U banijskom selu Sjeverovac, koje je otprilike na pola puta između Petrinje i Kostajnice, nalazi se OPG Džakula i bavi se ekološkim stočarstvom te je primjer uzornog i uspješnog obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva. O budućnosti poljoprivrede u njegovom rodnom kraju i šire, razgovarali smo s Rodoljubom Džakulom, diplomiranim veterinarom i nositeljem OPG-a.

Iako je područje Banovine, nažalost, tek nakon potresa došlo u žižu interesa, godine nebrige i neulaganja, počevši od državne razine, pa spuštajući se do jednako nedjelotvorne regionalne i lokalne samouprave, rezultirale su činjenicom da je tek stotinjak banijskih OPG-ova vitalno, kako tvrdi Rodoljub Džakula, čija se obitelj u Sjeverovcu bavi poljoprivredom duže od stoljeća.

Obiteljska tradicija

  • Na grbu vašeg OPG-a stoji 1919. godina. To je početak kad je vaša obitelj krenula s poljoprivredom?

Tako je. Pradjed je kupio obiteljsko imanje 1919.g. i počeo se baviti poljoprivredom, a nastavili su 1945. godine djed i 1970.g. otac i majka koji su obrađivali 5 jutara i bavili se tovom svinja i teladi, te mlijeka s 15-ak muznih krava, a 1990.g. su dobili i nagradu kao uzorno gospodarstvo, no zbog ratnih zbivanja sve je stalo. Kao četvrta generacija, sa suprugom Višnjom sam ponovo pokrenuo poljoprivrednu proizvodnju 1996.g. i polako se se gospodarstvo razvijalo i širilo, tako da danas imamo 206 ha u ARKODU, no obrađujemo oko 300 ha, i sve osim 2 ha, u privatnom je vlasništvu. Dok se lome koplja oko zakupa državnog poljoprivrednog zemljišta, mnogo je više privatnog koje je zapušteno ili nisu riješeni imovinsko-pravni odnosi, baš kao u našem kraju, pa je šteta što se često te površine ne mogu u potpunosti staviti u funkciju. Što se tiče stoke, imamo oko 100 svinja, 150 grla goveda, također oko 150 ovaca, 23 magarca i 15-ak konja, od peradi kokoši, guske i dr. i sve je u ekološkom uzgoju.

  • Kad ste počeli s ekološkim stočarstvom?

Čim se moglo, mi smo ušli u ekološku proizvodnju, čini mi se 2002. g. jer smo shvatili da imamo idealne uvjete. Jedino su nam veliki problem, kao i ostalim poljoprivrednicima na području Banovine, štete od divljih svinja. Zato sam, kao eko proizvođač, prestao sijati žitarice i kupujem ih drugdje jer divlje svinje sve zasijano pojedu i zato bih je proglasio štetočinom i sveo njen broj na biološku održivost. Nama je velik posao spremanje sijena i hrane za stoku. Imamo više od 100 ha pašnjaka, a ostalo su livade. Oranica ima najmanje, a i na njima su posijane trave, travno-djetelinske smjese. Jedino je pH tla nešto kiseliji, pa nam lucerna neće rasti na većini parcela, iako se negdje i uspije riješiti kalicifikacijom, no to ću prepustiti budućoj generaciji, sinovima Milošu i Damjanu koji imaju želju time se i dalje baviti.

  • Znači, sinovi žele nastaviti očevim stopama, ali i donijeti nešto svoje, novo ?

Život u hrvatskoj poljoprivredi vam je kao onaj šibicar s tri kutijice i zrnom graha, pa probate nagađati  i stalno lovite to zrno, no uglavnom rijetko uspijete, ali morate ići za tim, jer teško je predvidjeti situaciju. Tako je i s mojim dečkima. To su mladi momci i imaju razne želje. Kaže jedan prijatelj, kad praviš neki plan, onda moraš voditi računa da širom otvoriš oči, a zatvoriš stražnjicu. Da dobro vidiš što te čeka i da ne uđeš u dug. Jer inače lako propadneš, kao ljudi s mljekarskim projektom i operativnim programima. Treba postaviti neku barijeru, i smatram zdravo logički da ne možete biti dužni ono što nemate. Nije problem uzeti traktor na leasing, pa ako dođe do toga da nemate za rate, dođu i odvezu traktor. Ništa strašno. Ali ako uzmete kredit od 2-3 milijuna kuna, apetiti narastu i teško je povući kočnicu. Tu je i pitanje nekih zaštitnih mehanizama koji se kod nas ne odrađuju ili recimo nepostojanje jedne agrobanke koja bi razumjela poljoprivrednu proizvodnju.

