Vinova loza je jedna od gospodarski najvažnijih poljoprivrednih kultura u svijetu. Njezin najvažniji proizvod – vino – svojim značajem i popularnošću umnogome nadilazi ostale prehrambene artikle. Vino je pratitelj čovjeka od samih početaka civilizacije. Do danas nije nimalo izgubilo na važnosti, čak štoviše, sve je više poklonika ovoga pića na raznim stranama svijeta.

Ali, u vinu se ne uživa samo kao hrani. Mnogi ljudi žele o njemu naučiti više, različite stvari vezane za njegovu proizvodnju i kvalitetu. Vino je rezultat djelovanja različitih čimbenika. Ugrubo, možemo ih podijeliti u tri glavna: okolina (klima, tlo, reljef…), tehnologija (u vinogradu i podrumu) te sorta.

 Sorta vinu daje osobnost

I upravo je sorta čimbenik kojemu se često posvećuje puno važnosti, a nerijetko se i vina označavaju imenom sorte. Ona mu daje osobnost i karakter, u velikoj mjeri utječe na ekspresiju drugih faktora kakvoće – okoline i tehnologije. Zato ne čudi što se sorti u vinogradarstvu pridaje tolika pažnja, pa se razvila i posebna znanstvena disciplina u vinogradarstvu koja ih proučava – ampelografija.

Osim toga, sorte su predmet mnogih istraživanja. Teme su stručnih knjiga i skupova, pa čak i razlog okupljanja proizvođača i ljubitelja pojedinih sorti u udruge. Nerijetko i „obični“ potrošači žele o omiljenoj sorti doznati sve, pa i pojedinosti inače rezervirane za stručnjake i znanstvenike, što se u posljednje vrijeme smatra i općom vinskom kulturom.

Sorata je u svijetu jako mnogo, još im se ne zna točan broj. Razloga je za to puno, ali je sigurno da im se broj kreće između pet i osam tisuća. Sve to opravdava postojanje stručnjaka za sorte. Međutim, tek oko 1000 ih se može nazvati važnima koje se uzgajaju i od kojih se proizvodi vino. I to je ogroman broj, ali treba istaći da je velika većina njih vezana za usko ograničena područja, da su prilagođene specifičnim okolinskim uvjetima (ponajprije klimi i tlu) te da su najčešće pratitelji „većih“, poznatih sorata, pa im i ne možemo pronaći sortna vina.

Jedna od važnih stvari koje šira javnost želi saznati o sorti je podrijetlo, odnosno područje iz kojeg potječe. To je na neki način i razumljivo, jer se na taj način doprinosi originalnosti pojedinih vina. Sve to može utjecati na njihovu popularnost, potražnju, a samim time i na cijenu, tj. rentabilnost proizvodnje. Na tom se može graditi vinska ponuda, marketing, koristiti u turističke svrhe i ponekad biti predmetom interesa mnogih posjetitelja (npr. crljenak u Kaštelima, pošip u Smokvici…).

Također, znamo da mnogi hrvatski krajevi vinski turizam temelje na „izvornoj“ sorti. Npr. malvazija u Istri, žlahtina na Kvarneru, škrlet u Moslavini, pušipel u Međimurju, babić u Šibeniku, plavac na Pelješcu, malvasija dubrovačka u Konavlima… U ovim slučajevima važno je ljubiteljima vina naglasiti da sorta pripada upravo ovom području, tj. da je potekla odavde, što doprinosi „ekskluzivnosti“ vinske ponude.

Podrijetlo nastanka pošipa

Prilično je teško dokazivanje autohtonosti

Međutim, dokazivanje autohtonosti nije uopće jednostavno. Mogli bismo reći, prilično je teško biti posve siguran u tvrdnju da neka sorta potječe upravo iz nekog kraja. Pa da bismo shvatili termin „autohtona sorta“, moramo najprije objasniti kako uopće nastaju i kako se održavaju sorte vinove loze?

Naime, sorte nastaju spolno, križanjem dvaju roditelja, dviju različitih sorata, od kojih polen jedne (oca) opraši tučak u cvijetu druge (majka), pa nastane sjemenka s novim genskim svojstvima, potencijalno nova sorta. Ako iz takve sjemenke izraste biljka koja će biti prepoznata od strane čovjeka kao vrijedna i gospodarski interesantna te se započne s njezinim umnožavanjem (vegetativno, odn. reznicama/pupovima), nastaje nova sorta. Može sorta nastati i od samo jednog roditelja (vinova loza je hermafrodit, većina sorata je samooplodna). Ipak, dokazano je da je većina sorata nastala stranooplodnjom, od dva roditelja. Također, većina sorata je nastala spontano, a tek neke svjesnim djelovanjem čovjeka.

Tako su nastale sve današnje sorte, od jedne biljke koja je niknula iz jedne sjemenke, a koja je rezultat oplodnje. Sve jedinke (trsovi) graševine, chardonnaya, rieslinga, plavca, škrleta… nastale su na ovaj način, dakle svi su trsovi kopije, tj. klonovi tog izvornog trsa koji je niknuo iz sjemenke. Prema tome, sorta je autohtona tamo gdje je niknula prva biljka, tj. gdje je nastala sjemenka. Ali, kako znati gdje se to dogodilo?

