Kako planirati suzbijanje bolesti i štetnika lijeske?

Prilikom uzgoja nekoliko grmova lijeske uz okućnice za vlastite potrebe domaćinstva obično ne poduzimamo usmjerene mjere zaštite od štetnika i bolesti. Ali, sadnjom nasada lijeske na većim površinama već nekoliko sezona nakon podizanja vlasnici primjećuju različite neželjene promjene. One potječu od neživih uzroka ili prekomjerne pojave štetnih organizama.

Za razliku od većine jabučastih, koštičavih i bobičastih (jagodastih) voćnih vrsta, u nasadima lijeske (Corylus avellana) nemamo tako veliki broj opisanih neželjenih organizama (uzročnika bolesti i štetnika životinjskog podrijetla). Stoga lijesku ubrajamo u voćne vrste prikladne za ekološki uzgoj. Da bi odredili stvarnu potrebu i optimalne rokove njihova suzbijanja nasadi lijeske se moraju tijekom čitave godine pregledavati radi determinacije živih i neživih uzročnika bolesti, utvrđivanja nazočnosti štetne i korisne faune, te jačinu njihove populacije.

VAŽNO

Kasno-zimsko tretiranje lijeske (najčešće primjenom povišene koncentracije bakra) bitno se razlikuje od svih drugih vrsta jabučastog, koštičavog, bobičastog ili orašastog voća: u vrijeme pojave cvjetnih organa (najčešće tijekom veljače) ne preporučujemo usmjerene mjere kemijske zaštite!

Globalnim klimatskim promjenama smeđa trulež plodova (slika 1) je bolest od koje bilježimo najveće izravne štete prinosa u plantažnim nasadima. Pepelnica lijeske je jedna od rijetkih vrsta koja “pepeljastu prevlaku” ne razvija na licu već na naličju lišća (donja strana lista lijeske) (slika 2). Sve toplijim i sparnim ljetnim danima bilježimo porast učestalosti pojave pepelnice lijeske (još uvijek bez ekonomskih šteta). Ali, visoke ljetne temperature zadnjih godina uzrokuju netipičnu palež (slika 3) koju je moguće poistovjetiti s nekim uzročnicima pjegavosti lijeske. Snimio M.Šubić.

Prema literaturnim podatcima bolesti od kojih bilježimo najveće štete u plantažnim nasadima lijeske u našoj zemlji jesu smeđa trulež plodova (Monilinia) i trulež jezgre lješnjaka (Nematospora). Ipak, novija istraživanja uzroka osušenih plodova lijeske sakupljenih tijekom 2018. godine širom Hrvatske od strane Centra za zaštitu bilja iz Zagreba (pri HAPIH-u) pokazala su da patogene vrste iz rodova Monilinia, Cytospora ili Phomopsis vrlo malo sudjeluju u postotku izoliranih kultura. Pritom je najvećim dijelom iz osušenih plodova lijeske pronađena gljiva Botryosphaeria dothidea! Spomenuta se vrsta zadnjih desetak godina u europskoj patologiji bilja često spominje kao jedan od uzročnika raka i prijevremena odumiranja voćaka! U Međimurju zadnjih sezona pojedini proizvođači dojavljuju slučajeve prijevremenog propadanja pojedinih grana ili cijelog rodnog drva lijeske (naročito na lokalitetima izloženim elementarnim nepogodama: tuča, smrzavanje, stajaća voda).

Stoga je protiv različitih gljivičnih uzročnika bolesti drva i plodova lijeske (npr. Monilinia, Nematospora, Botryosphaeria, Cytospora, Neonectria i dr.), ali i potencijalno protiv bakterijskih bolesti rodnih grmova lijeske (Pseudomonas, Xanthomonas), potrebno preventivno krajem jeseni (nakon otpadanja 80 % lišća) i nakon cvatnje – krajem – zime i/ili početkom proljeća primijeniti neki od dopuštenih bakarnih fungicida (vidi Tablicu 1. i Tablicu 3.).

