Rezistentnost, odnosno nasljedna sposobnost nekih biotipova korova unutar određene populacije da prežive tretman herbicidom koji bi u normalnim uvjetima suzbio tu populaciju, jedan je od najvećih nedostataka kemijskih mjera borbe protiv štetnih organizama.
Ova pojava postupnog prestanka djelotvornosti, inače djelotvornog herbicida na određenu korovnu vrstu, prvi puta je utvrđena već krajem pedesetih godina prošlog stoljeća.
Od tada do danas problem otpornosti na herbicide sve više raste. Ovaj problem naročito je izražen u prekooceanskim zemljama (SAD, Kanada, Australija i sl.). Posebice u SAD-u gdje se masovno uzgajaju GMO usjevi tolerantni na herbicide.
Do danas je dokazano da su 262 korovne vrste razvile rezistentnost na određene herbicide od kojih je 152 širokolisnih, odnosno 110 uskolisnih (trave) korovnih vrsta. Ono što još više zabrinjava jest činjenica da je rezistentnost korova dokazana na 23 od ukupno 26 mehanizama djelovanja herbicida, odnosno čak na 167 različitih herbicida u 93 usjeva i 70 zemalja.
Ovi podaci dostupni su u HRAC-ovoj (Herbicide Resistance Action Commity) međunarodnoj bazi podataka o monitoringu rezistentnih korova na herbicide (www.weedscience.org) gdje se konstantno unose novi dokazi rezistentnih populacija korova. Za sad, službenih podataka o rezistentnim populacijama korova u RH još nema.
U Gospodarskom listu objavljen je članak „Rezistentnost korova na herbicide“ autorice izv. prof. dr. sc. Klare Barić, u kojem je detaljno opisano kako dolazi do problema rezistentnosti korova na herbicide kao i preventivne mjere koje je potrebno provoditi kako bi se spriječila ova pojava o kojoj ponovno pišemo jer su utvrđene populacije rezistentnih jedinki korova na neke testirane herbicide u RH /rezistentnost-korova-na-herbicide/
U Hrvatskoj rezistentne dvije vrste
Nažalost, u 2019. i u našoj zemlji su dokazane rezistentne populacije dvije korovne vrste i uskoro će to biti vidljivo i u ovoj međunarodnoj bazi podataka. Prije nego se konkretnije osvrnemo na dokazane R populacije u RH, ukratko ćemo objasniti kako dolazi do pojave rezistentnih populacija u polju.
Sumnja da je do tad učinkovitom herbicidu „pala“ učinkovitost prvo zapažamo u polju. Tu, međutim, može lako doći do pogreške jer su razlozi mogućeg izostanka učinka herbicida brojni poput pogrešno odabrane dozacije herbicida, roka primjene, neusklađenosti razvojne faze korova s vremenom primjene herbicida, nepovoljnim uvjetima okoliša, nekvalitetnom aplikacijom i sl.
Tek ako smo sigurni da su gore navedeni razlozi eliminirani, možemo posumnjati da je određena korovna vrsta razvila rezistentnost na određeni herbicid. Posumnjati pogotovo možemo ako su na određenoj parceli stvoreni uvjeti za pojavu rezistentnih korova.
Glavni razlozi opadanja učinka herbicida jesu učestala primjena istog herbicida, odnosno herbicida istog mehanizma djelovanja, uski plodored, a pogotovo monokultura te izostanak konvencionalne obrade tla i favoriziranje reducirane, odnosno no-till obrade.
Podaci iz literature (www.hrac.global.com) navode da ljudsko oko prvih osam godina na polju ništa ne zamjećuje. Međutim, sljedeće, devete godine nakon primjene herbicida, rezistentni biotipovi zastupljeni su sa 10 %, a iduće godine već 100 %. Rizik za razvoj rezistentnosti na određenom polju je to veći što se manje provode preventivne mjere koje su ujedno i glavne antirezistentne mjere.
Tako se visok rizik razvoja rezistentnosti može očekivati kad se usjev uzgaja u monokulturi, kad je visoko zakorovljen i kad se korov stalno/često suzbija istim herbicidom ili drugim herbicidom istog mehanizma djelovanja. Nasuprot tomu, nizak rizik razvoja rezistentnosti može se očekivati u slabo zakorovljenom usjevu, u sustavu širokog plodoreda, uz jednokratnu primjenu kombinacije herbicida različitog mehanizma djelovanja te uključivanja i nekemijskih mjera borbe za suzbijanje korova.
Općenito je poznato da je ključ borbe protiv nastanka rezistentnosti integrirani pristup suzbijanja korova što naglašavamo u svakom članku o suzbijanju korova kojeg pišemo u Gospodarskom listu. Iako je provođenje antirezistentnih mjera glavni ključ za sporiji razvoj rezistentosti kod korova, treba naglasiti da su važan činitelj rizika nastanka i razvoja rezistentnosti nova/novija zakonska regulativa na razini EU.
Danas je objektivno proizvođačima značajno teže „ispravno“ primjenjivati herbicide. Naime, u posljednjih desetak godina s EU tržišta se zbog raznih razloga (uglavnom ekotoksikoloških) povukao značajan broj herbicida (oko 40), a predviđanja kemijskih kompanija su takva da će se ovaj trend povlačenja sredstva za ZB još i povećati.
Sve se još i pooštrava najnovijom inicijativom EU „Zeleni plan“ i mjerama koje se planiraju provesti za zaštitu osjetljivih ekosustava i načina osiguravanja održivog prehrambenog sustava („Od farme do stola“). Posljedica ovih trendova je manji broj dostupnih herbicida što za posljedicu ima ponovljenu primjenu herbicida istog mehanizma djelovanja. U ovim okolnostima i plodored, kao važna mjera u sprječavanju i odgađanju pojave rezistentnosti sve više gubi na značaju.
