NN76/06). Pri tome je svaki posjednik bilja dužan obavijestiti nadležnog fitosanitarnog inspektora ako uoči simptome ili posumnja na rak krumpira (vidi Sliku 1).
Rak krumpira smatra se potencijalno vrlo štetnim karantenskim organizmom zašto što napada gospodarski značajnu kulturu, a ne postoje izravne mjere suzbijanja bolesti, te kroz vrlo dugo razdoblje onemogućava nesmetan razvoj krumpira na kontaminiranim parcelama.
Stoga ovom prilikom proizvođače merkantilnog krumpira upozoravamo i upoznajemo s izgledom ove karantenske bolesti, te biologijom i preventivnim načinom suzbijanja. Europska i mediteranska organizacija za zaštitu bilja (EPPO) navodi da je rak krumpira u našoj zemlji bio prisutan, ali ga više nema (“Absent, pest no longer present”). Zašto? Godine 1955. zaraza krumpira rakom je prepoznata i lokalizirana u blizini Krašića, pa se dalje nije širila. Pravodobnim provođenjem karantenskih mjera i sadnjom otpornih sorata rak je u godinama nakon prvog nalaza “nestao” s ugroženog područja.
Rak krumpira (Synchytrium endobioticum) je porijeklom s planinskog područja Anda u Južnoj Americi, a prenesen je u Europu 1880-tih godina (vjerojatno gomoljima krumpira namijenjenim za selekciju na otpornost prema plamenjači ili krumpirovoj plijesni – Phytophthora). Lokalno je raširen u Nizozemskoj, Njemačkoj, Danskoj, Irskoj, Poljskoj i brojnim drugim trećim zemljama (npr. Austrija, Bugarska, Češka, Crna Gora, Grčka, Italija), pa postoji realna i velika opasnost od unosa bolesti zaraženim sjemenskim ili merkantilnim krumpirom u Hrvatsku. Stoga se u Europi već 65 godina provode organizirane karantenske, administrativne i kemijske mjere da se spriječi širenje i udomaćivanje ove opasne bolesti u “krumpiraškim” područjima. Iste u Hrvatskoj provodi Centar za zaštitu bilja pri HAPIH-u i Državni inspektorat (fitosanitarna inspekcija).
Tablica 1. Primjer uspješnog karantenskog nadzora i eradikacije raka krumpira u našoj zemlji: Početkom kolovoza 1955. poljoprivrednici na području Žumberka (selo Plavci i Visoče) javljaju lokalnim agronomima da im je krumpir “gubav”! Uzorci dostavljeni na analizu Fakultetu poljoprivrednih znanosti u Zagrebu gdje je mikroskopom potvrđena zaraza Synchytrium endobioticum. Tadašnja fitosanitarna služba na terenu utvrđuje zarazu svih parcela u spomenuta dva žumberačka sela. Vjeruje se da je rak krumpira na to područje unesen za vrijeme Drugog svjetskog rata. Naknadno je organizirana opsežna pretraga u osam sela udaljenih do 15 km od žarišta zaraze. U potrazi je sudjelovalo 66 agronoma i studenata agronomije, 116 lokalnih stanovnika, pri čemu je pozitivan nalaz potvrđen na 52 parcele. Na zaraženim parcelama zabranjen je uzgoj krumpira narednih šest godina, a u čitavom sigurnosnom području dopuštena je sadnja isključivo otpornih sorti na rak krumpira (npr. Jaerla, Desiree)!
Simptomi raka krumpira
Rak krumpira uzrokuje gljiva Synchytrium endobioticum, te je izgledom vrlo slična kupusnoj kili (uzročnik Plasmodiophora brassicae) ili raku vinove loze (uzročnik Agrobacterium tumefaciens). Uzročnik raka krumpira se razvija na svim podzemnim i nadzemnim organima izuzev korijena. Najčešće su zaraženi gomolji, iz čijih se okaca kao posljedica infekcije i nekontroliranog umnažanja staničja oboljelog tkiva formiraju velike bradavičaste izrasline različite veličine (najčešće 1-8 cm, ali mogu hipertrofirati do veličine stisnute šake) (vidi Sliku 1). Naročito se veliki tumori mogu formirati na podzemnim stabljikama (stolonima) i najnižim lisnim pupovima koji su ispod površine tla. Klice su osjetljive na zarazu po čitavoj površini.
Izrasline u početku imaju boju tkiva na kojem se formiraju, ali kasnije potamne. Na nadzemnim organima biljke tumori imaju u početku zelenu boju, a na podzemnim organima bijelu. Površina tumora je hrapava i naborana, slična cvjetači ili karfiolu, a unutrašnjost je podložna truleži i raspadanju. Pojava raka ne ometa normalan razvoj cime krumpira, pa je na nadzemnim dijelovima ova bolest često nevidljiva. Stoga je rak u polju često vrlo teško primijetiti, ali je uočljiv pri vađenju uroda. Tumori se mogu razvijati i na uskladištenim gomoljima. Iz ovih je razloga posebno potrebna redovita kontrola gomolja tijekom vađenja, sortiranja, uvrećavanja i skladištenja krumpira. Pojava tumora se može zamijeniti s tzv. “lažnim rakom”. On nastaje kao posljedica sekundarnog rasta ako okca gomolja počnu tjerati već u zemlji i formiraju “gomoljčiće”, koji zbog velike vlažnosti mogu biti zahvaćeni gnjiloćom.