Tablica 1. Neki anorganski spojevi (bakarni i sumporni fungicidi) dopušteni za primjenu u našoj zemlji pri uzgoju lijeske (http://fis.mps.hr/trazilicaszb/)

Smeđa trulež plodova lijeske

Smeđa trulež plodova lijeske (Monilinia laxa) je prvi put opisana početkom 1950-tih godina u Italiji. Negativne se promjene prepoznaju po nepravilnim svjetlo-smeđim ili kestenjastim pjegama na ljusci (vidi Slike 1 i 4). One se naknadno šire po čitavoj površini ploda. Rano inficirani plodovi otpadaju, ali neki ostaju na granama do jeseni. U našoj su zemlji sa plodova tako opisanih simptoma u većim plantažnim nasadima izolirani različiti uzročnici bolesti: Monilinia laxa, Monilinia fructigena, Botrytis cinerea, Alternaria spp., Cladosporium spp. i Trichotecium roseum (Cvjetković, 2010). Nabrojene gljive lako naseljavaju na oštećene plodove od kukaca, tuče i olujnih vjetrova. Posredno su vrlo štetni kukci koji oštećuju još zelene plodove lijeske (npr. ljeskotoč, fitofagne stjenice).

Otpali i zaraženi plodovi izvor su primarnih zaraza naredne sezone, naročito pri obilnim kišama, vlaženju duljem od 15 sati i temperaturama većim od 10°C. Zaštitu bi trebalo započeti čim se na proljeće primijete prva oštećenja od dopunske ishrane štetnih kukaca. Budući da Monilinia vrste nisu jedini uzrok truleži plodova lijeske, trebalo bi koristiti bakarne fungicide različitog (šireg) spektra djelotvornosti (vidi Tablicu 1.). Svakako bi u dovoljno vlažnim i ne previše vrućim uvjetima sredinom ili krajem svibnja trebalo koristiti jedan od dopuštenih bakarnih fungicida (npr. Bordoška juha WP, Neoram ili Champion WG).

VAŽNO: Bakarne bi fungicide (vidi Tablicu 1.) u plantažnim nasadima lijeske trebalo koristiti u tri različita roka primjene:

1) krajem jeseni kada otpadne većina lišća,

2) krajem zime – nakon cvatnje a tijekom bubrenja pupova i

3) tijekom druge polovice ili krajem svibnja (uz dovoljno vlage) (ukupno godišnje na istoj površini nasad lijeske ne utrošiti više od 6-8 kg čiste djelatne tvari odabranih bakarnih fungicida/ha)!

Naknadno se tijekom vegetacije lijeske (kraj travnja, svibanj, lipanj) suzbijaju ostali uzročnici bolesti (npr. uzročnici pjegavosti i truleži, pepelnica) primjenom organskih fungicida (npr. Signuum DF) ili mikro-biološkim pripravcima (npr. Ekstrasol, BioLife i dr.) (vidi Tablicu 3.)!

Zimskim pregledima nasada lijeske već u vrijeme mirovanja vegetacije uzimaju se grančice dužine 20 cm. Pregledavaju se na brojnost zimskih jaja lisnih uši (Myzocallis) i crvenog voćnog pauka (Panonychus), te brojnost odraslih oblikaštitastih uši na granama (Diaspidiotus, Eulecanium) i ljeskove grinje u pupovima (Phytoptus). Tijekom vegetacije metodom udaraca grana prikupljamo štetnu i korisnu entomofaunu. Među njima valja istaknuti najštetnije fitiološke nametnike – ljeskotoč i “skrivene” stjenice.

Ljeskova grinja

Ljeskova grinja (Phytoptus avellanae) u mnogim nasadima napada gotovo trećinu ukupnih pupova, te proizvođači gotovo uvijek moraju poduzeti mjere suzbijanja. Ovu grinju ubrajamo u skupinu šiškarica (porodica Eriophydae). Imaju duguljasto tijelo i samo dva para nogu, bijele je ili skoro prozirne boje, veličine su svega 0,2 mm. Za razliku od drugih grinja iz skupine “crvenih pauka” ne vide se okom već jedino uz pomoć povećanja 20-ak puta.