U većini kultura se primjenjuje isti mehanizam djelovanja herbicida pa se onda rotacijom kultura u plodoredu ne rotiraju herbicidi (mehanizam djelovanja) što za posljedicu ima pojavu rezistentnih korova. Upravo se ovo dogodilo i na našim poljima.
Rezultati prve godine navedenog projekta ukazuju da su se na određenim područjima pojavile rezistentne populacije divljeg sirka i ambrozije na herbicide iz skupine sulfonilureja i imidazolinona koji imaju isti mehanizam djelovanja (inhibicija acetolaktat sintaze, skraćeno ALS herbicidi).
Ovaj mehanizam djelovanja imaju herbicidi iz četiri kemijske skupine: sulfonilureja, imidazolinoni, triazolopirimidini i triazoloni, koji su namijenjeni suzbijanju jednogodišnjih i višegodišnjih korova u većini ratarskih kultura.
Koji su dodatni razlozi za pojavu rezistentnosti?
Dodatni problem predstavlja i uvođenje u proizvodnju kultivara različitih poljoprivrednih kultura (suncokret, šećerna repa, uljana repica) tolerantnih na ALS inhibitore, koji su s jedne strane značajno olakšali suzbijanje korova, ali s druge strane potenciraju problem rezistentnosti korova na ovu skupinu herbicida.
Rezistentnost divljeg sirka na herbicide foramsulfuron, nikosulfuron i imazamoks dokazana je biotest metodom, odnosno tretiranjem uzgojenih biljaka linearno rastućim dozacijama navedenih herbicida, nakon što je u polju zamijećena neučinkovitost navedenih herbicida na ovu korovnu vrstu. Rezultati istraživanja ukazuju da se ova rezistentna populacija ne može zadovoljavajuće suzbiti ni primjenom i nekoliko stotina puta većom dozacijom herbicida od registrirane.
Ovi su rezultati potvrđeni i molekularnim putem (tvrtka Bayer) gdje je dokazana visoka mutacija na dva gena na mjestu djelovanja herbicida. Slična situacija je i na ostalim lokalitetima gdje je utvrđena rezistentnost divljeg sirka na ovu skupinu herbicida. Analizom „povijesti table“ utvrđeno je da se radi o parcelama gdje je godinama kukuruz uzgajan u monokulturi, gdje je divlji sirak dominantan korov i gdje se nisu provodile mjere suzbijanja na strništu već su se godinama u vegetaciji kukuruza koristili ALS herbicidi.
Posljedica je naravno pojava rezistentnosti i neučinkovitost ovih herbicida na divlji sirak na tim parcelama. Još je dramatičnija situacija u soji gdje je utvrđena rezistentnost ambrozije na oksasulfuron (ALS herbicid). Od 16 testiranih populacija čak je 12 populacija rezistentno na ovaj herbicid. Tijekom projekta testirat će se osjetljivost ambrozije i na ostale herbicide iz ove skupine koje se koriste u soji ali i u kukuruzu i šećernoj repi.
Potencijalni problem predstavljaju i ostale korovne vrste u ratarskim kulturama gdje je već u Europi dokazana rezistentnost na određene herbicide (pr. mak, mišji repak, slakoperka, bročika u strnim žitaricama; šćir u kukuruzu i dr.), ali i u trajnim nasadima gdje se intenzivno primjenjuje jedan mehanizam djelovanja, odnosno herbicid glifosat, a diljem svijeta su dokazani rezistentni biotiopovi.
Je li rješenje zelena gnojidba?
Međutim, već ovi prvi nalazi u RH ukazuju da se hitno mora promijeniti pristup suzbijanja korova i u integrirani sustav obvezno integrirati ostale mjere suzbijanja. S obzirom na opisanu problematiku s manjim brojem herbicida, odnosno mehanizama djelovanja, naglasak treba staviti na:
Preventivne (sjetva čistog sjemena u nezakorovljeno polje, sprečavanje prijenosa sjemena strojevima s polja u polje, priječenje prodora sjemena s rubova zakorovljenog polja).
Kulturalne (kvalitetno obavljene agrotehničke mjere i sjetva, izbor kompetitivnih kultivara, široki plodored, uključivanje biljaka za zelenu gnojidbu u plodored i sl.).
Mehaničke mjere suzbijanja (mehaničko suzbijanje korova, mehaničko suzbijanje korova na strništu, buđenje sjemena korova i suzbijanje klijanaca odgovarajućim oruđem i sl.).
U dohodovnim kulturama i uvođenje fizikalnih mjera (plamen) za suzbijanje korova.
Rezultati naših laboratorijskih i poljskih pokusa ukazuju da se pritisak korova može značajno smanjiti sjetvom biljaka za zelenu gnojidbu (tzv. pokrovne biljke) koje svojim kompeticijskim ali i alelopatskim sposobnostima potiskuju rast korova pa je ove usjeve svakako preporuka uključiti u proizvodnju.
Cilj trogodišnjeg projekta (2018.-2021.) „Monitoring rezistentnosti štetnih organizama na sredstva za zaštitu bilja u RH“ kojeg financira Ministarstvo poljoprivrede, a koordinira Sveučilište u Zagrebu Agronomski fakultet pod voditeljstvom prof. dr. sc. Tanje Gotlin Čuljak, jest dobiti informaciju o eventualnoj pojavi rezistentnih štetnih organizama na najčešće korištena sredstva za zaštitu bilja.
