Kunić je biljojed iz reda glodavaca i kao takav spada u monogastrične životinje. Probavni sustav kunića omogućuje uzimanje velikih količina voluminozne hrane bogate sirovim vlaknima.
Ukupna duljina probavnog trakta odraslog kunića iznosi 4,5 do 5 metara. Probavni trakt započinje ustima gdje se nalaze žlijezde slinovnice i zubi. Odrastao kunić ima 28 zubi; 6 sjekutića (2 para u gornjoj čeljusti – glodnjaci i zaglodnjaci koji se nalaze iza prvog para sjekutića te jedan par u donjoj čeljusti), 3 para pretkutnjaka u gornjoj i 2 para pretkutnjaka u donjoj čeljusti i po 3 para kutnjaka u obje čeljusti. Nadalje, jednjak vodi hranu od usta do želuca. Želudac kunića je relativno mali. Zbog relativno male zapremine i slabe muskulature želuca, hranu iz želuca u tanko crijevo potiskuje novopridošla hrana. Stoga kunić uzima hranu u 70 do 80 manjih obroka tijekom 24 sata.
Bitno je osigurati stalnu dostupnost hrane kuniću. Probava počinje u ustima gdje se hrana sjecka i navlažuje slinom, dalje preko jednjaka dospijeva do želuca. U želucu se hrana samo djelomično probavi uz pomoć kiseline i enzima koje luči stijenka želuca. Djelomično razgrađena hrana iz želuca nastavlja svoj put razgradnje u tankom crijevu. U tankom crijevu se sadržaj dospio iz želuca miješa s fermentima crijeva, pankreasa i jetre te se upijaju razgrađeni hranjivi sastojci. Ostatak vlaknastih i neprobavljenih tvari biva potisnut u slijepo crijevo. U slijepom se crijevu nalazi bogata anaerobna mikroflora koja razgrađuje celulozu i sirove bjelančevine. Na izlazu iz slijepog crijeva najbogatiji se sastojci hrane obavijaju slojem sluzi da se ne isuše, odnosno stvaraju se peleti. Njih kunić ponovno proždire, a ta pojava se zove koprofagija (mekani izmet).
Konačan ostatak hrane prolazi kroz debelo crijevo, gdje se ukloni većina vlage i formiraju normalni peleti izmeta (tvrdi izmet) koji prolaze kroz rektum te se izbacuje van. Uz hranu je potrebno osigurati dovoljne količine vode za piće. Voda je osnovni građevni element svih živih organizama, pa tako i kunića. Tijelo odrasle životinje u prosjeku sadrži oko 60 % vode, od čega koža i unutrašnji organi 50-80, a krv 80 %. Voda je nužna za odvijanje niza procesa u organizmu, u prvom redu probave, zatim metabolizma i regulacije tjelesne temperature. Svakodnevno se gubi mokraćom, izmetom i disanjem. Organizam sam regulira količinu vode i nastoji je zadržati na određenoj razini.
Nedostatak vode rezultira smanjenim uzimanju hrane, rastom i proizvodnosti, smanjenoj otpornosti organizma, a može dovesti i do uginuća. Mladi kunići zahtijevaju dvostruko veće količine vode nego odrasli kunići, a njezinim uskraćivanjem se usporava rast mladih. Odrasli kunići imaju zahtjeve za ¼ litre vode dnevno, dok ženka prije i za vrijeme okota treba oko 1,5 litre vode. Ženka u laktaciji zahtijeva više od 1,5 litara vode, prvenstveno zbog opskrbe mladih mlijekom. Premda kunići kroz hranidbu zelenom krmom dobivaju dovoljne količine vode, potrebno im je dnevno osigurati 150 do 160 g vode.
Hranidba kunića s koncentriranom krmom zahtjeva opskrbu s 200 do 250 g vode dnevno za kuniće prosječne tjelesne mase 2 kg. Ugljikohidrati su glavni izvor energije i topline u tijelu. Glavni izvor ugljikohidrata su biljke, naročito žitarice. Energetske potrebe kunića možemo podijeliti na uzdržne i proizvodne potrebe. Proizvodna energija temelji se na zahtjevima rasta, bređosti i laktacije. Ženke u graviditetu trebaju povećanje energije od 30 do 100 % u odnosu na uzdržnu energiju. U laktaciji su ta povećanja i do 4 puta viša. Zbog toga se za hranidbu ženki u laktaciji trebaju koristiti krmiva koja su bogata energijom.
