Rana pojava bolesti krizantema

Krizantema spada u skupinu biljaka kratkog dana, a cvatnju potiču hormoni koji se formiraju noću u starijem lišću. Cvatnja krizantema će nastupiti ako kod biljaka određene visine rasta nastupe dani ispod kritične dužine (kraći od 13 sati). Poznavanjem kritične duljine dana, odnosno granice između dugog i kratkog dana, može se odrediti početak cvatnje krizantema.

Pokrivanje krizantema crnim plastičnim folijama obično se provodi od prvog tjedna kolovoza do prvog tjedna rujna, a tada prema višegodišnjim prosjecima očekujemo kasno-ljetne ciklone koje donose kišne dane i povišenu vlagu zraka. Zamračivanje krizantema u tom razdoblju dodatno favorizira razvoj nekoliko skupina biljnih bolesti, prvenstveno zbog povišene vlažnosti zraka i učestale rose i/ili magle koje tijekom druge polovice kolovoza i početkom rujna često nastaju zbog razlike u noćnim i dnevnim vrijednostima temperatura zraka.

Tablica 1. Spektar djelovanja većine fungicida dopuštenih u našoj zemlji za primjenu u cvijeću, ukrasnom bilju i krizantemi na najvažnije bolesti koje se najčešće javljaju tijekom i nakon zamračivanja

*fludioksonil u pripravku Switch ima dodatak djelatne tvari ciprodinil, a piraklostrobin u pripravku Signum ima dodatak djelatne tvari boskalid

U Hrvatskoj imamo svega nekoliko fungicida registriranih i dopuštenih za suzbijanje bolesti krizantema (npr. metalaksil-M, folpet, kaptan, azoksistrobin, sumpor, fenheksamid, fludioksonil & ciprodinil, penkonazol, tetrakonazoli dr.), ali struka i proizvođači temeljem pokusa i vlastitih iskustva često koriste veći broj dovoljno selektivnih i učinkovitih pripravaka. Stoga se i preporuke ovog stručnog priloga temelje na višegodišnjim pokusima autora u Međimurju pri tretiranju velikocvatnih krizantema (May Shoesmith) i različitim Multiflorama.

Podjela bolesti prema dijelovima koje napadaju

U načelu, bolesti krizantema dijelimo prema dijelovima biljke koje napadaju u dvije skupine:

a) bolesti korijena i prizemnog dijela stabljike;

b) bolesti nadzemnih organa

Za zaštitu krizantema protiv propadanja mladih biljčica moguće je, prema našim iskustvima, preventivno i povremeno svakih 12-15 dana zalijevati gredice otopinom fungicida na osnovi kaptana ili folpeta (0,25-0,3 %). Ova mjera zaštite se obavezno provodi prvih 40-ak dana nakon sadnje, naročito ako se krizanteme često uzgajaju na istoj površini, a nije obavljena kemijska sterilizacija zemljišta. Među bolestima nadzemnih organa krizantema tijekom srpnja se prema iskustvima iz ranijih sezona prvo pojavljuju simptomi dvije vrste pjegavosti lišća (Alternaria, Septoria), smeđa trulež (Didymella) te bijela hrđa krizantema (Puccinia horiana).

Najbolje je redovito i naizmjenično u prvom dijelu vegetacije krizantema kombinirati (u tzv. “tank-mix” primjeni) djelatne površinske tvari iz skupine ditiokarbamata (metiram) i/ili ftalimida (kaptan, folpet) s lokalno-sistemičnim strobilurinima (azoksistrobin, trifloksistrobin, piraklostrobin) ili triazolima (tetrakonazol, penkonazol), kako bi se istovremeno suzbijalo više vrsta uzročnika bolesti krizantema.

Svakako najvažnija, najpoznatija, najraširenija i najštetnija bolest krizantema koja se razvija u vrijeme zamračivanja je bijela hrđa (Puccinia horiana). Premda je opisana u Japanu još daleke 1895., u Hrvatskoj se ova bolest pojavila sredinom 1970-ih godina u okolici Zagreba, pa nakon toga uzgoj krizantema postaje nemoguć bez pravovremene zaštite fungicidima. Od bijele su hrđe zabilježene potpune štete pri uzgoju netretiranih krizantema u zaštićenim prostorima. Temperatura obično nije ograničavajući čimbenik za razvoj ove bolesti jer infektivne basidiospore mogu inficirati sve biljne organe od +4 °C do +24 °C.

