Po četvrti put vino iz vinarije obitelji Palihnić u Kuni Pelješkoj, koju vode 70-godišnji Anto i njegov sin Goran, odnedavni vlasnik i direktor vinarije, neprikosnoveni je pobjednik Sabatine 2022. Ovaj put je Dingač 2019. donio Anti naslov Šampiona Sabatine.
Anto Palihnić jedan je od modernih začetnika vinarske proizvodnje na Pelješcu. Unosan biznis izgradio je na skromnoj tradicijskoj proizvodnji koju su započeli njegovi preci. Počevši s tek 15 000 trsova naslijeđenih u očevom vinogradu, stigao je do 100 000 trsova vinove loze. Od toga Dingača i Postupa ima 10 posto, odnosno 100 tisuća litara. Jedan je od najvećih proizvođača vina ne samo u Dalmaciji, nego i u Hrvatskoj. U vinariji uz kooperantski urod godišnje napuni, uskladišti i proda između 700 i 900 tisuća boca vina. U ovom trenutnku na zalihi ima milijun litara vina.
Dodijeljenu mu nagradu Anto Palihnić preuzeo je početkom studenog u Vodicama, na svečanom obilježavanju Sabatine. Tom prigodom razgovarali smo s višestrukim pobjednikom i ponosnim nositeljem naslova Šampiona Sabatine, u pokušaju da proniknemo u njegovu tajnu proizvodnje vrhunskog, pobjedničkog vina.
- Što za vas znači ova nagrada, kad struka kaže da ste najbolji?
–Posebno je zadovoljstvo i čast biti šampion i kad dobijete takvo priznanje za najbolje vino na Sabatini. Za mene je to draži i ljepši osjećaj nego da sam pobijedio primjerice u Parizu na Grand Prixu ili Dekanteru u Londonu. Poseban je osjećaj kad sam najbolji vinar od Zadra do Pelješca.
Skupa cijena rada
- Koliko vam ova nagrada znači dalje u promociji, pretpostavljamo da nemate problema s plasmanom?
-Sigurno je da takva nagrada pridonosi boljoj i jačoj promociji i zasigurno ima utjecaja na bolji plasman vina. To je upravo ono čemu težimo jer naš izvoz čini oko 15 posto ukupne proizvodnje. Cilj je dostići 25 posto, što bi jamčilo stabilnu proizvodnju. Bilo bi idealno i 50 posto, ali teški su uvjeti.
–Kod nas je skupa cijena rada, daleko skuplja nego u svijetu. A isto tako i cijena grožđa je daleko viša nego što je na svjetskom tržištu, odnosno u okolnim zemljama. Tako da je to teško izvesti, mogao bih uz nižu cijenu, ali ako grožđe plaćam 10 kuna, onda je to neisplativo, mogu samo obustavit proizvodnju vina.
–Osim za hrvatsko tržište, gdje sam zastupljen u svim trgovačkim lancima, vino plasiramo u europske zemlje, Belgija, Njemačka, Estonija, Litva, Poljska, Slovenija i druge, te zemlje Dalekog istoka, Kinu, Japan i Australiju. Lani smo prodali više od 700 tisuća boca, a to je vrlo respektabilna brojka.
- Četvrti put ste za redom šampion? Jeste li očekivali tu nagradu?
–Teško je očekivati, konkurencija je ogromna, vina su sve bolja i bolja, sve je više ljudi koji sudjeluju na natjecanju, na degustaciji. Nisam očekivao, ali sam svakako očekivao da će biti jedno od boljih vina.
- U čemu je tajna vašeg uspjeha?
–Sve je u grožđu. Kvaliteta počinje u vinogradu. Ovisi o dobrom grožđu, a ne o proizvodnji vina. Ako je dobra kvaliteta, ne možete falit. Vino ne može falit. Tu treba puno ljubavi i pažnje, nahraniti vinograd, osloboditi grožđe da mu ništa ne zaklanja sunce, orezivati ga i pomno paziti da ga ne unište prirodne nedaće i bolesti, a ono vam onda vraća stostruko.