Rasplodni mužjak treba 10 do 15 % više energije u odnosu na uzdržnu energiju. Tovljenicima je ovisno o uzrastu potrebno od 10,5 do 10,8 MJ/ME po kilogramu hrane. Višak energije iz hrane kunići deponiraju u obliku masnog tkiva kao tjelesne zalihe. Bjelančevine su tvari koje služe za izgradnju i obnovu organizma. Građene su od aminokiselina međusobno povezanih peptidnim vezama. Hranjiva vrijednost bjelančevina ovisi o udjelu pojedinih aminokiselina u njima, dok biološka kvaliteta ovisi o sastavu aminokiselina. Naime, pojedine aminokiseline koje životinja ne može sintetizirati sama, mora unijeti hranom u svoj organizam kako bi bila u mogućnosti stvarati vlastite bjelančevine. Takve aminokiseline nazivamo esencijalnim aminokiselinama (metionin, cistin, lizin, arginin, leucin, izoleucin, fenilalanin, tirozin, triptofan, valin, treonin i histidin). Nedostatak samo jedne od esencijalnih aminokiselina u hrani dovodi do prestanka sinteze bjelančevina u tijelu uz nastanak štetnih posljedica za zdravlje i život životinje. Potrebe za bjelančevinama kod kunića ovise o vrsti proizvodnje.
Najmanje potrebe su tijekom neaktivnosti, povećavaju se u gravidnosti, a najveća potreba je za vrijeme laktacije i tova. Masti imaju veću energetsku vrijednost za razliku od ugljikohidrata, te predstavljaju najbolji i najjeftiniji izvor energije za kuniće. Količina masti u krmnim smjesama se kreće od 2 do 3 %. Masti dodane u krmnu smjesu popravljaju njen okus, ali radi stabiliziranja krmnih smjesa u koje su dodane masti, potrebno je dodavati antioksidante kako ne bi došlo do oksidacije masti i pojave užegnutosti. Veće količine masti u krmnim smjesama su potrebne ženkama za vrijeme laktacije, za vrijeme intenzivnog rasta i tova mladih kunića te ako smjese sadrže veće količine sirovih vlakana kako bi se povećala energetska vrijednost smjesa. Sirova vlakna se u velikoj količini nalaze u prirodnoj hrani. Zbog normalnog funkcioniranja probavnog sustava, kunići u hrani moraju dobivati dovoljne količine sirovih vlakana.
Premale količine sirovih vlakana u hrani kunića dovode do probavnih smetnji kao što je proljev, a osim toga se pojavljuje tzv. žderanje vune, što osim nedostatka vlakana može značiti i nedostatak pojedinih aminokiselina u obroku kunića. Previsoke koncentracije sirovih vlakana također su nepoželjne. U mirovanju, zahtjevi za sirovim vlaknima u obroku se kreću oko 15 do 16 %. Kod gravidnih ženki te potrebe iznose 14 do 15 %, a za vrijeme laktacije 11 do 12 %. Za vrijeme intenzivnog tova, tovljenicima treba osigurati 13 do 14 % sirovih vlakana u smjesama.
Minerali su anorganske tvari koje su važne za održavanje homeostaze organizma. Neki od minerala sudjeluju u izgradnji organizma, neki su važni za normalno funkcioniranje metabolizma, a drugi za održavanje zdravlja životinja. Ukupno je 13 minerala potrebno za normalan rast i razvoj. To su: kalcij, kalij, fosfor, magnezij, natrij, željezo, sumpor, jod, bakar, cink, selen, mangan i kobalt. Najveće zahtjeve za mineralima u obroku imaju mladi kunići u porastu te ženke za vrijeme gravidnosti i laktacije. Tada bi se količine minerala u obroku trebale kretati oko 5 %. Nedovoljna količina minerala izaziva teške zdravstvene poremećaje.
