Neuobičajeno prihranjivanje i pčelinje paše

Do sada ova godina nije bila naklonjena pčelama i pčelarima, naročito u kontinentalnom dijelu zemlje. Kasni mraz uništio je voćne paše pa se zajednice nisu mogle razvijati bez intervencije pčelara. Stradao je i bagrem pa je izostala jedna od važnijih kontinentalnih paša. Nešto bolje stanje je u priobalju, iako je i tamo hladno vrijeme poremetilo uobičajeni razvoj zajednica.

Posljedica ovakvog stanja je stagnacija u razvoju, a neki pčelinjaci bilježe i potpuno propadanje pčela. Zato se moralo odraditi prihranjivanje sirupom ili pogačama kako bi se pčele održale u kondiciji za buduće paše. Zbog ovakvih vremenskih neprilika u većini krajeva naše zemlje nema meda niti za pčele, a kamoli za vrcanje. Bez obzira na prihranjivanje, nedostatak prirodne paše uzrokuje smanjenje legla i kondicije pčela jer nema peluda kao izvora bjelančevina. Na nekim pčelinjacima uočeno je kako pčele izbacuju mlado leglo iz saća. Preostaje se nadati da će početkom ljeta stanje poboljšati paše livada i lipe, a posebno kestena jer on daje mnogo peluda.

Prihranjivanje

Već je prije napomenuto kad paša podbaci kao ove godine, potrebno je pčelama nadoknaditi hranu za razvoj, a kasnije za zimovanje. Ako pregledom procijenimo da količina meda u pojedinoj košnici sigurno nije dovoljna, potrebno je pčele prihraniti. Prihranjivanje za razvoj radimo rjeđim šećernim sirupom koji je bolji u odnosu na pogače. Dopunu hrane za zimovanje radimo gušćim šećernim sirupom u omjeru 1,5 kg šećera na 1 litru vode ili više.

Prihranjivanje obavljamo na večer kad prestane izlijetanje pčela, u količini koju pčele mogu prenijeti u saće do jutra. Dodavanjem manjih količina šećernog sirupa u omjeru 1:1 ili rjeđim, kroz dulje vrijeme stvaramo privid unosa nektara i matica pojačano nese jajašca. Sirup se smije dodavati samo u ispravne hranilice koje su smještene u unutrašnjost košnice. Ne smije se prolijevati uokolo niti curiti iz hranilica da ne izazovemo grabež. Ako se nešto prolije, to je potrebno obrisati i isprati vodom.

Različita koncentracija šećernog sirupa ima različiti utjecaj na pčele u košnici. Već su prije spomenute dvije najčešće koncentracije za dvije različite namjene. Vrlo rijedak sirup zahtijeva dodatan rad pčela za njegovu preradu i poklapanje, a vrlo gust sirup pčele prilikom prerade moraju dodatno razrijediti što im također otežava preradu. Procjenjuje se da pčele najbrže prerade saharozu iz sirupa u omjeru 1:1 (50 % koncentracija), a najekonomičnija je prerada sirupa 1,5 kg šećera na 1 litru vode (60 % koncentracija).

Najčešće koncentracije šećernog sirupa:

Šećerni sirup možemo pripremiti na dva načina. Možemo odmjerenu količinu šećera i vode prokuhati ili miješanjem rastopiti bez kuhanja. Bolji je kuhani sirup, ali on lakše izaziva grabež. Ako ga ne kuhamo, onda u posudu stavimo vodu koja mora biti higijenski ispravna ili prethodno prokuhana, pa u nju polako dodajemo šećer i miješanjem ga topimo. Ne smijemo pripremati prevelike količine sirupa jer on pri višim temperaturama zraka za nekoliko dana može početi vrijeti i tada više nije za pčele.

Ako u kuhani sirup dodajemo nešto za obogaćivanje (pelud, kvasac ili med) trebamo pričekati da se ohladi do 30^oC ili manje da dodatke ne bi oštetili. Ovako priređen sirup s dodacima moramo odmah potrošiti jer oni ubrzavaju početak vrenja i njegovu neupotrebljivost. Dohranjivati možemo i medno šećernim pogačama, ali uz stalnu dostupnost pitke vode.

Ljetne paše

Pitomi kesten cvatnju započinje u lipnju i traje oko deset dana. Medenju pogoduje toplo vrijeme s dovoljnom količinom vlage u zraku. Osjetljiv je na kišno vrijeme, dok s druge strane zbog plitkih cvjetova suša može isušiti nektar. Prinosi meda na kestenovoj paši nisu veliki i kreću se od 10 do 15 kg, ali je proizvodnja peluda obilna što je ove godine vrlo značajno. Zato pčele mogu košnicu zatrpati peludom u količini koja privremeno može spriječiti maticu u nesenju. Kestenov med je jakog mirisa i slatko gorkog okusa. Može stajati nekoliko mjeseci, a da se ne kristalizira. Nije pogodan za zimovanje pčela.

Lipa cvate od polovice lipnja do polovice srpnja. Postoje različite vrste lipa, a kod nas su najpoznatije krupnolisna, sitnolisna te srebrnolisna lipa. Medenje je neredovito, a pogoduju mu topli dani s dovoljnom količinom vlage u zraku. U našim krajevima može se dobiti najviše do 20 kg lipovog meda po košnici. Lipov med je blagožute do zelenkaste boje, jakog mirisa i slatko gorkog okusa. Kristalizira se za jedan do dva mjeseca.

Livadna paša je značajna u pčelarstvu zbog svog trajanja i raznovrsnosti. Na livadama možemo naći mnogo vrsta biljaka koje se razlikuju po kvaliteti, ali i po vremenu i dužini cvatnje. U nizinskim područjima ona može započeti već u svibnju, a u visinama tek u srpnju te seljenjem pčela paša traje i više mjeseci. Dnevni unos nektara na livadnoj paši nije velik, ali je postojan, pa zbog dužine njenog trajanja na kraju sezone pčelar može dobiti znatnu količinu kvalitetnog meda. U dobrim godinama za vrijeme trajanja livadne paše možemo s lakoćom izvršiti umjetno rojenje, proizvodnju matica i proizvodnju saća, odnosno voska.

Suncokret je poznata biljka uljarica koja započinje s cvjetanjem krajem lipnja, a cvatnja traje dvadesetak dana. Cvjetna glava suncokreta sastoji se od sitnih cvjetića smještenih koncentrično koji počinju cvasti izvana prema unutra.

Na povećanje prinosa i kvalitetu sjemena suncokreta utječu upravo pčele sakupljajući nektar. Medenju suncokreta pogoduje lijepo vrijeme s dovoljnom količinom vlage u zraku, dok za vrijeme suša sredina cvijeta počinje izlučivati ljepljivu smolu za koju se pčele mogu zalijepiti i stradati. Suncokretov med svrstava se u lošije vrste meda, jantarnožute je boje, slabog mirisa, slatko trpkog okusa. Vrlo brzo se kristalizira i tada postaje tvrđi od bilo koje druge vrste meda. Nije pogodan za prezimljavanje pčela.