Kako bismo smanjili mogućnosti činjenja šteta odnosno smanjili ih na podnošljivu razinu možemo poduzeti različite metode: biološke, mehaničke i kemijske.
Biološke metode zaštite
Ova metoda prvenstveno polazi od pretpostavke da želimo ukloniti uzrok nastanka šteta. To prvenstveno znači da se lovnogospodarskim planovima treba predvidjeti optimalni matični fond divljači na određenoj površini tj. takvo brojno stanje divljači koje neće činiti značajne štete. No ipak brojevi na papiru su jedno, a često se stanje u prirodi može i promijeniti iz mnogo razloga. Tako se za vrijeme od deset godina koliko traje lovnogospodarski plan i brojno stanje divljači može promijeniti (smanjiti ili povećati).
Isto tako, na jednoj površini zemljišta ne obitava samo jedna vrsta, nego više vrsta. Stoga je pri izradi ovakvih planskih akata i o ovome važno voditi računa. Primjerice, divlje svinje i jelenska divljač nisu poželjne na ratarskim kulturama jer često čine štete koje gospodarski nisu opravdane. Ono što je još važno pri tome istaknuti je da ako divljač ima veći mir u lovištu u pravilu čini i manje štete, nego kad je kontinuirano uznemirivana. Isto tako, ako u lovištu nema dovoljno vodenih površina odnosno prirodnih pojilišta, divljač će uzimati veće količine sočnih krmiva kako bi namirila svoje životne potrebe. Više puta smo istaknuli integralno gospodarenje tj. da se na jednom prostoru uzgajaju ratarske kulture, a da se na istom prostoru uzgaja divljač. Toga trebaju biti svjesni i svi korisnici tih prirodnih resursa.
Primjerice, ako se poljoprivrede površine nalaze blizu šume, postoji velika mogućnost da će na njih dolaziti divlje svinje. Na tim površinama bi se trebale uzgajati kulture koje divlje svinje ne preferiraju. No zbog poštivanja plodoreda, poljoprivrednici su prisiljeni na ovim površinama posijati npr. kukuruz. Na njemu divlje svinje mogu učiniti značajnu štetu. Znanstvenim istraživanjima je utvrđeno da divlje svinje neke hibride kukuruza preferiraju više nego druge. Stoga bi se pri izboru hibrida poljoprivredni proizvođač trebao konzultirati s poljoprivrednom savjetodavnom službom odnosno sjemenarskom kućom od koje nabavlja sjeme.
S druge strane, lovoovlaštenik problemu šteta od divljači može doskočiti namjenskim sijanjem poljoprivrednih kultura, kao i višegodišnjih šumskih kultura tzv. remiza za divljač. Tada će divljač imati na raspolaganju hranu odnosno zaklon. Time će se spriječiti ili smanjiti štete na drugim kulturama. Ovu mjeru potpomaže i lokalna vlast u nekim županijama davanjem financijskih sredstava lovačkim društvima za kupnju zemljišta koje će koristiti upravo za ovu namjenu. Slično se preko zime postiže primjerenom gradnjom i održavanjem lovnogospodarskih objekata, gdje se obavlja dopunsko hranjenje divljači.
Tehnička zaštita
Tehničkom zaštitom nastojimo smanjiti pojavu štete, ali u suštini ne uklanjamo uzrok njena nastanka.
Najstarija, ali često i najneučinkovitija su vizualna sredstva zaštite ili narodski rečeno strašila. Na njih se divljač, kao i ostale životinjske vrste relativno brzo naviknu tako da ne pružaju značajniju zaštitu.
Svjetlosna sredstva zaštite imaju različitu učinkovitost. Najjednostavnija je upotreba vatre kojom se štite usjevi odnosno plaši divljač. Vatra pored svjetlosnog, ima i kemijski učinak jer svojim mirisom odbija divljač. Vatra je uvijek potencijalna opasnost za stvaranje požara većih razmjera i činjenje još većih šteta. Zato pri eventualnom izboru ove metode treba biti vrlo oprezan i nije preporučljiva. Osim toga, iziskuje i stalnu prisutnost većeg broja ljudi na terenu. U novije vrijeme postoje i različita druga svjetlosna sredstva u vidu treptaja, svjetlećih traka, reflektirajućih kristala i sl. To se u poljoprivredi i nije pokazalo posebno učinkovitim.
Akustična sredstva također sežu daleko u povijest. Radi se o različitim klepetalima od onih najprimitivnijih (metalne kutije) do modernijih koji proizvode različite zvukove do onih koji imitiraju pucanje što odvraća divljač. Ipak i na njih se životinje relativno često brzo priviknu, tako da je i njihova učinkovitost upitna.