Vitamini su djelotvorne tvari koje su potrebne u malim količinama u obroku kako bi se održalo zdravlje i produktivnost životinja na normalnoj razini. Sudjeluju u izmjeni tvari u organizmu kunića, rastu i iskorištavanju pojedinih hranjivih tvari iz obroka. Nedovoljne količine vitamina u krmnim smjesama za kuniće za posljedicu ima stvaranje poremećaja u izmjeni tvari koji se odražava kao zastoj u rastu, poremećaji u reprodukciji, živčana oboljenja te slabija otpornost prema bolestima. Kunići preko mikroflore slijepog crijeva mogu sintetizirati vitamine B-kompleksa i vitamin C, ostale je potrebno dodavati u hranu u obliku vitaminskih dodataka.
S čime sve možemo hraniti?
Kuniće je moguće hraniti zelenom i suhom hranom, gomoljima i korjenastim povrćem, zrnjevljem žitarica, nusproizvodima mlinarske i uljarske industrije te gotovim krmnim smjesama za pojedinu kategoriju i dob kunića. Zelena je hrana lako probavljiva i korisna u održavanju zdravlja i vitalnosti životinja. Poželjna je u hranidbi rasplodnih kunića. Tovnim životinjama je potrebno ograničiti davanje zelene hrane.
Trave prosječno sadrže 1,5 % bjelančevina, 10 % ugljikohidrata i 2,5 % mineralnih tvari. Treba paziti na kvalitetu trave i način uzimanja jer uparena i pljesniva hrana izaziva probavne poremećaje kao i preobilno uzimanje. Uz travu u zelenu hranu spadaju i djetelina, lepirnjače, lišće povrtlarskog bilja i koprive. Suha hrana sadrži od 1 do 7 % bjelančevina i 10 do 14 % ugljikohidrata. Tu spadaju livadsko sijeno, djetelinsko sijeno i slama, a njihov je značaj u regulaciji probave i sprječavanju raznih poremećaja. Gomolji i korjenasto povrće sadrže od 0,5 do 1 % bjelančevina i 20 % ugljikohidrata te se od njega brzo stvara mast u tijelu kunića. Pogodni su za hranidbu svih kategorija kunića.
Treba paziti da se kuniće ne hrani krmivima koja su prethodno bila smrznuta jer im to može prouzrokovati probavne smetnje. Krumpir je izvrsna hrana za tov kunića jer sadrži 20 % ugljikohidrata, ali im se ne smije davati sirov. Repa se daje sirova, ali u kombinaciji sa suhom hranom. Mrkva osim ugljikohidrata sadrži vitamine i minerale te je pogodna u hranidbi kunića. Što se tiče zrna (žitarica i mahunastog bilja), u tu skupinu spadaju zob, ječam, pšenica, raž, tritikale, kukuruz, soja, grašak i grah. Ječam je pritom vrlo značajan za dojenje zbog visokog postotka škroba, dok zob povoljno djeluje na rast, sjaj i gustoću dlake zbog velikog udjela masti i lecitina.
U sporedne proizvode poljoprivredne proizvodnje spadaju posije koje sadrže 10 % bjelančevina i 45 % ugljikohidrata i povoljno djeluju na laktaciju ženki i peristaltiku crijeva. Repini rezanci imaju ugodan miris, pa ih kunići rado jedu. Melasa je dobra dopunska hrana za kuniće, a posebno za tovne životinje. Kunićima se također u obrok može dodati suncokretova i repičina sačma i pogača. Na koncu, tu su gotove smjese koje se koriste u intenzivnom uzgoju i koje zadovoljavaju sve potrebe kunića jer tijekom cijele godine kunići dobivaju hranu jednakog sastava, sa svim potrebnim hranjivim sastojcima, vitaminima i mineralima u uravnoteženom omjeru. Najčešće je ta hrana peletirana kako bi se spriječilo da sitni i prašnjavi dijelovi obroka dospiju u dišni sustav kunića te kako bi se njihovim glodanjem trošili sjekutići kunića koji stalno rastu.
Pročitajte još povezanih tema:
Smještaj i oprema za uzgoj kunića
Klanje kunića i kvaliteta mesa
