Crvena naranča, lat. Citrus sinensis je naranča crvenog mesa. Kasnije dozrijevaju od onih žutog mesa i nalaze se u prodaji tijekom proljeća. Potrošači naviknuti na naranče žutog mesa, često one crvenog uživaju s podozrenjem, iako su crvene boljih hranjivih i ljekovitih svojstava.
Idealna za miješanje koktela
Naranča crvenog mesa je mediteranski grm ili nisko stablo, koji se odlikuje sa plodom čije je meso crvene boje. Uzgaja se uz obale Sredozemnog mora, gdje su ekološki uvjeti, posebice dnevna i noćna kolebanja temperature zraka najpovoljniji. Plodovi imaju posebna svojstva mirisa i okusa i uravnoteženi omjer između šećera i kiselina, idealni za miješanje raznih koktela.
Smatra se da je crvena naranča hibrid mandarine i grejpa, koja nema koštice i gorkastog je okusa. Poznato nam je da sve naranče sadrže karotin, žućkasti pigment između prirodne boje mrkve i boje žumanjka iz prirodnog (slobodnog) uzgoja. Jedna od posebnosti naranče jest što njezino meso (sok) može biti žute ili crvene boje, više ili manje kiselo i sočno. Općenito, rane sorte su žutog, čvršćeg, slađeg i hrskavog. Međutim, naranče crvenog mesa kasnije dozrijevaju, izrazito su sočne i neznatno manje i slađe. U svijetu u proizvodnji prevladavaju sorte žutog mesa, koje su prilagodljivije manje pogodnim klimatskim uvjetima.
Sve skupine naranača kao i ostale vrste agruma imaju u kori, mesu i soku pigmente: zeleni klorofil i žute karotoneide. Međutim, crvene naranče imaju još posebno naslijeđene crvene pigmente antocijane, među kojima prevladava glukozid cianidin. Antocijani se pojavljuju u plodu tijekom dozrijevanja, gdje se očituju u crvenoj do tamnocrvenoj boji kore, mesa i soka, sličnoj boji krvi. Količina antocijana u plodovima crvenih naranči jako ovisi o ekološkim uvjetima, posebice klime i tla.
U nepogodnim klimatskim prilikama može gotovo u cijelosti izostati crvenilo kore i mesa. Niže temperature zraka izrazito potiču i ubrzavaju stvaranje antocijana, ali istodobno usporavaju biološki tijek zrenja. Na veću ili manju pojavu antocijana u plodovima naranči djeluje i vrsta podloge. Stabla na podlozi Poncirus trifoliata donose bolje crveno obojene plodove od drugih podloga. Stabla na laganim pjeskovitim i propusnim tlima imaju plodove manje obojene nego na glinastim.
Posebna aroma i okus mesa i soka crvenih naranči potječe od omjera šećera i kiselina. Sok sadrži male količine šećera glukoze, fruktoze i saharoze u stalnom omjeru 1:1:2. Također se u soku nalaze organske kiseline limunska, jabučna i dr., te male količine slobodnih amino kiselina, te derivati kiselina, posebno kumarinska i ferulinska. Uz flavonoid hesperidin, a zatim karotene i pektin, sok sadrži vitamine A, B1, B2, C i PP i veće količine kalija.
Sok naranče – važan izvor C vitamina
Svakako je vitamin C iz soka crvenih naranči posebice važan radi svoje uloge u sintezi kalogena. Količina vitamina C u soku crvenih naranči varira između 50 i 80 mg na 100 ml soka a u prosjeku oko 65 mg.
Svi naprijed spomenuti sastojci plodova crvenih naranči, a posebno kumarinske kiseline, kao i sadržaj antocijana i vitamina, čini ih znatno poželjnijim u ishrani nego naranče žutog mesa. Radi nazočnosti antocijana, sok crvene naranče ima ljekovitu ulogu i u očnoj terapiji, te terapiji čira na želucu i bolestima grla. Općenito se može reći kako je neopravdano i pogrešno izbjegavanje crvenih naranči, koje se u nas često događa. Crvene naranče trebaju i u nas postati poseban oblik antioksidanta. On se temelji na antocijanima, kojih nema u plodovima naranči žutog mesa.
Važno je i dobro spomenuti kako poneki položaji na južnim padinama poluotoka Pelješca, otoka Mljeta, Korčule, Hvara i Elafita te okolice Dubrovnika, mogu većim dijelom udovoljiti zahtjeve uzgoja crvenih naranči. Zbog toga bi takve položaje bilo vrlo dobro iskoristiti baš za uzgoj crvenih naranči, koje dozrijevaju krajem prosinca. Uzgojem crvenih naranči produžava se vrijeme berbe i potrošnja, a smanjuje potreba uvoza.
Izvor: Gospodarski kalendar
