Za toplinskog vala svi tražimo onaj komadić sjene u kojem bismo predahnuli. Dok se asfalt grije na više od 60 °C, pravo je osvježenje sakriti se u vrtu, u hladu starog oraha ili košćele. Ljeta su sve toplija i dulja, pa najhladniji kutak dvorišta odjednom postaje i najtraženiji.
Pokazalo se da u „debelom” hladu temperature površine tla mogu biti znatno niže. Razlog tomu nije samo izostanak izravnog osunčanja.
Kako biljke zapravo rashlađuju okolinu
Biljke nas hlade na dva načina. Prvi je spomenuto zasjenjivanje: krošnja stabla, penjačica ili grm presreću sunčevo zračenje prije nego što ono stigne zagrijati terasu, zid ili tlo. Zbog toga te površine ostaju hladnije i ne zrače toplinu natrag u okolinu dugo u noć.
Drugi je način evapotranspiracija: biljka kroz lišće otpušta vodu koja isparavanjem troši toplinu iz zraka, slično kao što nam znojenje rashlađuje kožu.
Ipak, nema sav biljni materijal jednaku moć hlađenja. Stablo hladi znatno jače od travnjaka ili niskog grmlja jer čini oboje odjednom: velika, gusta krošnja baca širok i dubok hlad, a istovremeno kroz mnoštvo listova isparavaju velike količine vode.
Što je krošnja veća, gušća i viša, to je učinak jači, pa jedno zrelo stablo rashlađuje više od desetak ukrasnih grmova. Travnjak, nasuprot tome, hladi gotovo isključivo isparavanjem, i to samo ako je zelen i propisno navodnjavan. Zato se pri planiranju, između ostalog, isplati razmišljati u slojevima, a ne se osloniti na samo jednu vrstu biljnog materijala. Travni tepih, kao parterni element i veliki potrošač vode, posljednjih se godina u krajobraznoj arhitekturi sve više zamjenjuje raznim smjesama livadnog travnjaka prilagođenog uvjetima ili, još bolje, pokrivačima tla. Hlad za sljedeće ljeto može se isplanirati i posaditi već ove jeseni.
Vaš vrt kao dio većeg zelenog sustava
Kad sadimo za vlastiti hlad, radimo puno više od toga. Svaki je privatni vrt karika u zelenom sustavu šire zone i može pridonijeti prilagodbi klimatskim promjenama. Stablo pred kućom, manje betona ili pergola s penjačicom čine se kao osobni komfor, ali zbrojeni na razini cijeloga naselja snižavaju temperaturu, smanjuju otjecanje oborinskih voda i podižu bioraznolikost.
Hlađenje je stoga kumulativno: što je više krošanja na nekom području, to je hladnije u cijelom kvartu, a ne samo u pojedinom dvorištu. Tako privatni vrt postaje dio zelene infrastrukture grada.
Iako to zvuči kao novotvorena kovanica, u načelu je riječ o vraćanju korijenima. Zasjenjeno dvorište sa starim orahom ili košćelom, loza ili kivi na pergoli i slična rješenja oduvijek su bili način na koji su se ljudi nosili s ljetnim vrućinama prije pojave klima-uređaja. Danas to isto nazivamo rješenjima temeljenima na prirodi (nature-based solutions), što je pojam koji je ušao i u europske strategije prilagodbe klimatskim promjenama.
U tom kontekstu nije nužno imati veliki vrt, već učinkovitije iskoristiti postojeći. Neke od mjera u tom smislu jesu:
- smanjenje popločenih i vodonepropusnih površina
- sadnja stabala
- zamjena klasičnog travnjaka održivijim alternativama
- odabir autohtonih i neinvazivnih vrsta
Gdje i što saditi
Pri planiranju je važno voditi brigu o izboru vrste, ali je podjednako bitno odabrati i dobru poziciju za pojedino stablo ili grm. U kontekstu zasjenjivanja, prioritet su nam svakako zapadni i južni dio vrta ili kuće. Ispred zapadnih i južnih prozora poželjno je posaditi listopadna stabla koja će, osim osiguravanja sjene ljeti, u jesen i zimu (kada ogole) propuštati dragocjene sunčeve zrake. Staro zlatno pravilo kaže: pravo stablo na pravo mjesto.