- Ipak imate i “dobar nos” za odabrati kvalitetno grožđe za vrhunsko vino.
–Otkupljujem od kooperanata 120 vagona. U toj masi grožđa uvijek možeš izabrat nešto što je posebno, što ima izvanredne šećere u grožđu i kad to odmakneš, na taj način proizvedeš jedno vrhunsko vino. Imam vrhunsko vino Dingač, vrhunsko vino Postup, imam vrhunsko vino Plavac mali selekciju. To su tri vrhunska vina koja ja proizvodim, uz to imam još Plavac, Plavac mali, Dingač, Pošip, Rukatac i stolno vino.
- U Hrvatskoj su u posljednje vrijeme sve bolje pozicionirane vinske regije, kakvi smo u odnosu na Francuze, Talijane i druge nam konkurente?
–Mislim da im se iz godine u godinu približavamo, svake je godine kvaliteta sve bolja, sve je više ljudi uključeno u samu proizvodnju, sve je više znanja, iskustva. Kvalitetom smo se već približili njima, pa u nekim segmentima mislim da smo čak i bolji od njih.
I vina poskupljuju!
- Svjedoci smo svakodnevnog porasta cijena. Koliko je to sada utjecalo na proizvodnju vina? Hoće li s obzirom na ta poskupljenja i vina poskupjeti?
–Utjecalo je dosta, svi su inputi porasli, cijena boce, energije, prijevoza, čepa, sve je pošlo gore, a ljudi očekuju onda i višu cijenu za grožđe. Teško je to sad reći. Primjerice prošle godine od Kauflanda sam zatražio povećanje cijena mojih vina 10 posto, ali mi nisu dozvolili. Tako da cijelo ljeto nisam prodao ni bocu vina, a mogao sam jedno 300 do 400 tisuća robe prodati. Tek prije nekih mjesec dana su odobrili to povećanje kako bismo nastavili suradnju.
–Oni su odobrili 10 posto, a meni su svi troškovi porasli za 30 posto. Sve je teže i teže. Kao što rekoh, troškovi su porasli, boca koja je bila kunu, sad je dvije, čepovi su poskupjeli 100 posto, kartonske kutije, prijevoz. No, vrlo je malo ostalo prostora za podizanje cijena. Milijun kuna sam platio grožđe, ali ne može biti ista cijena ako je šećer u grožđu 14 ili 19. U prosjeku oko 6 kuna kilogram grožđa, to je više nego dobro u današnjim uvjetima. No, što će biti dalje, vidjet ćemo.
- Govorite o isplati kooperantima, velika je to svota, uspijevate li iz tekućeg poslovanja?
–Otkupljujem grožđe od 150 kooperanata, zadrugara, od Trpnja skroz do Stona, Orebića, čak do Lovišta.To je 120 vagona. Na moju sreću uspijevam sve iz tekućeg poslovanja namiriti. Imam dosta kupaca, imam godišnji promet oko dva milijuna i iz toga izdvajam milijun za kooperante, a ostalo za druge troškove, pa se krpamo. Bez kredita, jer da imamo kredit morali bismo stati.
- Tradicija bavljenja vinom vaše obitelji je dosta dugačka?
–Moja se obitelj bavi time od kada znam za sebe. Moji su preci došli iz Bugojna, bježeći pred Turcima u 16. stoljeću. Bili su kmetovi u Dubrovačkoj republici, dobili su malu kućicu i radili su u vinogradima. Tu su ostali, ja sam već 7 ili 8 generacija. Sada mi se pridružio i sin sa svojom obitelji, četvero djece, tako da će se obiteljska tradicija nastaviti.
–Znate, ušao sam u 70-tu godinu života, vrijeme kada energija lagano opada. Moj je sin inače inženjer elektrotehnike, radio je u Beču, u Singapuru, no trebalo je donijeti odluku. Rekao sam mu “Dođi, ako ne ja ću morati zatvoriti”. Tako se on vratio, radi sa mnom. Pobrojim li sve: 100 tisuća trsova, trenutnu zalihu od milijun litara, odnosno sto vagona, četvero unučadi, naslijednika, a uz to 7 etiketa, Dingač, Postup, Plavac, Plavac mali, Plavac Pelješac, Pošip, Rukatac, doista mogu reći da sam i više nego zadovoljan.
