U 20 godina, praktično iz ničega, Katica i Slađan Matijašević razvili su ratarsku proizvodnju, a uspješno se bave i stočarstvom – drže krmače, krave u sustavu krava-tele, konje pasmine hrvatski hladnokrvnjak, a tove i junad. U tome im puno nesebično pomažu vrijedna djeca Mateo, Matea i Kristina
Kad su se Matijaševići kao prognanici s malom djecom 2002. godine doselili u Dragalić kod Nove Gradiške, počeli su od nule.
–Sa sobom smo dovezli jednu krmaču i u međuvremenu ostavljali prasce i pomalo se baviti svinjogojstvom. Ustvari, tada nam nije bila namjera neka ozbiljnija proizvodnja. U to vrijeme samo je suprug radio, imali smo dvoje djece i treće na putu. Borili smo se da si proizvedemo hranu za vlastitu obitelj, počinje zanimljivu i poučnu obiteljsku priču iznimno vrijedna domaćica Katica.
U međuvremenu su se Matijaševići počeli baviti i ratarskom proizvodnjom, zakupljivali privatne površine tako da sada obrađuju sedamdesetak hektara na kojima siju kukuruz, pšenicu, ječam, soju i uljanu repicu pod kojom su smanjili površine. Postupno su nabavljali mehanizaciju, gradili gospodarske objekte i ozbiljnije proširili obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo orijentacijom i na stočarsku proizvodnju.
Uz desetak krmača, sad imaju i trinaest grla konja pasmine hrvatski hladnokrvnjak, deset krava koje drže u sustavu krava-tele, a neke i muzu, bave se i tovom junadi. Ponosni su na svoje sada već poveliko gospodarstvo koje stvaraju uz puno truda i rada.
Radne navike i ljubav prema poljoprivredi
–Kad usporedimo što smo imali na početku i što smo do sada stvorili, prezadovoljni smo. Došli smo ovdje u Dragalić kao prognanici na ništa, ali evo, hvala Bogu, uspjeli smo. Jednostavno naučili smo puno raditi. Te navike i ljubav prema poljoprivredi prenijeli smo i na svoje troje djece koja nam jako puno pomažu. Borimo se svi zajedno i to daje rezultate, kaže Katica.
Katica i Slađan sretni su, kažu, što imaju veliku potporu djece bez čije pomoći ne bi mogli tako napredovati.
–Mi djeca ne možemo dopustiti da nam roditelji sami rade te teške poslove. Dosta su se do sada stvarno napatili kroz ove godine dok su nas podigli i odgojili, a i dan danas nam pomažu. Inače, volim raditi sa životinjama, pa najviše radim u štali, ali dosta i sa traktorom, jer me tata naučio od malih nogu, kaže najmlađa u obitelji, vrijedna i poduzetna Kristina Matijašević, studentica treće godine bilinogojstva – smjer hortikulture Sveučilišta u Slavonskom Brodu.
Kristina nam otkriva da planira upisati još dvije godine diplomskog studija. Kada to završi želi osnovati vlastito obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo te ga razvijati i širiti i uz financijsku pomoć europskih fondova.
Na pitanje ima li u poljoprivredi perspektive za mlade odgovara:
–Naravno da ima ako to čovjek hoće i voli raditi, ako ima volje. Poljoprivreda je stvarno jedan od težih poslova. Onaj tko nije spreman uložit sebe i svoju volju za posao mislim da nema šta tražiti u poljoprivredi. Tko ima volju za rad nikad neće biti gladan.
Najveći problem je nedostatak zemlje
Unatoč dosadašnjim dobrim rezultatima glava obitelji Slađan Matijašević ističe da u poljoprivredi ne teku med i mlijeko. Puno je problema koji prate njihove proizvodnje. Od nedostatka državne zemlje koja bi im jamčila kakvu-takvu sigurnost, sve ekstremnijih uveta proizvodnje uslijed klimatskih promjena – prošle godine velika suša, orkansko nevrijeme i tuča, ove zime velike količine oborina koje bi mogle načiniti veće štete na ozimim usjevima – enormni rast cijena repromaterijala i drugo.
Dvadesetpetogodišnji Mateo, najstarije dijete obitelji Matijašević, ozbiljnije se posvetio poljoprivredi.
–Četiri godine radio sam u Njemačkoj, a onda sam se odlučio vratiti kući. Osnovao sam obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo na kojemu se bavim ratarskom i stočarskom proizvodnjom. Prošao sam na mjeri 6.1.1. Programa ruralnog razvoja (za mlade poljoprivrednike) i nabavio nešto mehanizacije, konje i hangar koji služi kao skladišni prostor. Tih bespovratnih 50 tisuća eura bio mi je značajan vjetar u leđa na početku bavljenja poljoprivredom.
–Planiram širiti proizvodnju, a trenutno mi je jedan od najvećih problema nedostatak zemlje. Nemam ni hektara državnog zemljišta u zakupu, obrađujem uglavnom manje privatne parcele. Naučio sam raditi, ništa mi nije teško. Volim ovaj posao, samo da u natječaju za zakup državne zemlje koji svi željno očekujemo, dobijem i nešto od tih površina, kaže Matej.
I starija kći Matea zaljubljena je u životinje, voli raditi oko njih i sa njima. Ova mlada kuharica u radnom je odnosu, ali i dalje svakodnevno pomaže roditeljima u poslovima na obiteljskom gospodarstvu.
Primjer Matijašević jedan je od onih govori da se sa puno rada, samoodricanja, ulaganja i zajedništvom može ne samo opstati, nego i napredovati u poljoprivredi, unatoč mnogobrojnim problemima koji muče ovu granu gospodarstva.