Sjevernu je stranu pak poželjno ozeleniti jer će djelovati kao štit (buffer) od hladnog vjetra zimi. No u tom je kontekstu potrebno birati nižu zimzelenu vegetaciju posađenu na manjem razmaku.
Tijekom planiranja važno je razmišljati u slojevima:
- Gornja zona: Krošnja stabla pokriva gornju zonu i prva je prepreka sunčevim zrakama.
- Srednja zona: Grmlje pokriva srednju razinu ispod krošnji stabala.
- Prizemna zona: Bordure s trajnicama i pokrivači tla štite samo tlo.
- Vertikalna zona: Penjačice pokrivaju vertikalne elemente poput zidova, ograda ili pergola.
Tako vrt „diše” na više razina.
Stabla, kao glavne nositelje zasjene, treba birati prema habitusu i očekivanim dimenzijama u zrelosti, usklađujući veličinu krošnje s raspoloživim prostorom u vrtu. Kod većih vrtova, površine iznad cca 1000 m² (pri čemu je važna i distribucija površine te mnoštvo drugih faktora), prikladni su npr. krupnolisna lipa (Tilia platyphyllos), obični javor (Acer platanoides), košćela (Celtis australis) te obični grab (Carpinus betulus).
Zanimljivo je kako Celtis australis, kao uostalom i mnoštvo drugih biljaka, u pojedinim dijelovima Hrvatske nosi različita imena (košćela, kostela, koprivić, ladonja itd.). Indikativno je da u Istri nosi naziv ladonja, što izravno ukazuje na njegovu bitnu i gotovo nezamjenjivu funkciju – osiguravanje „debelog hlada”.
Za manje vrtove dolaze u obzir stabla manjeg habitusa i nešto rahlije krošnje koja daju hlad, ali ne zamračuju cijelo dvorište. Neke od predloženih vrsta jesu: Gleditsia triacanthos ‘Sunburst’ ili ‘Skyline’, Acer campestre (klen / poljski javor), Koelreuteria paniculata (lampion-stablo), Cercis siliquastrum (judino drvo) te razne sorte ukrasnih trešanja, jabuka ili krušaka.
Srednji sloj grmlja daje zaklon od niskog sunca i vjetra te hladi rubove terase. Tu odlično funkcionira dvoslojna sadnja: viši grmovi smješteni su u pozadini (poput ljetnog jorgovana, forzicije, udike (Viburnum), hortenzije itd.), a ispred njih sade se ukrasne trave i trajnice (ovisno o podneblju, željenom koloritu i mikrolokacijskim uvjetima) koje se njišu na povjetarcu i cijelu sliku čine prozračnijom.
Ozelenjivanje penjačicama
Dodatno vertikalno ozelenjivanje može se postići uz pomoć penjačica (vinova loza, kivi, petolisna lozica, glicinija, tekoma, zvjezdasti jasmin i sl.). Pri tome je važno paziti na odabir vrste jer postoji više tipova penjanja:
- Samostalne penjačice (samopripijajuće): Drže se prianjaljkama ili adventivnim korjenčićima i same se penju po zidu.
- Penjačice s viticama: Hvataju se oko potpora poput sajli ili mrežastih ograda.
- Ovijajuće penjačice: Penju se ovijanjem izbojaka oko stupa ili sličnog oslonca.
- Naslanjajuće penjačice (skandentne): Same ne prianjaju pa ih je potrebno privezivati (npr. ruže penjačice).
Drugi je bitan faktor robusnost biljke. Zimzelene penjačice i one brza rasta mogu znatno otežati konstrukciju i zagušiti prostor. Vinova loza (Vitis vinifera) dobar je odabir ako ljeti želite gust hlad, a zimi sunce. Trošiljasta lozica (Parthenocissus tricuspidata) i bršljan (Hedera helix) odlično će funkcionirati na golom zidu, dok glicinija (Wisteria sinensis) i pavit (Clematis spp.) trebaju potporu u obliku stupa ili mreže.
Važna napomena: Penjačice koje se drže korjenčićima ili ljepljivim prianjaljkama preporučljivo je voditi po rešetki ili sajlama koje su odmaknute 5 do 10 cm od fasade. Time se omogućuje protok zraka i ventiliranje fasade, čime ćete izbjeći njezino potencijalno oštećenje.
Naslovna foto: Shutterstock
(nastavlja se…)