Imaju više generacija tijekom sezone, a prezime odrasli oblici u pupovima. Krajem zime i početkom proljeća počinju se intenzivno hraniti sisanjem biljnih sokova. Time uzrokuju nabreknuće zaraženih pupova, koji se naknadno ne otvaraju ili se razvija deformirano lišće koje se postupno suši (vidi Tablicu 2.). Štete su još jače izražene tijekom vlažnih i hladnijih proljetnih dana. Iz zaraženih pupova grinje se sele na nove još nenapadnute biljne organe. Migracija grinja počinje kad lijeska ima razvijena 3-4 lista, najintenzivnije je u stadiju 5-10 listova. Završava kada mladica razvija 12 listova. Prenosi se i sadnicama lijeske (vidi Slike 6 i 7), pa je u tom slučaju već u godini sadnje potrebna zaštita već nakon cvatnje – u vrijeme bubrenja pupova.

Tablica 2. Opis šteta od ljeskove  grinje (Phytoptus avellanae)

U našoj zemlji nemamo registriranih pripravaka iz grupe akaricida za suzbijanje ove štetne vrste grinje, a nekada se vrlo učinkovito krajem zime ili početkom proljeća primjenjivao endosulfan (Ciglar, 1998) (čije je primjena zabranjena nakon 2008. godine). Tijekom toplijih dana s dnevnim vrijednostima temperature zraka 15° do 20°C djelotvorne su povišene koncentracije sumpornih fungicida (2 %) (npr. od sumpornih fungicida dopuštenje za primjenu protiv ljeskove grinje imaju pripravci Chromosul 80 DF i Microthiol Specijal Disperss) (vidi Tablicu 1.). Većina registriranih akaricida u voćarstvu za suzbijanje grinja iz skupine “crvenih pauka” (Tetranychidae) nisu dovoljno djelotvorni na grinje šiškarice. Jedini vrlo učinkoviti akaricid na grinje šiškarice na hrvatskom tržištu je fenazakin, ali je dopuštenje zadnjih godina u horikulturnom bilju ograničeno samo na ukrasne vrste.

Dobro je u vrijeme bubrenja pupova lijeske primijeniti sumporne fungicide (vidi Tablicu 1.) u povišenoj koncentraciji (2 %) da bi njihovim postranim učinkom smanjili štete od ljeskove grinje (vidi Tablicu 2.). Takvu primjenu valja planirati nakon cvatnje lijeske, za mirna vremena u vrijeme bubrenja i početka otvaranja pupova. Nakon toga slijede barem 2-3 uzastopno stabilna, suha i topla dana s rasponom najviših temperatura zraka 15-24°C! Potrebno je obaviti dva takva tretiranja sumpornim pripravcima uz skraćene razmake aplikacije (samo 7-8 dana).

*Tablica 3. Mogući godišnji plan primjene sredstva za zaštitu bilja u nasadima lijeske

Ostali štetnici lijeske (npr. štetne gusjenice, ljeskotoč, fitofagne stjenice) se suzbijanju naknadno tijekom vegetacije lijeske (kraj travnja, svibanj, lipanj ili do početka srpnja).

Ljeskotoč

Ljeskotoč (Cucurlio nucum) je najvažniji tehnološki štetnik lijeske koji uzrokuje otpadanje i “crvljivost” plodova. Ubrajamo ga u najbrojniju porodicu kornjaša: pipe (Cucurlionidae). Imaju glavu produljenu prema naprijed, a na vrhu tog produljenja se nalazi usni ustroj. Rilo pipama služi za bušenje biljnog tkiva u koje ženka polaže jaja. Može biti oštećeno 10-40 % plodova, a napadnuti plodovi potpuno gube tržnu vrijednost. Ljeskotoč je neugledni i mali kukac, crvenkasto-smeđe boje, veličine 6-9 mm. Prezime odrasli kukci u zemljištu, a na lijesci se pojavljuju obično početkom svibnja. Već tada mogu rilom bušiti mlade plodove koji otpadaju, a oštećene plodove napadaju različite gljivice – uzročnici truleži.

