Puževi zadnjih godina predstavljaju sve veći problem pri uzgoju jagoda. Pogoduju im blage zime i toplo proljeće s iznadprosječnim količinama oborina. Većinom su noćne životinje, koje masovno danju izlaze za oblačna i kišna vremena.
Puževi mogu biti mesožderi (i kanibali), kad
se hrane ostacima uginulih životinja i biljožderi kad prave štete na većem
broju povrtnih i drugih biljnih usjeva. Razlikujemo puževe golaće (bez kućice)
(npr. Limax, Deroceras, Arion i Milax), te puževe s kućicom (Helix). Na tijelu puževa razlikujemo
glavu, trup i stopalo. Na glavi imaju usni ustroj s čeljustima i nizom
hitiniziranih zubića kojima drobe i usitnjavaju hranu te jedan ili dva para
ticala i jedan par oči. Kreću se trbušnim stopalom u kojem su smještene
žlijezde koje luče sluz i smanjuju trenje s podlogom. Hrane se velikim brojem
poljoprivrednih i korovnih vrsta. Štete se na plodovima jagoda prepoznaju
povelikim rupama nepravilnog oblika. Na napadnutim biljkama zaostaju sluzavi
tragovi i ekskrementi.
Puževi su većinom dvospolci (u jednom tijelu imaju muške i ženske spolne organe). Prezime u različitim stadijima, a ovisno o vrsti puža odrasli oblici mogu živjeti od jedne do osam godina. Jaja najčešće odlažu u pukotine zemlje, u grupama do 35 jaja na vlažnim mjestima. Jedan puž tijekom godine odloži do 500 jaja.
Uspješno suzbijanje puževa je moguće primjenom više različitih mjera zaštite: obradom tla izbacivati jaja na površinu, uz glavnu kulturu uzgajati biljke koje svojim intenzivnim mirisom odbijaju puževe (npr. kadulja, timijan, hren, mak, gorušica, dragoljub), u vlažnim godinama izbjegavati pokrivanje prostora između jagoda “malčom”, ručno skupljati puževe u večernjim ili jutarnjim satima i posoliti ih u lovnim posudama, vrtne gredice ograditi bakrenim žicama, u večernjim satima se na vrtne staze postave drvene daske ispod kojih se puževi skupljaju (ujutro ih pokupimo i uništimo), postavljanje lovnih posuda napunjenih pivom, voćem ili biljnim ostacima (redovito ih “prazniti” i dopunjavati atraktantom).
Privlačenje i očuvanje prirodnih neprijatelja puževa, od kojih su najkorisniji ježevi i indijske patke (bijeli soj). Uz dodatna ograničenja moguće je koristiti neka mineralna gnojiva koja smanjuju populaciju puževa (npr. vapneni dušik: primjena do 500 kg/ha prije sadnje jagoda uz karencu). Jedina tvar definirana zakonom koja se smije koristiti u ekološkoj proizvodnji je željezo (III) fosfat (“Ferramol“). Također, moguće je posipavanje rubova vrtnih gredica prema površinama iz koje dolaze puževi različitim tvarima koji djeluju dehidrirajuće: npr. pepelom, dehidriranim vapnom, dijatomejskom (kremenom) zemljom, piljevinom, oštrim pijeskom, mljevenim ljuskama jaja, komadićima trske, ječmenom pljevom i borovim iglicama (navedene barijere su učinkovite dok se kišom ne navlaže). Skupljeni se puževi mogu spaliti na vatri čistog drva, ohladiti i pepelom posipati gredica (miris izgorjelih puževa odbija druge puževe).
