""Hrvatski poljoprivredni proizvođači su većinom mali, usitnjeni i trenutno vrlo teško mogu konkurirati razvijenim zapadnoeuropskim farmerima. Farmeri u većini europskih zemalja su tijekom dugog razdoblja akumulirali kapital i u ovom trenutku se nalaze na značajno višoj razini opremljenosti gospodarstva, a u novije vrijeme i na značajno višoj razini znanja i edukacije od farmera u RH. Slobodno tržište poljoprivrednih proizvoda traži i bitno drugačiji pristup organizaciji prodaje tih istih proizvoda. Proces privatizacije državne i društvene imovine, pokrenuo je i procese pretvorbe načina funkcioniranja poljoprivredne proizvodnje kod novih hrvatskih farmera.

Nužna bolje opremljena gospodarstva

Današnji farmeri u RH većinom imaju nedovoljno opremljena gospodarstva što rezultira visokim proizvodnim cijenama njihovih proizvoda, a najveći problem je prodaja gotovih proizvoda, koja nije uređena, pa se svake godine pred sezonu žetve pšenice ili berbe kukuruza organiziraju prosvjedi seljaka koji blokiraju prometnice kako bi nadležne u Ministarstvima upozorili na nelogičnosti funkcioniranja slobodnog tržišta. Većina malih poljoprivrednih proizvođača, danas nema svoja skladišta, sušare, pogone za preradu i finalizaciju proizvoda i tako teže svoje proizvode mogu ponuditi tržištu. Taj posao se prepušta vlasnicima ili korisnicima velikih silosa iz bivših kombinata, koji preuzimaju ili otkupljuju većinu robe u vrijeme žetve ili berbe. Upravo u tom trenutku su na tržištu uvjeti koji diktiraju nerealno niske cijene, jer je ponuda prevelika, i otkupljivači koriste priliku kako bi sebi stvorili poziciju za visokom zaradom. Budući da čisti ratari nemaju sušare i ne mogu sačuvati sami svoju robu prisiljeni su prihvaćati vrlo nepovoljne uvjete prijema i sušenja roba, ili pak otkupa u trenutku žetve. U prvom redu ovakav pristup osiromašuje primarnog proizvođača koji se fokusira na proizvodnju u polju. U vrijeme žetve na prostoru Slavonije, Baranje i Vojvodine okupe se brojni trgovci pšenice, kukuruza i uljarica, te za strane vlasnike otkupljuju robu po cijenama koje su 20 – 30 % niže od cijena na njihovim tržištima. Za državu je loša ovakva praksa jer ostaje bez sirovine za proizvodnju koje onda mora uvoziti po značajno višim cijenama. Na niskim cijenama sirovina koje se izvoze izvan granica RH, država uprihoduje niže poreze, a zbog slabe zarade proizvođači (ratari) imaju nisku kupovnu moć, pa drugi dijelovi društva imaju siromašne kupce koji malo troše. Na taj način se zatvara ciklus destrukcije tržišta i RH se postupno pretvara u koloniju ovisnu o novcu koji dobije za sirovine. Država troši stanovita sredstva za poticaje poljoprivredne proizvodnje od kojih najveću korist imaju strani kupci naših jeftinih proizvoda, koji služe kao sirovina za njihovu moćnu industriju. Ukoliko farmeri u RH žele preživjeti tada se moraju pozicionirati na tržištu na način da nude svoju robu dorađenu i pripremljenu za konačnog kupca, u vrijeme kad taj kupac treba tu robu.

Troškovi otkupa kukuruza

U zadnjih nekoliko godina troškovi otkupa kukuruza su se stabilizirali na 100- 120 kn/t, plus 3-5 kn/t za svaki postotak vlage iznad 14%.

Trošak sušenja kukuruza s ulaznom vlagom od 22% je 124 – 160 kn/t. Trošak prijema se kreće od 30 do 40 kn/t, zatim se obavezno obračunava trošak ulaznog kala od 1% i trošak izlaznog kala od 0,5% kao i troškovi kontrole na ulazu i izlazu robe od 4 – 5 kn/t, troškovi utovara robe na izlazu su oko 20 kn/t. Ukoliko se roba odmah ne proda, tu su još i troškovi skladištenja od 0,5 kn/t/dan. Sve ove troškove plaća proizvo đač kukuruza i preuzima sve rizike tržišnih uvjeta.

Kalkulacija isplativosti sušara

""

Iz tablice je vidljivo da se od 1000 t vlažnog kukuruza s 22% vlage, dobije za prodaju 893,42 t suhog zrna. Za posao sušenja i drugih zavisnih troškova potrebno je još izdvojiti 5.000 kn za kontrolu na ulazu, 4.467 kn za kontrolu robe na izlazu, 35.000 kn za istovar robe, 17.870 kn za utovar robe, a 13.560 kg suhog zrna kukuruza vlasnik sušare uzme s računa za ulazni i izlazni kalo. Ukoliko se uzme neka prosječna cijena sušenja za vlagu od 22% od 140 kn/t, tada troškovi sušenja iznose 140.000 kn. Kad se zbroji usluga prijema i sušenja robe s ostalim zavisnim ""troškovima, iznosi 202.337 kn, plus vlasniku sušare ili silosa ostaje 13.560 kg suhog zrna kukuruza. Ukoliko je računska cijena zrna kukuruza 1,00 kn/kg, tada proizvođač za ovaj posao mora izdvojiti 215.897 kn ili 24,2 % ukupne vrijednosti robe. Cijena skladištenja suhe robe u silosu je u prosjeku 0.5 kn/t/dan, što znači da dalje čuvanje robe u skladištu na cijenu kukuruza od 1 kn/kg za svaki mjesec čuvanja kukuruza u silosu troši od 1,5 do 2,0% njegove vrijednosti. Iz dugogodišnjeg iskustva poznato je da su cijene kukuruza najniže u trenutku berbe (listopad) i postupno rastu do nove berbe, ali najisplativije je prodavati kukuruz između ožujka i lipnja. Dakle potroši se za skladištenje još dodatnih 10% do 14% vrijednosti zrna kukuruza s početka računice. Ukupno je to 34 do 38% vrijednosti robe.