S obzirom na to da se sorte održavaju vegetativno, ne možemo utvrditi niti kad je došlo do nastanka prve biljke. Kad jednom nastanu, sorte se mogu beskonačno dugo i beskonačno mnogo umnažati vegetativnim dijelovima, dakle klonirati. U slučaju velike većine današnjih sorata se ne može utvrditi mjesto niti vrijeme nastanka. Kako je već rečeno, sorte mogu biti stare stotinama, pa i tisućama godina. Ipak, neke metode, ponajprije molekularno – genetičke mogu znatno doprinijeti u rasvjetljavanju podrijetla sorte. Današnji genetički alati omogućuju ne samo preciznu DNK identifikaciju, nego i utvrđivanje rodbinskih veza među sortama.

Tako se u nekim slučajevima mogu utvrditi i roditelji neke sorte, kao i bliski srodnici. Tako se stvara „genski bazen“ koji doprinosi hipotezi da je neka sorta nastala upravo tu. Na taj se način često definira izvornost, pa su neke sorte neupitno francuske (npr. cabernet sauvignon, merlot, syrah…); njemačke (riesling); talijanske (sangiovese); hrvatske (plavac mali)…

Međutim, za neke se sorte mogu saznati roditelji, ali koji pripadaju različitim „genskim bazenima“, pa se postavlja pitanje odakle je zapravo? Vrlo teško, gotovo nemoguće je utvrditi gdje je niknula prva biljka jer bi trebali imati dokumente koji tako nešto svjedoče, a genetičke metode ih samo potvrđuju… Tako je praktično nemoguće sa sigurnošću utvrditi podrijetlo za većinu sorata. Rijetki su slučajevi kad smo te sreće (kao npr. u slučaju pošipa, gdje se zna točno mjesto nastanka prve biljke; Smokvica, predio Pinćaluša na Korčuli, gdje mu vinogradari podigoše spomenik…).

Staza Pošipa započinje u Smokvici i većim dijelom prolazi pored vinograda autohtone sorte vinove loze Pošip. Staza vodi do lokaliteta Pinćaluša gdje se nalazi spomenik Pošipu. Upravo na tom mjestu je u drugoj polovini 19. stoljeća vinogradar Marin Tomašić “Barbaca” Caparin krčeći šumu pronašao samoniklu lozu. Ona ga je zainteresirala zbog svog neobičnog okusa i arome. Pošip je ujedno i prvo zaštićeno bijelo vino Hrvatske i vino iznimne kvalitete koje najbolje uspijeva u plodnim poljima Smokvice i Čare na otoku Korčuli.

(Izvor: Turistička zajednica općine Smokvica)

U ostalim slučajevima se autohtonost temelji na znanstveno utemeljenoj pretpostavci da neka sorta potječe iz određenog područja, ako to potvrđuju rodbinske veze, dokumenti o dužini uzgoja, povijesnom gospodarskom značaju itd. Pri tom valja uzeti u obzir i „konkurenciju“, tj. druge zemlje i područja koja tvrde istu stvar – čiji su argumenti snažniji trebalo bi utvrditi na znanstveno prihvatljiv način. No, više puta smo u situaciji da dvije ili više strana svojataju neku sortu, a ničiji argumenti nisu prevladavajući.

Crljenak kaštelanski
Muškat žuti

Kako onda definirati „podrijetlo sorte“?

Danas se susrećemo s brojnim znanstveno potvrđenim ili odbačenim hipotezama o podrijetlu mnogih sorata vinove loze, a takva istraživanja više puta zapadnu u slijepu ulicu, bez da se može sa sigurnošću nešto potvrditi ili odbaciti. I mi smo u istraživanjima našeg sortimenta više puta bili u toj situaciji – brojne sorte koje pronalazimo i genetički identificiramo, imaju roditelje ili bliske veze sa sortama iz drugih, nama bliskih zemalja s kojima dijelimo zajedničku povijest – Italija, Austrija, Mađarska… Tako npr. maraštinu, neupitno „našu“ sortu, nalazimo u Italiji (pod imenom Malvasia del Chianti) i u Grčkoj (pod imenom Pavlos)!

A kako utvrditi gdje je niknula prva, izvorna biljka maraštine? Gotovo nemoguća misija. Ili, naši plavina i debit imaju „talijanskog“ roditelja (verdecu, odn. bombino bianco, sorte koje i danas nalazimo u Italiji), pa se pretpostavlja da su i te sorte nekada egzistirale u našim vinogradima, ali da su danas nestale. Jer, u Italiji nema ni plavine ni debita… Ovakvih je primjera jako puno, pa se pribjegava opisanom kriteriju koji, više-manje, dobro pozicionira većinu sorata koje danas smatramo našima.

(nastavlja se…)

Sve stručne tekstove objavljene u Gospodarskom listu u razdoblju od 2016. do 2020. godine čitajte i u našoj Digitalnoj kolekciji koju možete naručiti ovdje

Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje
Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje