Kako bi mogli pričati o problemima na koje nailazimo pri pokušajima da se takvo pčelarstvo dozvoli u gradovima Hrvatske potrebno je prvo razjasniti što je to „Urbano pčelarstvo“. Pod nazivom urbano pčelarstvo mislimo na držanje košnica s pčelama u urbanim sredinama kao što su Zagreb, Split, Dubrovnik, Osijek itd. Zašto je sada takva vrsta pčelarenja u Hrvatskoj zabranjena?
Prvo na što se svi pozivaju je Zakon o uzgoju domaćih životinja, a iz kojeg proizlazi Pravilnik o minimalnoj međusobnoj udaljenosti i udaljenosti pčelinjaka od drugih objekata u prostoru, način označavanja pčelinjaka te način gospodarenja i iskorištavanja pčelinjih paša i provedbu pašnog reda kojeg propisuje ministar (NN 115/18. , Čl.24 , t 6). Sami pravilnik nigdje ne propisuje zabranu držanja pčela u urbanoj sredini, ali propisuje obvezu udaljenosti pčelinjaka od turističkih objekata, glavnih prometnica, aerodroma i sl. Također, u pravilniku je propisano i postupanje kod odbjeglih rojeva pčela a opet, taj pravilnik je u sukobu sa Zakonom o vlasništvu. Zašto ovo spominjem? Kako sam dugi niz godina član Pčelarskog dežurstva u Gradu Zagrebu, a zadnjih nekoliko godina i voditelj tog projekta obavio sam niz razgovora u Gradskom uredu za poljoprivredu i šumarstvo te sam u tim razgovorima, pregovorima, a ponekad, moglo bi se reći i svađama, došao do nekih zaključaka.
Je li uredba rješenje?
U Zagrebu u sezoni aktivnosti pčela s javnih i ostalih površina članovi pčelarskog dežurstva uklone od 150-200 rojeva i pčelinjih zajednica na godišnjoj razini. Sad dolazimo do problema, pčele žive tu među nama i to bez ikakve kontrole, bez da ih netko smjesti na siguran način, bez da itko za njih snosi odgovornost. Dugi niz godina Pčelarsko dežurstvo je djelovalo u nekoj, tzv. sivoj zoni jer nismo uspjeli ishoditi nikakve dozvole za naše djelovanje, od Grada Zagreba smo dobivali samo financijsku potporu za kupnju opreme i sl. Zadnjih nekoliko godina imamo odobrenje za svoju djelatnost, a koja je u stvari u suprotnosti i sa zakonom i s pravilnikom. Dakle, ne ulazeći u detalje uredbom se može riješiti problem urbanog pčelarstva bez obzira na razne pravne akte.
Postavlja se
pitanje sigurnosti građana ako se dozvoli urbano pčelarstvo. Urbano pčelarstvo
svakako se mora urediti Pravilnikom na lokalnoj razini, a pri izradi kojega je
HUP Pčelinjak (Hrvatska udruga pčelara Pčelinjak) voljna pomoći svojim znanjem
i iskustvom. Vrlo je bitno ograničiti broj košnica po km² kako ne bi došlo do
prenapučenosti pčelama na određenom području te je potrebno odrediti i što
znači smještaj na siguran način. Vrlo je lako kontrolirati da li se postupa
prema pravilima, pošto u gradovima djeluju veterinarski inspektori i komunalni
redari. Vrlo je lako urediti i da se takve košnice ne mogu postaviti bez
dozvole istih, a kako službenici nisu educirani po pitanju pčelarstva i tu je
HUP Pčelinjak spreman biti na raspolaganju, na volonterskoj osnovi. 
Smještaj košnica
Kad smo razjasnili neke osnovne stvari možemo pristupiti na smještaj košnica. Košnice se, bez ikakve opasnosti po građane, mogu smjestiti na krovove zgrada i ustanova, u dvorišta, ali pod određenim mjerama sigurnosti (ograđeno živom ogradom, zelenom mrežom i sl.) te parkovima i na sličnim pogodnim lokacijama. O svakoj pojedinoj košnici brigu vodi pčelar koji je osposobljen za to zvanje (završio pčelarsku školu) i koji za iste snosi i odgovornost. Konkretno, za sada je u Gradu Zagrebu zabranjeno držanje pčela unutar granica GUP-a, a naredbom gradonačelnika. Zašto se zalažemo za dozvoljavanje držanja pčela u Gradu Zagrebu ali i u ostalim urbanim sredinama?
Poznata je
višestruka korist pčela u prirodi. Primjerice, Grad Zagreb se diči svojim
urbanim vrtovima, ali ne postavlja pitanje oprašivanja kultura koje su građani
zasadili. Pčele su osim toga najveći indikator čistoće zraka. Svakako valja
napomenuti i prirodnu ravnotežu jer svima je poznato što se događa kad neku
vrstu izuzmemo iz prirode-dolazi do urušavanja ravnoteže koja je itekako nužna.
Na drugom mjestu je korist od turističke ponude. Med koje su proizvele pčele koje su smještene na recimo bečkoj operi, prodaje se kao suvenir u malim prigodnim pakiranjima kao suvenir i to po pozamašnoj cijeni. U današnje vrijeme dolazi do ekspanzije grane pod nazivom apiterapija i tu je jedan vid turističke ponude, npr. apiinhalacije. U susjednoj Sloveniji u zadnje vrijeme je razvijen i pčelarski turizam te bi bilo zanimljivo razmišljati i u tom smjeru.
Poznati je pozitivan učinak bavljenja pčelarstvom na psihičko i fizičko zdravlje ljudi te je na tu temu objavljen niz znanstvenih radova. Prošle godine je HUP Pčelinjak održala niz predavanja građanima te se nakon predavanja provodila anketa o podršci urbanom pčelarstvu. Istovremeno je anketa provođena i putem interneta putem web stranice i putem društvenih mreža.
U konačnici
oko 80 % ispitanika podržava inicijativu za dozvolu urbanog pčelarstva.
Zanimljivo je vidjeti neke razlike. Na web stranicama i na društvenim mrežama
ta podrška iznosi oko 75 %, ali nakon predavanja podrška raste na više od 90 %.
Dakle, vrlo je bitna i edukacija po tom pitanju i građani se tada neće buniti.
Postoje i građani koji imaju razvijenu alergiju na ubod pčele te i za njih imamo razumijevanja. Na jednom od predavanja prisustvovala je i liječnice koja također ima razvijenu alergiju, ali je svejedno podržala inicijativu. Prema njenim riječima svaka osoba koja ima potvrdu o alergiji od interniste ima pravo na injekcije EPIpen putem recepta. Inače jedna takva injekcija za samopomoć ima cijenu oko 400,00-500,00 kuna. Osobe s alergijom bi njihovi liječnici trebali uputiti o upotrebi iste. Veći problem osobama s alergijskom reakcijom je izvan urbanih sredina jer su ambulante udaljene dok u urbanim sredinama postoji mnoštvo ambulanti i liječnika. Urbano pčelarstvo je poznato u skoro svim europskim gradovima kao što su Beč, Berlin, Pariz, Ljubljana i ostali. Pitanje je gdje smo mi u toj priči.
