Puževi zadnjih godina predstavljaju sve veći problem pri uzgoju jagoda. Pogoduju im blage zime i toplo proljeće s iznadprosječnim količinama oborina. Većinom su noćne životinje, koje masovno danju izlaze za oblačna i kišna vremena.

Puževi mogu biti mesožderi (i kanibali), kad se hrane ostacima uginulih životinja i biljožderi kad prave štete na većem broju povrtnih i drugih biljnih usjeva. Razlikujemo puževe golaće (bez kućice) (npr. Limax, Deroceras, Arion i Milax), te puževe s kućicom (Helix). Na tijelu puževa razlikujemo glavu, trup i stopalo. Na glavi imaju usni ustroj s čeljustima i nizom hitiniziranih zubića kojima drobe i usitnjavaju hranu te jedan ili dva para ticala i jedan par oči. Kreću se trbušnim stopalom u kojem su smještene žlijezde koje luče sluz i smanjuju trenje s podlogom. Hrane se velikim brojem poljoprivrednih i korovnih vrsta. Štete se na plodovima jagoda prepoznaju povelikim rupama nepravilnog oblika. Na napadnutim biljkama zaostaju sluzavi tragovi i ekskrementi.

Štete na plodovima jagoda od puževa

Puževi su većinom dvospolci (u jednom tijelu imaju muške i ženske spolne organe). Prezime u različitim stadijima, a ovisno o vrsti puža odrasli oblici mogu živjeti od jedne do osam godina. Jaja najčešće odlažu u pukotine zemlje, u grupama do 35 jaja na vlažnim mjestima. Jedan puž tijekom godine odloži do 500 jaja.

Uspješno suzbijanje puževa je moguće primjenom više različitih mjera zaštite: obradom tla izbacivati jaja na površinu, uz glavnu kulturu uzgajati biljke koje svojim intenzivnim mirisom odbijaju puževe (npr. kadulja, timijan, hren, mak, gorušica, dragoljub), u vlažnim godinama izbjegavati pokrivanje prostora između jagoda “malčom”, ručno skupljati puževe u večernjim ili jutarnjim satima i posoliti ih u lovnim posudama, vrtne gredice ograditi bakrenim žicama, u večernjim satima se na vrtne staze postave drvene daske ispod kojih se puževi skupljaju (ujutro ih pokupimo i uništimo), postavljanje lovnih posuda napunjenih pivom, voćem ili biljnim ostacima (redovito ih “prazniti” i dopunjavati atraktantom).

Privlačenje i očuvanje prirodnih neprijatelja puževa, od kojih su najkorisniji ježevi i indijske patke (bijeli soj). Uz dodatna ograničenja moguće je koristiti neka mineralna gnojiva koja smanjuju populaciju puževa (npr. vapneni dušik: primjena do 500 kg/ha prije sadnje jagoda uz karencu). Jedina tvar definirana zakonom koja se smije koristiti u ekološkoj proizvodnji je željezo (III) fosfat (“Ferramol“). Također, moguće je posipavanje rubova vrtnih gredica prema površinama iz koje dolaze puževi različitim tvarima koji djeluju dehidrirajuće: npr. pepelom, dehidriranim vapnom, dijatomejskom (kremenom) zemljom, piljevinom, oštrim pijeskom, mljevenim ljuskama jaja, komadićima trske, ječmenom pljevom i borovim iglicama (navedene barijere su učinkovite dok se kišom ne navlaže). Skupljeni se puževi mogu spaliti na vatri čistog drva, ohladiti i pepelom posipati gredica (miris izgorjelih puževa odbija druge puževe).