Ženke odlažu oko 40 jaja u plodove lijeske, ali tako da se ne vidi mjesto odlaganja jaja. Ali, svaka odrasla pipa svojim rilom može oštetiti čak 150 plodova lijeske!

Nakon 5-9 dana izlaze ličinke, bjelkaste boje sa smeđom glavom i narastu do 16 mm, a čitav život provedu u plodu. Izgrizaju jezgru i pune plod izmetom. Razvoj ličinke traje do mjesec dana. Napuštaju oštećene plodove i kroz rupicu (vidi Sliku 5) se spuštaju u zemlju, zapredaju se u kokon. U proljeće se kukulje i daju odrasle oblike. Ako na grmu ili stablu lijeske ima 3-4 pipe očekujemo veće ekonomske štete, pa je potrebno njihovo usmjereno suzbijanje.

Fitofagne stjenice

Fitofagne stjenice se redovito pojavljuju na stablima lijeske, a globalnom promjenom klime (zatopljenje) i pojavom invazivnih vrsta (npr. azijska stjenica – Halyomorpha halis) njihova štetnost u nasadima lijeske značajno raste. Plodovi napadnuti stjenicama prijevremeno propadaju ili ako ostaju na stablima gube kvalitetu i nisu jestivi. Stjenice su kukci trouglaste glave i nejednake strukture krila (Heteroptera). Usni ustroj je pretvoren u bodlju, kojom se hrane uzimanjem biljnih sokova (ličinke i odrasli). Zatravljeni voćni nasadi lijeske optimalno su stanište za više vrsta fitofagnih stjenica (Gonocerus, Palomena, Phylus, Dolycoris, Raphigaster i ranije spomenuta invazivna vrsta Halyomorpha).

Od kemijskih su insekticida na stjenice najučinkovitiji neonikotinoidi, od koji je na tržištu preostala još samo djelatna tvar acetamiprid (ali ista djelatna tvar u našoj zemlji nema dopuštenje za primjenu u nasadima lijeske). U Tablici 3. je prikazan mogući izbor botaničkih pripravaka na osnovi prirodnih piretrina (npr. Asset) i azadiraktina (npr. NeemAzal), te djelatna tvar spinosad (u pripravku Laser KS), dobivena kao nusproizvod metabolizma mikroorganizama. Naizmjeničnom primjenom ovih pripravaka od druge polovice travnja do sredine srpnja (vidi Tablicu 3.) očekujemo djelotvorno suzbijanje ljeskotoča i fitofagnih stjenica u nasadima lijeske!

Na što posumnjati kada ugledate navedene štete na lijeskama ?

Ekonomski najraširenija bolest lijeske je trulež plodova (Monilinia, Nematospora, Botryosphaeria) (slika 1 iz ljeta 2020. u središnjem dijelu Međimurja na nezaštićenim biljkama) često je povezana sa kišnim ljetnim razdobljem i posrednim štetama od neuglednih kukaca (ljeskotoč i fitofagne stjenice). Najčešći tehnološki nametnik je ljeskotoč (Cucurlio) (slika 2 oštećeni plodovi), a njegove tipične štete najčešće vidimo kao sitne rupice promjera 2-3 mm iz kojih su izašle razvijene ličinke i spustile se na prezimljenje u tlo. Prve štete na sadnicama lijeske često potječu od ljeskove grinje (na slici 3 zaraženi pupovi bubre, ali se ne otvaraju i slika 4 razvoj lisnih pupova iz zdrave sadnice). Snimio M.Šubić

Pročitajte o gnojidbi lijeske:

Gnojidba i zaštita lijeske