Bijela hrđa krizantema
Ekonomski najštetnija i najčešća gljivična bolest nadzemnih organa krizantema je bijela hrđa (Puccinia horiana). Osim u Japanu i Kini sve do 1960-ih godina bijela hrđa nije bila poznata pri uzgoju krizantema. Brodom je zaraženim biljkama prenesena 1960. u karantensko područje SAD-a gdje je obavljena uspješna eradikacija, a već 1963. je primiječena u Engleskoj na krizantemama porijeklom iz Japana. Do kraja 1970-ih bolest se proširila u većinu europskih zemalja s proizvodnjom najomiljenijeg rezanog cvijeća.
U Hrvatskoj se bijela hrđa prvi put pojavila 1975. u okolici Zagreba. Nakon toga je uzgoj krizantema postao nezamisliv bez kemijske zaštite fungicidima. U relativno kratkom razdoblju, za vrlo vlažnih meteoroloških uvjeta, bijela hrđa može potpuno uništiti osjetljive kultivare krizantema. Pojavljuje se svake proizvodne sezone različitim intenzitetom, a godine s natprosječno vlažnim ljetom često ostaju zapamćene po epifitociji ove gljivične bolesti.
Kasne ljetne kiše tijekom kolovoza i rujanske razlike u temperaturi zraka između toplijih dana s hladnim noćima pogoduju dugotrajnom vlaženju biljnih organa rosom. Stoga većina tržnih proizvođača krizantema provodi redovita tjedna tretiranja protiv bijele hrđe, ali uspjeh nije uvijek zadovoljavajući. Bijelom hrđom mogu biti zaraženi svi dijelovi krizanteme, ali je najosjetljivije mlado lišće. Na gornjoj strani oboljelih listova, između lisnih žila, prvo se pojavljuju male svjetlozelene ili žućkaste pjege promjera svega 1-5mm. Tkivo pjega može biti malo “udubljeno”, a boja se vremenom mijenja u smeđu. Zbog nekroze ili odumiranja tkiva unutar pjega.
Može ih biti nekoliko, ali ubrzo se njihov broj povećava pa se međusobno spajaju. S njihove donje strane se razvijaju tipične bradavičaste ružićasto-bijele izrasline (sorusi ili pustule), veličine 0,5-3mm, po čemu je bolest dobila ime (vidi slike). Jače napadnuto lišće se kvrči, vene i otpada, a na zaraženim su biljkama cvatovi sitniji. Napadnute biljke imaju smanjenu tržnu vrijednost, a ranija pojava bolesti na biljkama je značajno štetnija. Zabilježene su potpune štete na krizantemama u stakleničkom uzgoju.
Zaštita
Strategija zaštite krizantema od bijele hrđe temelji se na korištenju zdravstveno ispravnog ishodišnog materijala (prijesadnice porijeklom iz nezaraženih matičnih biljaka). Također uzgoju manje osjetljivih ili otpornijih kultivara i redovitoj kemijskoj zaštiti u kritičnom razdoblju rasta i razvoja krizantema. Međunarodna i unutarnja trgovina latentno zaraženim prijesadnicama i biljkama krizantema, rezanim cvijećem krizantema te kontaminiranom ambalažom je osnovni način širenja i izvor zaraze bijele hrđe. Ova bolest je još uvijek značajan karantenski patogen za SAD i Australiju. Provode se intenzivne preventivne mjere radi sprječavanja unosa bolesti u proizvodna područja krizantema. Naši tržni proizvođači krizantema često kupuju prijesadnice porijeklom iz zemalja gdje je bolest već duže razdoblje udomačena.
Moguće je prijesadnice već prije sadnje preventivno potapati u fungicidnu otopinu (pr. Dithane M-45, Tilt EC). Ili provoditi termoterapiju potapanjem u toplu vodu 45°C u trajanju 8 sati ili 35°C u trajanju 48 sati. Tijekom vegetacije se biljke pažljivo pregledavaju na simptome bijele hrđe. Redovito se provodi program preventivnih, kurativnih i eradikativnih tretiranja, koji započinje obavezno prije zamračivanja. U svijetu i kod nas je istražena djelotvornost mnogobrojnih fungicida na bijelu hrđu krizantema, među kojima istićemo maneb, cineb, mankozeb, klortalonil, oksikarboksin, triadimefon, triadimenol, triforin, propikonazol, bitertanol, penkonazol, heksakonazol, miklobutanil, azoksistrobin. U Hrvatskoj se često protiv bijele hrđe preporučuju površinske i sistemične djelatne tvari (mankozeb, cineb, triforin, bitertanol i ciprokonazol). Prskanja treba obavljati temeljito, a prve zaražene listove otrgnuti i spaliti.
.){kind=link}