Najučinkovitija, a često i najskuplja, su mehanička sredstva zaštite usjeva, a češće voćnjaka, vinograda, rasadnika i sl. Ona podrazumijevaju upotrebu sredstava kojima će divljači fizički biti onemogućeno doći do pojedine kulture. To su najčešće žičane ograde. Visina, veličina oka, materijal (pletivo) od koje se izrađuje i sl. ovise o tome što štitimo odnosno od kojih vrsta divljači ih štitimo. Važno je pri tome napomenuti da ograde trebaju biti napravljene tako da ne budu opasne po divljač (ne smije se nikada upotrebljavati bodljikava ili žilet žica).
Ogradu koja je niža od 2,5 m jelenska divljač u pravilu će preskočiti bez većih problema. Stoga bi ovo bila minimalna visina koju preporučujemo za većinu divljači koja obitava na našim područjima. Najčešće se izrađuje od žičanog materijala. Njena veličina oka treba onemogućiti prolaz i manjim životinjama, a žičano pletivo treba biti fleksibilno. Na vrhu žičane ograde poželjno je staviti čvrstu traku kao se divljač prilikom eventualnog preskakanja ne bi povrijedila.
Ograda možda uvijek neće biti potpuna zaštita, ali zasad je zasigurno najučinkovitija mjera za sprječavanje šteta od divljači. Ovdje treba spomenuti i električne ograde popularne električne pastire. Visina, broj vodiča (broj žica) i razmak između stupova ovise o vrsti divljači od koje želimo zaštiti svoju površinu.
Kemijska zaštita
Na posljetku spomenimo i kemijsku zaštitu. U novije vrijeme ova sredstva se najviše razvijaju, tako da ima različitih sredstava i različitih načina upotrebe. Kemijska sredstvo za zaštitu od divljači svojim mirisom i okusom odbija divljač od površina koje se želi zaštititi u poljoprivredi, posebice voćarstvu, vinogradarstvu i sl. Istovremeno ova sredstva ne smiju imati negativan učinak na zdravlje ljudi i životinja te moraju biti ekološki prihvatljiva. Na tržištu ih je svakim danom sve više. Dolaze u tekućem i krutom stanju. Njihova primjena različita je od proizvođača do proizvođača.
No, načelno preporuke za zaštitu usjeva tekućim zaštitnim kemijskim sredstvom protiv divljih svinja je da se rubno oko površine koja se štiti na udaljenosti nekoliko metara postave kolčići visine oko pola metra na razmaku do deset metara. Na njih se postave upijajući materijali (krpe, spužve i sl.) koji se natope sredstvom. Ako želimo površinu zaštiti od jelenske i srneće divljači odnosno zečeva, sredstvo za odbijanje se poprska odnosno posipa na cjelokupnom rubnom području koje želimo zaštiti. U voćnjacima se ova sredstva primjenjuju na prva dva reda voćki što stvara svojevrsnu mirisnu barijeru oko cijelog voćnjaka. Postupak je potrebno ponavljati ovisno o vremenskim uvjetima, a prema preporuci proizvođača.
Iz svega do sada navedenoga jasno je da je sprječavanje šteta od divljači podjednaka obveza i poljoprivrednih proizvođača i lovoovlaštenika jer zajedno koriste prirodne resurse. Poljoprivredni proizvođač na zemlji uzgaja različite poljoprivredne kulture. Istovremeno na toj zemlji je ustanovljeno lovište koje se sukladno Zakonu o lovstvu daje u zakup lovoovlašteniku da njime lovno gospodari. To podrazumijeva uzgoj, zaštitu, lov i korištenje divljači. Neminovno je da će u takvom integralnom uzgoju životinje svojim kretanjem, a posebice hranidbom, činiti štete na poljoprivrednim kulturama. Važno je ovdje još jednom istaknuti da je zadaća lovnog gospodarenja učiniti te štete gospodarski opravdanim.
Preporuka poljoprivrednim proizvođačima je da trebaju surađivati s lovoovlaštenicima koji gospodare lovištem na kojemu se nalazi njihov usjev odnosno nasad. Neophodna je kontinuirana edukacija radi pravodobnog uočavanja nastanka štete i poduzimanja mjera za njihovo sprječavanje. Samo zajedničkim zalaganjem svih korisnika prirodnih resursa na jednom području, sve eventualno nastale štete i problemi moći će se riješiti na obostrano zadovoljstvo.