- Vaša vina su jako cijenjena vani, rado ih piju i u Vatikanu, na engleskom dvoru i drugim elitnim mjestima.
–Pa ide, borimo se za svako tržište, za svako mjesto. Naše vino omiljeno je i bivšem engleskom premijeru Borisu Johnsonu, nekim američkim dužnosnicima. Pila je moje vino i naša bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, imam čak i zahvalnicu za to vino koje je dobila. Naravno da nas to čini ponosnima i drago nam je čuti da se naša vina poslužuju na takvim elitnim mjestima i prigodama. To još dodatno potvrđuje naš uspjeh.
- S obzirom da se klima mijenja, je li ova godina bila zahtjevnija?
–Svi smo mi očekivali s obzirom na veliku sušu loše prinose i manju kvalitetu. Međutim iznenadila nas je i izvanredna kvaliteta i dobar prinos. Viši nego lani, pa i šećer u grožđu bolji nego lani. Po meni je glavni razlog tomu što stariji ljudi na Pelješcu obrađuju zemlju, ne obnavljaju lozu, pa je to loza stara 40 do 50 godina. Ona ima duboku žilu i dobro drži vlagu. Tako da može prebrodit sušu i imati dobru kvalitetu grožđa.
- Geografski položaj i znanje peljeških vinara čine Dingač svjetski poznatim i priznatim vinom diljem svijeta. Uzgajaju li Pelješani uglavnom Plavac?
–Ne, nemaju Pelješani samo Plavac, već i Postup, Rukatac i Pošip.To su naše sorte i to mi držimo, drugo ne sadimo. To želimo brendirati. U zadnje je vrijeme više ljudi počelo saditi Pošip, iako je ta sorta više zastupljena na Korčuli. Ali tu se pokazala dobrom, daje dobre rezultate i polako zamjenjuje bijelu sortu Rukatac. Neki su počeli sadit i Merlot i Cabernet, ali to mislim da je potpuni promašaj. Pokušava se i s drugim crnim sortama, ali trebamo se držati plavca to je naša sorta, naš zaštitini znak.
- Na Sabatini se pričalo i o zajedničkom brendiranju vina, kako vi gledate na to?
–To je dobro, ako se može napraviti. Tako rade Francuzi, Talijani, svi imaju zajednički klaster koji prodaje vina. Međutim mi smo razjedinjeni. Samo na Pelješcu ima 30-tak mladih vinara koji prodaju na svom kućnom pragu, po tisuću, dvije, pet tisuća litara. Svatko se bori za sebe. Spašava nas samo turistička sezona, koja je ove godine bila dobra.
- Povezujete li to i s pelješkim mostom na neki način?
–U svakom slučaju i most je doprinio tome. I meni su u vinariju dolazili ljudi iz Zagreba, Varaždina. Oni su isključivo došli zbog mosta pa su onda usputno stali u vinariju. Vjerojatno će toga biti i ubuduće.
- Koji su vam planovi u narednomrazdoblju, hoćete li povećavati proizvodnju?
–Iz vinske omotnice sam iskoristio određena sredstva, 100 tisuća eura kojima sam obnovio nešto mehanizacije. Bespovratno je 70 posto sredstava što je jako velika stvar. No, 100 tisuća trsova mislim da je dovoljno za proizvodnju uz otkup od kooperatanta. Čak i kad bi se htjeli širiti, problem je što nema ljudi, mladi odlaze. Vinogradarstvom se na Pelješcu bave ljudi 70 godina starosti. Kod nas su u stalni radni odnos zaposlena trojica BiH državljana, za koje smo izvadili radne dozvole. Kako ćemo dalje ne znam. Fond vinove loze će padati i bit će sve manji, zaključuje na kraju razgovora Anto Palihnić.
