I dok se još nisu slegli dojmovi od netom završene berbe kukuruza i općenito protekle ratarske godine, ratari su u jesenskim radovima i sjetvi pšenice za novu sezonu. Općenito, jesen je uvijek dinamično razdoblje godine za proizvođače, jer treba sve napraviti i pripremiti prije zasluženog odmora tijekom zime.
Kao i kod žetve, sjetva je jednako zanimljivo razdoblje. Mnogo je tu faktora koji u konačnici utječu na finalni rezultat – žetvu. Od uvjeta u kojima se sjetva odvija, pa sve do pitanja što sijati i kad sijati. Miješaju se tu emocije, logika i osjećaji, jer ako se pogodi s kulturom i s vremenom sjetve (ili obrnuto), rezultat može značiti hoće li glava biti iznad ili ispod vode (figurativno). Posebno je teško ulaziti u sjetvu nakon jedne zahtjevne godine, kao što je to bila ova za ratare.
Što će biti posijano na hrvatskim poljima?
Ove jeseni se očekuje sjetva ratarskih kultura na oko 240 tisuća hektara. Najveći dio od toga se odnosi na sjetvu pšenice, oko 146 tisuća hektara. Ostalo će se rasporediti na ječam, uljanu repicu i ostalo. Dakle, evo nas opet na pšenici, toj važnoj krušarici o kojoj se svake godine piše, raspravlja, kuka, a na kraju se iznova i iznova sije. Ako se poklope vremenski uvjeti, tih 146 tisuća hektara bi moglo dati i milijun tona pšenice sljedećeg ljeta, a to će onda za sobom povući nova dodatna pitanja, od logistike, preko skladišnih kapaciteta, do otkupne cijene. Logično je stoga zapitati se zašto ratari i dalje siju pšenicu, iako su nezadovoljni otkupnim cijenama?
Jedno od objašnjenja je da općenito ozime kulture, poput pšenice i ječma, u ovim uvjetima klimatske nestabilnosti i promjene kojoj svjedočimo posljednjih nekoliko godina, daju sigurnije rezultate. Pod time se misli da su prinosi konstantniji i da je lakše procijeniti očekivani urod. Temperature su više, oborine ravnomjernije raspoređene, a rizici manji nego što je to slučaj s proljetnom sjetvom i kulturama koje moraju proći kroz izazov ljeta i ljetnih toplinskih valova i vrućina, uz rizik minimalnih oborina.
U takvim su uvjetima i rizici kojima se izlažu proizvođači manji, odnosno očekivani prihod koji će se ostvariti lakše je procijeniti, a onda na temelju toga i donositi daljnje poslovne odluke. Dodatno, tu je i pitanje plodoreda. U ovim našim izmjenama kultura, nije lako izbaciti pšenicu iz proizvodnje. Gledajući statistiku, od 2000. godine pa do danas, najmanje pšenice zasijali smo 2017. godine kad je sjetva bila na 116 tisuća hektara, dok je s druge strane 2013. sjetva bila na rekordnih 204,5 tisuće hektara. To pokazuje da ratari određenog prostora u samim hektarima imaju u odluci sijati pšenicu manje ili više.
Ipak, fokus svega je zapravo na otkupnim cijanama, a tu je svako ljeto ista priča, kao neki deja vu. Neposredno prije same žetve i onda tijekom same žetve, na portalima, u tiskanim medijima i na televiziji, manje više isti akteri i isti naslovi. Otkupna cijena, kolika god da je, nikad nije dobra. Kao da se cijeli svjet u tom trenutku uroti protiv ratara. Nezadovoljstvo pršti na sve strane, a fokus je uglavnom na cijeni.
Bez iole samokritike, analize je li se gdje pogriješilo u samom proizvodnom procesu, što se moglo napraviti bolje, što treba promijeniti u budućnosti i slično. Najveći apsurd u svemu tome je što su ratari bili nezadovoljni cijenom pšenice čak i u rekordnoj 2022., nakon početka rata u Ukrajini, kad su cijene svih agri roba narasle od 2 do 3 puta u odnosu na do tada uobičajene otkupne cijene. Nije to samo narativ hrvatskih ratara. Ratari u cijelom svijetu su isti, nikada nitko nije javno zadovoljan, dok je naravno sasvim drugačija priča unutar vlastita četiri zida, pa onda iz te perspektive treba sagledati na cijelu tu priču.
Budućnost i perspektiva
Povrh oni godina kad su stvarno ciklusi takvi da su troškovi proizvodnje veći od same cijene pšenice i kada je nezadovoljstvo opravdano, u godinama kad to nije tako vjerojatno to nezadovoljstvo dolazi iz nerealnih očekivanja samih pojednih ratara te iz nedovoljnog znanja za razumijevanje biznisa kojim se bave. Danas, da bi se dobro živjelo od ratarstva i zemlje, imanje treba imati barem 100 ha (a poželjno je i više) i cijela obitelj treba sudjelovati u proizvodnji.
Istovremeno, na troškovnoj strani treba biti realan, a većinu dobiti iskoristiti za povećanje efikasnosti proizvodnje i/ili ostaviti da se lakše prebrode one teške i krizne godine kojih makar u poljoprivredi ima svako toliko. Stoga je normalno da je budućnost za male ratare neizvjesna i da će oni ili morati promijeniti proizvodnju ili će u procesu konsolidacije proizvođača otpasti iz ove tržišne utakmice. O financijskoj pismenosti proizvođača, razumijevanju burzovnih roba i generalno tržišta te o upravljanju rizicima mnogo je toga već rečeno i to je aspekt u kojem se domaći ratari moraju najviše unaprijediti, jer bez tih znanja i vještina, budućnost također nije perspektivna.
Ako se zagrebe malo dublje ispod površine, reklo bi se da ratarima ipak pšenica nije toliko loša kultura, koliko se to u vrijeme žetve pokušava prikazati od strane manjine. Kad su očekivanja realna, oni ratari koji na svojim površinama uspiju ostvariti prinose od 8 t/ha ili više, uz poticaje i potpore te prosječnu otkupnu cijenu od zadnjih nekoliko sezona, mogu pokriti troškove proizvodnje i od te proizvodnje živjeti. Da je tome tako, svjedoči i ova jesen u kojoj se ta ista pšenica i dalje sije. Teško da su ratari baš toliki mazohisti, da kontinuirano siju i proizvode nešto na čemu iz godine u godinu ostvaruju gubitak. Istina je očigledno malo drugačija, povoljnija za proizvođače i dobro je da je tako. Samo neka ih još vremenske prilike posluže i da ostvare iznadprosječne prinose, ako može i rekordne, pa da raspoloženje sljedećeg ljeta bude kudikamo bolje nego što je to bilo ovog ljeta!
Foto: Shutterstock