U Hrvatsku se često uvozi meso s upitnim podrijetlom, što je problem i za potrošače koji dobivaju lošije proizvode, i za proizvođače koji proizvode kvalitetnije, ali skuplje i nekonkurentno meso. Trenutno je najkontroliranije meso s halal certifikatom. Svakako se treba raditi na edukaciji potrošača i kako djecu potaknuti za poljoprivredu, a s druge strane kako pojednostaviti i olakšati proizvođačima.

  • Registrirali ste i  dopunsku, edukativnu djelatnost?

Da, pružamo usluge edukacije i savjetovanja, tako da imamo suradnju  s Veterinarskim i Agronomskim fakultetom te Visokim gospodarskim učilištem u Križevcima, kao i nekim srednjim poljoprivrednim školama, osnovnim školama, vrtićima i udrugama poljoprivrednika. Često nam dolaze školska djeca koja imaju priliku piti mlijeko ispod krave. Jedini tko ne pije mlijeko su učiteljice jer je njima mama govorila „ako ne budeš učila i bila dobra, morat ćeš musti krave“. Da bi vratili ljude na selo treba djecu u 5. razredu učiti da u poljoprivredi nije sramota raditi. Jer ispada ili si kriminalac ili si propao negdje drugdje, pa se baviš poljoprivredom. Bez edukacije mladih o važnosti poljoprivrede, neće se moći ostvariti zadržavanje članova na OPG-u i smanjenje odljeva osoba iz ruralnih sredina u urbane.

  • Što smatrate ograničavajućim čimbenikom u razvoju stočarstva na Banovini, pa i šire?

Prvo mi na pamet padaju klaonice. Recimo, kod nas ne rade kapacitetom kako bi trebale i mogle. Zašto grad Sisak ili županija Sisačko-moslavačka ne sufinanciraju rad klaonice u drugoj smjeni. Tako da mogu 2 ili tri čovjeka uslužno klati u drugoj smjeni, ne moraju u prvoj. Meni ne treba klaonica za svinje za Petrovo, već u jesen, kad se rade kobasice. Ne treba praviti još jedan objekt, kad je sva logistika već tu, već treba postojeći staviti u funkciju i prisiliti tog gazdu, a to župan može, tako da po zaklanoj svinji da 100 kuna, po kravi 200. A jedan od razloga što ne rade jest jer gazde kažu da nemaju ljudi. Pa, evo, kad se već posvuda zapošljavaju stranci, ako nema domaćih, neka županija sufinancira 3 Nepalca ili 3 penzionera, pa neka kolju u drugoj smjeni. Ne mora se svinja klati samo do 14:30h, zašto ne bi mogla i u 20:30h? To je samo primjer kako se mogu poboljšati stvari s kapacitetitima koje imamo. A klaonice ne obavljaju posao kako bi trebale.

  • S kojim se još problemima susrećete?

-Jednom me čovjek upitao bih li mu mogao za njegov restoran osigurati 2 kokoši svaki vikend za juhu. I već sam poletio i rekao, ajde dvije kokoši, ali onda sam promislio i shvatio da je to 52 tjedna po dvije kokoši i nemam ja toliko. I ne samo to, već bih zbog trenutnih propisa morao svaki tjedan voziti 70 km do klaonice da se zakolju te dvije kokoši, jer je takva zakonska regulativa u Europskoj uniji. A kad sam u Austriji vidio kod jednog proizvođača koji ima 15 janjaca da ima klaonicu, pitao sam ga kako, a on kaže da je to kod njih dozvoljeno radi tradicije. Pa i naša kokica i juha su dio tradicije. A ovako se prisiljava ljude da kolju i trže ilegalno i ne vidim razlog da se radi kriminal od nečeg što bi trebalo biti normalno i može biti pošteno. I naravno da sam protiv kršenja propisa ako postoji legalni model.

