U biljnom svijetu kimere predstavljaju biljke koje su sastavljene od stanica različitih genotipova. Sintetske kimere razvijaju se s ciljem razvoja alternativne metode oplemenjivanja, bez upotrebe hibridizacije ili genskih modifikacija. Glavni problem primjene sintetskih kimera je problem njihovog razvoja i mogućnosti dobivanja kod većine vrsta.
Vinova loza je jedna od najvažnijih kultura u svijetu. Međutim, sama genska raznovrsnost vinove loze se smanjuje. Tako polovicu svjetskih vinogradarskih površina zauzima svega 15 sorata. Zbog jakog marketinga i navika potrošača, teško da će u skorijoj budućnosti doći do velikih promjena i introdukcije novog sortimenta. Veliki problem modernog vinogradarstva predstavlja podložnost vinove loze brojnim bolestima.
Jedno od rješenja je korištenje tehnika hibridizacije ili genetičkih modifikacija. Međutim, većina javnosti ima negativan stav prema ovim tehnikama. Druga mogućnost bi bila razvoj sintetskih kimera. One potencijalno mogu poboljšati sadašnje kultivare, ali bez korištenja prije spomenutih metoda. Upravo ovom mogućnošću bavio se projekt ‘Razvoj sintetskih kimera’, financiran od strane Hrvatske zaklade za znanost. Cilj projekta bio je testirati protokol za razvoj sintetskih kimera, te mogućnosti njihove detekcije pomoću mikrosatelitskih markera.
Kimere su biljke kod kojih su prisutna tkiva najmanje dviju različitih genotipova u različitim slojevima meristema, a time i organi koji se iz njih razvijaju. Mnoge sorte i klonovi vinove loze koje su danas značajne u proizvodnji su periklinalne kimere. One su nastale spontano zbog mutacija u jednom od slojeva apikalnog meristema. Npr. Pinot crni, sivi i bijeli, neki klonovi sorte Chardonnay, Plavac mali sivi i sl.
Za razliku od kimera koje su nastale mutacijama postoje i tzv. međuvrsne ili međusortne kimere. One su sastavljene od dvaju različitih genotipova koji pripadaju različitim vrstama tj. sortama.
Ovakve kimere mogu nastati spontano i to iz adventivnih izdanaka koji nastaju na spojnom mjestu prilikom cijepljenja (grafting chimeras). Tako su dokazane mnoge međuvrsne pa čak i međurodne kimere. Npr.: Citrus medica i C. aurantium; Laburnum anagyroides i Cytisus purpureus; Crataegus monogyna i Mespilus germanica.
Osim spontanih kimera postoje i tehnike koje se mogu koristiti za razvoj tzv. sintetskih kimera, tj. ciljano stvorenim sintetskim kimerama, a koje kod vinove loze nisu značajno istraživane. S obzirom da se periklinalne kimere gube generativnim razmnožavanjem njihov razvoj prvenstveno je zanimljiv samo za vrste sa vegetativnim načinom razmnožavanja, kao što je slučaj kod vinove loze.
Ovim istraživanjem donijeta je nova metoda za dobivanje sintetskih kimera vinove loze. Ovom metodom moglo bi se doći do rješenja na neka goruća vinogradarska i vinarska pitanja. Kao što je ranije spomenuto, moglo bi se doći do rješenja na pitanje bolesti i štetnika vinove loze. Stvaranjem kimera, spajajući otporne sorte i vrste s plemenitom vinovom lozom, mogle bi se dobiti biljke koje bi bile otporne na bolesti, a zadržati sav potencijal i prepoznatljivost plemenite vinove loze.
Ovakav pristup išao bi na ruku proizvođačima i potrošačima. Proizvođači bi uzgojem takvih biljaka u komercijalnom nasadu mogli smanjiti ukupan trošak proizvodnje. Zaštita je veliki izdatak s obzirom na osjetljivost vinove loze. Također, smanjenim provođenjem zaštite, rješava se problem prekomjernog korištenja zaštitnih sredstava. Time se značajno čuva i štiti ekosustav i bioraznolikost, a time i ljudsko zdravlje. Nadalje potrošači ne bi gubili na kvaliteti i prepoznatljivosti proizvoda na koji su navikli.
Izvor: Gospodarski kalendar