Serama – najmanja kokoš na svijetu

99

""

Neki autori smatraju da podrijetlo ove patuljaste pasmine seže na početak 17. stoljeća u doba tajlandskog kralja Sri Rame. Ali stvaranje moderne verzije pasmine, čak i ako postoji veza sa Sri Ramom, novijeg je datuma.

Zasluga za stvaranje najmanje kokošje pasmine na svijetu pripada Wee Yean Eenu iz malezijske države Kelantan. On je u razdoblju od 1971. do 1990. godine križanjem lokalnih patuljastih pasmina ayam kapan i ayam kate sa crnim svilastim kokicama i japanskom  pasminom šabo (linija nagasaki) stvorio životinje veličanstvena izgleda i ponosita držanja koje su postigle u posljednih desetak godina planetarnu slavu.
Pjetlići tiho kukuriču i vole biti u društvu ljudi, što ih čini idealnim za kućne ljubimce. Stoga nije čudno da je ova pasmina trenutno vrlo popularna u Maleziji kao kućni ljubimac, ponekad i više nego mačka ili pas. Tamošnje serame su vrlo pitome, povjerljive i pokazuju veliku radoznalost ako postoji nešto novo u njihovu okruženju. Kako bi se to postiglo treba ih svakodnevno uzimati u ruke i milovati, te davati poslastice iz ruke, primjerice crve brašnare. Uz dva do tri crva dnevno one će brzo postati pitome.

U Maleziji, zemlji njihova podrijetla postoji više od 2500 dokumentiranih boja, ali ne pridaje se važnost obojenosti perja, mogu se pojaviti u bilo kojoj boji. Naglasak se stavlja na tip (konture tijela), veličinu, temperament, otpornost i na plodnost. S obzirom na veličinu serame se dijele u tri skupine: u klasi A pjetlići teže 225 do 350 g, a kokice 200 do 325 g, u klasi B pjetlići teže 350 do 500 g, kokice 325 do 425 g, u klasi C pjetlići 500 do 600 g, a kokice 425 do 525 g. Životinje trebaju biti starije od jedne godine i važu se prije ocjenjivanja. Primjerci koji odstupaju od propisane težine se diskvalificiraju ili degradiraju u odgovarajuću klasu.

Veličanstven izgled i ponosito držanje

Svakog promatrača fascinira njihov karakterističan stav. Kad se gleda s bočne strane, serama podsjeća na slovo S. Visina tijela ovih neobičnih ukrasnih kokica iznosi 15 do 25 centimetara. Glava mora biti kratka, široka i duboka, nagnuta prema natrag, a lisasta krijesta je mala do srednje velika. Crveni podbradnjaci i podušnjaci su prilično mali. Poželjno je da kljun bude jak i blago savijen. Velike živahne oči su narančaste do crvene boje. Vrat je srednje duljine, sigmoidnog oblika, nagnut unatrag. Vrlo kratka široka leđa zajedno sa stražnjom linijom vrata i okomito nošenim repom tvore slovo V.  Pjetlić drži rep okomito pod kutem od 90 stupnjeva, tako da gotovo dodiruje stražnji dio glave. Repna pera moraju biti široka, dugačka i sabljasta, a srpovi samo malo zakrivljeni. Rep može dodirnuti zastavicu krijeste. Kratak trbuh bogato je prekriven perjem. Okrugla prsa su vrlo dobro razvijena, široka su i puna, te dosežu skoro do kljuna. Velika, široka i dugačka krila nošena su ravno prema dolje, ali ne dodiruju tlo.

Serama u zemljama zapadnog kulturnog kruga

Prvi primjerci ovih zanimljivih egzotičnih kokoši u SAD su uvezeni 2001. godine, u saveznu državu Louisianu. Jato se sastojalo od 30 pjetlića i 105 kokica. Smatra se da gotovo sve serame u Sjevernoj Americi i Europi, čija se brojnost danas procjenjuje na više od 50.000 potječu od tih životinja. Na britanski otok stigle su 2004. godine i odatle su proširene u Nizozemsku, Belgiju, Njemačku, Francusku i druge zemlje.

U našem fondu ukrasne peradi prisutne su od 2014. godine, zaslugom Dražena Biličića iz Bjelovara koji ih je donio iz Njemačke. Među značajne uzgajatelje spadaju Nenad Stipančić (091-7375228), Marin Vuksan (091-2336098), Mario Bedeković (098-872025) i Ivan Poljan (098-9478172).  

Diljem svijeta uzgajatelji su osnovali brojne specijalizirane klubove za uzgoj serama, a u Europi i Americi stvoren je jedan drugačiji tip kokica, manje ‘ekstreman’ u odnosu na izvorne malajske patuljke. Iako je 2008. godine donesen ‘svjetski’ pasminski standard za taj novi moderan tip serama, zasigurno će i dalje trebati mnogo godina selekcije kako bi se postigla visoka razina uzgoja. Svjetska federacija uzgajatelja serama (WSF) broji oko 35.000 članova i bilježi godišnji rast od 10 posto.

Smještaj i razmnožavanje…

 CJELOKUPNI TEKST S FOTOGRAFIJAMA MOŽETE PROČITATI U TISKANOM IZDANJU GOSPODARSKI LIST BROJ 6/2017.

Postavi pitanje autoru klikom ovdje
Prethodni članakBronhi kolač
Sljedeći članakInspekcija vratila u Egipat neispravnu pošiljku od gotovo 25 tona krumpira
gospodarski list
Gospodarski list je najstariji hrvatski časopis za poljoprivredu i selo koji i danas izlazi i koji je kroz tri stoljeća usmjeravao stručno, ekonomski i društveno hrvatskog seljaka i selo. Promicao je i čuvao običaje na selu i poljoprivredi i njegovao hrvatsku kulturu i jezik. List danas izlazi kao polumjesečnik na 72 stranice visoke kvalitete papira i višebojnog (kolor) tiska u formatu 210 x 275 mm. Zahvaljujući tradicionalno kvalitetnim i prije svega aktualnim i stručnim člancima, Gospodarski list stekao je vjerne, dugogodišnje pretplatnike i do danas zadržao status najpopularnijeg časopisa o poljoprivredi u Hrvatskoj. Kroz sva tri stoljeća Gospodarski list je izlazio zahvaljujući prije svega svojim vjernim pretplatnicima, poslovnim partnerima i oglašivačima, a u Gospodarskom listu surađuju najnapredniji ljudi pojedinog vremena, mnogi istaknuti znanstvenici, stručnjaci poljoprivredne proizvodnje, te mnogi drugi ugledni ljudi. Važno je napomenuti da Gospodarski list i danas kontinuitrano stvara nove vrijednosti kroz vrijedne projekte i inicijative; Gospodarski kalendar, biblioteka Obitelj i Gospodarstvo, biblioteka Hrvatsko povrće, Gospodarski oglasnik, televizijska emisija Dodir prirode, web izdanja, digitalizacija arhive 1842 – 1910 dostupne javnosti kroz projekt Hrvatska kulturna baština, izbor za najbolju poljoprivrednu ljekarnu, stručni seminar Hrvatsko povrće, stručni seminar CroVin, profilne stranice na društvenim mrežama, Društvo agrarnih novinara Hrvatske… Cilj Gospodarskog lista oduvijek je bio i ostat će prenošenje znanja, informacija i savjeta, kako bi poljoprivredna proizvodnja bila isplativa, a gospodari uspješniji.