Za epidemijski razvoj bijele hrđe je najvažnije zadržavanje vlage na osjetljivom biljnom tkivu, a pritom infekcija nastupa uz najkraće vlaženje dva i pol sata pri optimalnim vrijednostima od 17 °Cdo 24 °C, uz relativnu vlažnost zraka veću od 90 %. Simptomi ili znakovi bolesti se razvijaju 7-10 dana nakon toga. Tipični znakovi su vidljivi na gornjoj strani lišća u obliku malih, okruglih, svjetlo-zelenih pjega veličine do 5 mm u promjeru. Najčešće se pojavljuju na lisnom tkivu između žila, a vrlo rijetko na cvjetovima. Na donjoj strani svjetlijih pjega se razvijaju bradavičaste izrasline, u početku brašnjavo-bijele boje – po čemu je bolest dobila ime “bijela hrđa”, a poslije postaju svjetlo-smeđe. Dobru preventivnu zaštitu daju ditiokabamati (Polyram DF), ftalimidi (Futura WP, Kastor WP) i strobilurini (Ortiva, Signum DF, Zato WG). Već početkom zamračivanja mogu se prije znakova bolesti koristiti i neki triazoli (Domark ME, Topas EC).

Smeđa trulež dobro prezimljava – oprez!

Često se pojavljuju i dvije pjegavosti lišća krizantema, uzrokovane patogenim vrstama Alternaria i Septoria. Za njihov je razvoj potrebno dugotrajnije zadržavanje vlage na osjetljivom lisnom tkivu, u trajanju barem 12 sati, uz optimalne temperature 18 °C do 21 °C (za Septoria) ili nešto veće vrijednosti 24 °C do 28 °C (za Alternaria). Pjege su na lišću smeđe (Septoria) ili tamnije boje (Alternaria) a promjerom se povećavaju do 1,25 i više cm. Mogu se vidjeti s obadvije strane lišća. Ako se u središtu pjega razvijaju male crne točkice tada se radi o Septoria vrsti, a ako se u pjegama vide koncentrični krugovi, tada se radi o Alternaria vrsti. Suzbijaju se izborom istih fungicida, a vrlo su djelotvorni strobilurini (npr. Ortiva ili Quadris, Zato WG, Signum DF) i površinski ditiokarbamati (Polyram).

Pojedinih je godina smeđa trulež (Didymella liguicola) u Međimurju u potpunosti uništila krizanteme, najčešće na lokalitetima uz riječne doline pri uzgoju u “visokim plastičnim tunelima” bez bočnog prozračivanja. Bolest je također opisana vrlo davne 1906. na području Sjeverne Karoline u Sjedinjenim Državama. Najčešće napada pupove, ali također stabljiku i rijetko lišće. Na stabljici i lišću se razvijaju izdužene lezije ili eliptične nekroze, duže i od 2,5 cm, a zaraženi pupovi trunu mijenjajući boju u tamno-smeđu ili crnu (pritom se vrlo lako mijenja sa znakovima zaraze sive plijesni – Botrytis).

Na zaraženom tkivu nastaju plodišta bolesti (piknidi, periteciji). Za razvoj bolesti su optimalne temperature od 21 °C do 27 °C, uz dovoljno dugo vlaženje osjetljivih biljnih organa. Ova bolest na zaraženim biljnim ostacima jako dobro prezimljava, pa posebno moraju o mjerama zaštite voditi računa uzgajivači krizantema koji su ranijih godina imali spomenute simptome.

Jako je važno kvalitetno prozračivanje zaštićenih prostora gdje se uzgajaju krizanteme, a protiv smeđe truleži jedinu zaštitu daje redovita preventivna primjena površinskih fungicida (npr. kaptan, folpet).

Pepelnica (Oidium) je rijetka bolest krizantema, a svi fungicidi iz skupine strobilurina i triazola djelotvorni su na pepelnice, pa posebna primjena sumpornih fungicida u krizantemi nije potrebna.

Već od sadnje krizantema provodimo mjere parcijalne sterilizacije zalijevanjem mladih biljčica otopinom fungicida radi sprječavanja bolesti korijena i prizemnog dijela stabljike (slika 1), a folijarnom primjenom nastojimo preventivno spriječiti uzročnike pjegavosti (slika 2), bijele hrđe (slika 3) i smeđe truleži (slika 4) Snimio: M. Šubić