Zakonska ograničenja i trošarine

Imam i jednog kolegu koji ima problema s jajima. Ima ekološku proizvodnju i ne može direktno prodavati jaja, jer u zakonu piše da mora imati sortirku. Kaže on, pa moji kupci žele ekološka jaja, i njih ne zanima je li neko jaje veće ili manje od drugog, njima je bitno da kokoš šeta i čeprka. Ali ne, bez sortirke nema prodaje. I onda se njega takvim ograničenjem i propisima primora i zapravo tjera da prodaje jaja ilegalno. Neće valjda ugasiti proizvodnju. Treba naći načina kako prozvođačima omogućiti direktnu prodaju. Na primjer, ako želite kupiti janje, kao fizička osoba možete kupiti živo janje i onda proizvođaču platiti da ga zakolje, ali ne možete kupiti već zaklano janje. Kad je janje vaše, vi ga možete dati zaklati za vaše potrebe, ali proizvođač vam ne može prodati meso, već isključivo živo janje. I zato bi trebalo postaviti limite i dozvoliti OPG-u da godišnje smije prodati određen broj zaklanih životinja uz uvjet da je veterinarski pregledano meso i za to plaćena naknada veterinaru. A što se tiče suhomesnatih proizvoda, izravna prodaja s OPG-a lako bi se dala registrirati samo uz izjavu o sljedivosti da je kupac upoznat da se radi o proizvodu koji nije prošao HACCAP sustav provjere.  Sad recimo smijete stati pored šume, ubrati neki samonikli plod ili gljivu i riskirati probavne tegobe, ali ne možete kupiti domaću kobasicu kod proizvođača, iako znate od koga ste kupili. I tu se mogu postaviti ograničenja, jer se zna koliko proizvođač ima svinja i koliko može godišnje napraviti suhomesnatih proizvoda. Tako je i s trošarinama na druge proizvode kojima se želi spriječiti šverc. Na primjer brašno. Jednom gospodarstvu bi značilo da može jednostavnije prodati brašno samljeveno na OPG-u. Tu govorimo o stotinjak kg od kojih se ne bi pomogla nijedna pekarnica. Ali bi OPG mogao takvo domaće brašno od ekoloških žitarica prodati i po 10 kn. Pa i kod (agro)turizma dobijete zvjezdicu više ako imate ekološke proizvode u ponudi. Postoje načini i rješenja.

  • Kako ste vi riješili plasman i prodaju vaše stoke?

-Jedan dio stoke tovimo za daljnju ekološku proizvodnju, a dio dajemo na klanje, dakle svinjetinu, janjetinu, teletinu i prodajemo dvjema partnerima koji imaju više trgovina u Zagrebu. Meso se kolje u klaonici u Sisku i vozi za Zagreb koji je od mog sela udaljen 80 km, pa se nadam da ako se ceste poprave da bi mogli uvesti sustav vikend prodaje, kao što imaju Austrijanci, da preko tjedna naručite meso i proizvode, a onda za vikend dođete s djecom i obitelji kupiti to što se naručili i boraviti u prirodi i ruralnom prostoru koji je ljepši nego u Austriji, a povoljniji i pristupačniji je jer je sve do 200 m nv. No, to će vjerojatno ostati na mojoj djeci, jer sam ja već u godinama kad se ne rade neki dugoročni planovi. Kći Sofija je prije dvije godine diplomirala veterinu i sad je na specijalizaciji u Njemačkoj na Klinici za velike životinje, stariji sin je peta godina na Veterinarskom fakultetu, a mlađi je u gimnaziji i svi kažu da će se nastaviti baviti stočarstvom i volio bih da iskoriste pretpostavke koje smo im mi stvorili i omogućili. Evo, i ovaj potres je jedna životna škola, pa će se sad graditi objekti koji mogu izdržati jače potrese. U poljoprivredi će novaca biti uvijek. Banke će davati kredite, bit će i bespovratnih sredstava, ali neće biti ljudi koji će htjeti baviti se stokom i proizvoditi hranu. A još manje onih koji to znaju raditi. A najbitnije je imati viziju. Nikola Tesla je rekao da se nove vrijednosti mogu stvoriti samo ako imate viziju i ne treba se sekirati ako struka tu viziju ne zna objasniti. Struka to već stigne objasniti. Vi morate imati viziju.

Sve stručne tekstove objavljene u Gospodarskom listu u razdoblju od 2015. do 2019. godine čitajte i u našoj Digitalnoj kolekciji koju možete naručiti ovdje

Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje
Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje
Prethodni članakZanimljive voćke za uzgoj na okućnici
Sljedeći članakPrednosti slobodnog načina držanja goveda
Goran Beinrauch, dipl. ing. agr.
Odgovorni je urednik u Gospodarskom listu u kojem uređuje rubrike održiva poljoprivreda, agroekonomika, povrćarstvo, voćarstvo, vinogradarstvo, zaštita bilja i dr. Rođen je 1976.g. u Zagrebu, gdje je završio osnovnu školu, te XI. gimnaziju. Na Agronomskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je na smjeru vrtlarstvo i oblikovanje pejzaža. Desetak godina bavio se uzgojem ukrasnog bilja u vlastitom rasadniku, a radio je i u poljoljekarni kao agronom - savjetnik. U Gospodarskom listu kao odgovorni urednik uređuje rubrike održiva poljoprivreda, agroekonomika, povrćarstvo, voćarstvo, vinogradarstvo, zaštita bilja i dr. Član je Hrvatskog novinarskog društva i Zbora agrarnih novinara, kao i Hrvatskog društva biljne zaštite.