Postavi pitanje autoru klikom ovdje
Prethodni članakProizvodnja paprike za preradu u ajvar
Sljedeći članakZašto je dobro redovito koristiti sirutku?
mr. sc. Milorad Šubić
Milorad (Ivan) Šubić, magistar znanosti i diplomirani inženjer agronomije, pročelnik Poljoprivredne savjetodavne službe u podružnici Međimurske županije. Savjetnik je iz područja zaštite bilja, član Hrvatskog društva biljne zaštite i Američkog fitopatološkog društa, suradnik Gospodarskog lista, autor više stručnih radova, koautor 3 znanstvena rada (CAB Abstracts) i više stručnih radova, te stručni suradnik i predavač u raznim obrazovnim institucijama. Rođen je 9. rujna 1969. Godine. Osnovnu školu završio je u Murskom Središću, a srednju poljoprivrednu školu u Križevcima. Diplomirao je na Agronomskom fakultetu u Zagrebu 1994. godine. Diplomski rad naslova "Istraživanje djelotvornosti biljnih ekstrakta na krumpirovu zlaticu – Leptinotarsa decemlineata (Say.) tijekom 1992. godine" izradio je na Zavodu za poljoprivrednu zoologiju, pod mentorstvom akademika prof.dr. Milana Maceljskog. Studijski program zaštite bilja završio s prosječnom ocjenom 4,63. Nakon završetka studija počinje se baviti patologijom bilja zaposlivši se krajem 1994. godine kao mlađi asistent na Zavodu za fitopatologiju Agronomskog fakulteta u Zagrebu. Sudjelovao u provođenju nastave studentima biljnih smjerova V semestra iz predmeta "Opća fitopatologija", te dijela predmeta "Specijalna fitopatologija" koji se odnosi na bakterijske i virusne bolesti biljaka (samo za studente smjera zaštita bilja VI semestar). Osim nastavnih aktivnosti bio je uključen u znanstveno-istraživački projekt "Scientific Research into the factors of Integrated control" financiran od strane Ministarstva znanosti i tehnologije. U akademskoj godini 1994/95. upisao poslijediplomski studij na inženjerskom smjeru Molekularna biologija Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu, a u razdoblju od sredine 1995. do početka 1997. proučavao karantensku i bakterijsku palež jabučastog voća (Erwinia amylovora). U siječnju 1996. godine boravio na studijskom usavršavanju iz biljne bakteriologije u Bologni (Instituto di Patologia Vegetale, Scienze e Tecnologie Agroindustriali ed Agroambientali, Universita degli Studi di Bologna, kod prof.dr. Carla Bazzia) kao stipendist Ministarstva tehnologije i znanosti Republike Hrvatske. Zbog rješavanja stambenih i obiteljskih problema prekida rad na fakultetu i poslijediplomski studij na PMF-u, te se vraća u Međimurje. Od 1. svibnja 1997. godine počinje raditi u Uredu za gospodarstvo Međimurske županije kao voditelj službe za zaštitu bilja, a 1. veljače 1998. godine prelazi u Hrvatski zavod za poljoprivrednu savjetodavnu službu, Odsjek Međimurske županije u svojstvu savjetnika za zaštitu bilja. Krajem 1998. postaje rukovoditelj odsjeka. Rukovodeće poslove obavlja u Javnoj poljoprivredno savjetodavnoj službi pri Hrvatskoj poljoprivrednoj komori (2011. i 2012.), te u Poljoprivredno savjetodavnoj službi (2012., 2013. i 2014.) i Savjetodavnoj službi (danas). U okviru provođenja međunarodnog projekta vlada Kraljevine Nizozemske i Republike Hrvatske "Unapređenje proizvodnje krumpira u Hrvatskoj" tijekom ožujka 1999. godine boravio na stručnoj izobrazbi u Centru za obuku "IPC Plant" Emmeloord. Poslijediplomski studij na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (područje Biotehničkih znanosti, polje Agronomija, znanstvena grana Fitomedicina) upisuje 1998. godine, a magistrirao 2002. godine obranivši magistarski rad naslova: "Mogućnosti prognoze i suzbijanja plamenjače krumpira (Phytophthora infestans (Mont.) De Bary) u Međimurju", izrađen pod vodstvom prof.dr. Bogdana Cvjetkovića. Znanstveno i stručno usavršavanje Od 1997. godine aktivno sudjeluje u radu godišnjih Seminara biljne zaštite stručnim izlaganjima iz područja integrirane zaštite voćnjaka, vinograda i povrtlarskih kultura. Koautor je 3 znanstvena rada (CAB Abstracts) i više stručnih radova. Stručni je suradnik "Gospodarskog lista" i autor kolumne zaštite bilja u županijskim novinama "Međimurje", a od 1998. godine stručni suradnik Gospodarske škole Čakovec, Pučkog otvorenog učilišta Čakovec i Privatnog učilišta "Novak" iz Čakovca pri izvođenju nastave "Tečaj za vinogradare i vinare" (predavač poglavlja "Zaštita vinograda od štetočinja") i nastave za osposobljavanje ratara (predavač poglavlja "Zaštita ratarskih kultura od štetnih organizama"). Tijekom 2010. godine bio je vanjski suradnik Pučkog otvorenog učilišta Čakovec pri obrazovanju odraslih za zanimanje Proizvođač merkantilnog krumpira (predavač za poglavlja "Značaj plodoreda u suvremenom uzgoju krumpira" i "Zaštita krumpira od štetnih organizama") Član je Hrvatskog društva biljne zaštite (HDBZ) i Američkog fitopatološkog društva (APS). Nagrađen je u veljači 2012. godine od Hrvatskog društva biljne zaštite Poveljom, uz brončanu plaketu radi doprinosa popularizaciji i afirmaciji struke. Oženjen, otac kćeri Lucije i sina Ivana.