Glavni način prijenosa raka krumpira su zaraženi gomolji i zemlja koja sadrži tzv. trajne ili zimske sporangije.
Lokalno se također širi podzemnom vodom, poljoprivrednom mehanizacijom, pticama i stajskim gnojivom. Zimski ili trajni sporangiji ove gljive mogu u zemlji sačuvati svoju životnu sposobnost više godina, prema nekim navodima do 30 godina (slično cistama nematoda). Nađeni su i na dubini 50 cm. Kemijska reakcija zemljišta nema veći utjecaj na pojavu i razvoj ove bolesti, jer se rak krumpira uspješno razvija u širokom rasponu pH-vrijednosti od 3,9 do 8,5. Primarne zaraze nastaju u proljeće pri temperaturama većim od 8°C (optimalno je 12-24°C) i dovoljno vode u tlu, jer tada “prokliju” zimski sporangiji.
Napadaju epidermalne stanice osjetljivog tkiva domaćina, te uzrokuju brzo umnažanje i hipertrofiju okolnih stanica koje formiraju opisane izrasline. Naknadno se u inficiranom tkivu gljiva nekoliko puta nespolno umnaža, a krajem vegetacije daje zimske (trajne) sporangije koji raspadanjem tumora dospijevaju u tlo. Osim krumpira mogu biti zaražene i druge divlje vrste iz porodice pomoćnica (Solanaceae) (npr. Datura, Physalis Hyoscyamus, a eksperimentalno je dokazana moguća infekcija rajčice), ali se na njima ne formiraju tumoraste izrasline, pa se krumpir smatra jedinim njezinim domaćinom.
Osjetljivost sorata
Značajne ekonomske štete od raka krumpira u zemljama članicama EU nismo bilježili zadnjih nekoliko desetaka godina zbog sljedećih razloga: (1) uzročnik bolesti živi u zemljištu gdje je širenje ograničeno, (2) samo je jedna biljna vrsta osjetljivi domaćin (krumpir), (3) simptomi su lako uočljivi i prepoznatljivi (vidi Sliku 1); (4) većina država gdje je rak krumpira lokalno raširen relativno uspješno provodi obavezne karantenske mjere radi sprječavanja širenje i iskorjenjivanja bolesti.
Tablica 2. Osjetljivost nekih sorti krumpira na moguću zarazu uzročnikom raka (Synchytrium endobioticum)
| Osjetljive sorte | Srednje otporne sorte | Vrlo otporne sorte |
| Abalone, Adora, Agria, Carrera, Jolene, Paradiso, Sunny | Arizona, Camelia, Colomba, Kuroda, Lugano, Lucinda, Memphis, Rudolph, Sylvana | Actrice, Albertine, Alouette, Armin, Bernice, Esmee, Evolution, Manitou, Riviera |
Nisu sve sorte krumpira jednako osjetljive na rak. Prema stranim podacima, osim vrlo osjetljivih sorata (npr. Adora, Agria, Carrera, Colomba, Sunny i dr.), postoje i otporne sorte krumpira na rak (npr. Actrice, Albertine, Armin, Alouette, Bernice, Esmee, Evolution, Manitou, Riviera i dr.) (vidi Tablicu 2.).
Uslijed izraslina na gomolju i naknadne gnjiloće u svijetu su zabilježene totalne štete na osjetljivim sortama kod jake zaraženosti i velike vlažnosti tla.
U slučaju zaraze uzročnikom krumpirova raka mogu se poduzeti mjere uništenja ili odgovarajuće tretiranje gomolja i cime krumpira koji potječu sa zaražene parcele (prema uputi fitosanitarnog inspektora). Obavezno se provodi čišćenje i dezinfekcija strojeva, prijevoznih sredstava, skladišta ili drugih objekata ili predmeta koji su se rabili pri obradi ili skladištenju zaraženog krumpira. Zabranjuje se uzgoj krumpira na zaraženoj parceli, a u “sigurnosnom” se području dopušta uzgoj samo sorata merkantilnog krumpira koje su otporne na utvrđene patotipove krumpirova raka u “žarištu”. U slučaju pojave uzročnika krumpirova raka u Republici Hrvatskoj, Ministarstvo će u “Narodnim novinama” objaviti popis sorata krumpira za koje je dokazano da su otporne na utvrđene patotipove krumpirova raka. Smatra se da je sorta otporna na određeni patotip raka krumpira ako ne omogućuje sekundarne zaraze.