Stvarni trošak energije za sušenje

Za isparavanje 1 kg vode potrebno je 2,5 MJ toplinske energije. Jedan od najskupljih energenata je lako plinsko ulje ili lož ulje koje ima približno 40 MJ toplinske energije. Uz faktor korisnosti sušare od 60%, za sušenje 1000 t kukuruza treba ispariti 93 t vode. Za isparavanje te vode potrebno je 232.500 MJ toplinske energije ili 9226 kg lož ulja. Veleprodajna cijena lož ulja se kretala zadnjih godina u granicam od 5 – 6 kn/l.

Za isparavanje vode iz kukuruza potrebno je potrošiti oko 60.000 kn za energent. Ako se koristi prirodni plin tada je taj trošak oko 40.000 kn za plin. Imajući u vidu sve ove činjenice može se zaključiti da sušara kapaciteta 2 t/h koja bi radila 25 dana može osušiti više od 1000 t kukuruza. Dakle jedna ovakva mala sušara može osušiti kukuruz od proizvo đača koji ima oko 100 ha pod kukuruzom.

""Razlika u cijeni i troškovima prijema i skladištenja robe predstavlja sumu koja bi trebala pokriti troškove amortizacije te sušare i silosa. Troškovi usluge prijema i sušenja 1000 t kukuruza su 215.897kn, a energija potrošena za rad ovih postrojenja iznosi 50.000 do 70.000 kn. Za amortizaciju ostaje cca 146.000 kn. Ako se uzme u obzir da ovo postrojenje s ovakvim intenzitetom korištenja može trajati više od 10 godina, tada se isplati utrošiti više od 1.000.000 kn za investiciju u malu sušaru i silose. Vijek trajanja limenih silosa je 50 godina. Povećanje broja radnih dana sušare može značajno popraviti kalkulaciju isplativosti. Iako je poznata činjenica da su veća postrojenja značajno efikasnija od malih, razlika cijene uslužnog sušenja i stvarnih troškova sušenja kao i brojnih nerealnih i nepotrebnih zavisnih troškova na našem tržištu, danas je isplativo i gotovo nužno graditi vlastita postrojenja za sušenje žitarica i vlastite silose za čuvanje tih roba do trenutka prodaje.

Sve stručne tekstove objavljene u Gospodarskom listu u razdoblju od 2016. do 2020. godine čitajte i u našoj Digitalnoj kolekciji koju možete naručiti ovdje

Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje
Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje
Prethodni članakUkrasne biljke mogu biti otrovne! (1)
Sljedeći članak159 tisuća kuna iz IPARD-a za nabavu traktora
Avatar
Rođen je 08.10.1961. u Požegi. Diplomirao je 1985. na Agronomskom fakultetu u Zagrebu – smjer Mehanizacija poljoprivrede kao najbolji u klasi i odmah po završetku studija zaposlen je na Agronomskom fakultetu, na kojem je i magistrirao. Od 1995. radi u Agrokoru, najprije kao direktor projekata poljoprivrede, a od 1999. kao direktor razvoja i tehnologija i projekt menadžer. Rođen je 08.10.1961. u Požegi. Diplomirao je 1985. na Agronomskom fakultetu u Zagrebu – smjer Mehanizacija poljoprivrede kao najbolji u klasi i odmah po završetku studija zaposlen je na Agronomskom fakultetu, na kojem je i magistrirao s temom “Parametri potrošnje energije u oranju lemešnim plugom”. 1993. upisan je u registar istraživača Ministarstva znanosti u znanstveno istraživačkom zvanju Znanstveni asistent u znanstvenom području: Agronomija. Iste godine bio je na specijalizaciji na BOKU - Wien (Boden Kultur Universitat – Wien) kod prof. Boxbergera i Weingartmana uz još nekoliko višekratnih kraćih specijalizacija u Njemačkoj. Od 1995. radi u Agrokoru, najprije kao direktor projekata poljoprivrede, a od 1999. kao direktor razvoja i tehnologija i projekt menadžer i ima više od 20 g radnog iskustva od toga 12 g. na poslovima organiziranja i vođenja poslova. Vlasnik brojnih priznanja i certifikata iz područja poljoprivrede i prehrambene industrije. Član je HAD-a, HDPT-a, HAED-a, EurAgEng (European Society of Agricultural Engineers). Autor je brojnih projekata iz područja poljoprivrede i prehrambene industrij i pokretač investicijskih ideja u poljoprivrednom sektoru i sektoru prerade poljoprivrednih roba u Agrokoru. Radio je kao voditelj više najznačajnijih projekata u realizaciji (izgradnja nove tvornice stočne hrane, rekonstrukcija tvornice stočne hrane, izgradnja nove hladnjače za voće, izgradnja sušara za žitarice, izgradnja sušara za DTS, jedan od autora projekta svinjogojske proizvodnje itd.) u grupi Agrokor. Oženjen je i otac dvoje djece.