Kad se spomene žutika, najvećem broju zaljubljenika u ukrasno bilje na pamet pada bodljikavi grm tamno crvenih ili bordo listova. Ali, žutika zapravo ima više vrsta i kultivara koji se kod nas uzgajaju i koji imaju različito obojeno lišće tijekom godine, ali i u jesen. Žutike (Berberis sp.) su porijeklom iz Japana i istočne Azije, proširile su se u Kini i sjevernoj Americi, a zapravo rastu diljem svijeta u umjerenom i suptropskom klimatu (osim u Australiji).

Žutike pripadaju rodu biljaka koje mogu biti zimzelene ili listopadne, različite visine (od 0,6-1,0 m, pa čak i do 5 m). Zajedničko im je da se lako uzgajaju, imaju kožaste listove jednostavnog oblika koji su skupljeni u pršljenove. Neke vrste imaju trnovito nazubljene rubove listova. Cvjetovi se javljaju pojedinačno ili u grozdovima, žute su ili narančaste boje. Nakon cvatnje nastaju jajasti mali plodovi koji u jesen poprimaju žutu ili crvenu boju. Plodovi ostaju dugo na granama, katkad i do proljeća. Izboji i stabljika su uglavnom trnoviti.

Uspijevaju u različitim tlima, skoro u svima, podnose i siromašna tla. Otporne su na sušu i mraz. Listopadne vrste vole osunčano mjesto, a zimzelene se mogu posaditi u polusjenu. Osjetljivim vrstama treba odabrati mjesto koje je zaštićeno od udara vjetra ili propuha. Najbolje ih je posaditi uz neki zaklon, uz zid ili uz neko drugo više bilje. Kao što je već spomenuto, postoje niske i visoke vrste, tako da možete pronaći biljku pogodnu i za kamenjar i za gredicu s malim grmljem, ali i za živicu, pokrivanje tla ili pojedinačnu sadnju.

Iako podnose siromašno tlo, to ne znači da ih nije potrebno gnojiti NPK gnojivima u proljeće, te po potrebi prihraniti tijekom vegetacije dušičnim gnojivima. Potrebno je gotovo nikakvo ili slabo orezivanje, a rezidba se najčešće sastoji u uklanjanju osušenih grana u jesen ili proljeće, ili rezidbi s ciljem smanjivanja ili formiranja grmova. U pravilu se zimzelene vrste orezuju odmah nakon cvatnje, a listopadne u veljači. Ukoliko se sade u živicu, onda ih je potrebno redovito šišati kako bi živica imala lijepu formu.

Mogu se razmnožavati sjemenom, dijeljenjem grma, povaljenicama ili reznicama. Sjeme se sije u studenom. Dijeljenje grma se može provoditi od kraja kolovoza do proljeća, ali se najbolji rezultati postižu dijeljenjem dok vegetacija miruje. Povaljenice se formiraju krajem zime ili u rano proljeće kako bi se tijekom vegetacije zakorijenile. Za razmnožavanje reznicama koriste se poluodrvenjele (poluzrele) mladice koje se krajem ljeta pikiraju u tlo ili još bolje u hladno klijalište u kojem je lakše održavati visoku vlagu zraka.

Listopadna skupina žutika uzgaja se prvenstveno zbog obojenog lišća i sjajnih plodova. Osnovna vrsta je Berberis thunbergii. To je jedna od najljepših vrsta iz roda žutika. Ima niske, guste izboje, a grm naraste 1,5 m u visinu i širinu, a u jesen ima prekrasne plamenocrveno obojene listiće i plodove. Plodovi na granama ostaju do studenog. Cvjetovi, koji se javljaju u travnju i svibnju, blijedožute su boje koji dolaze pojedinačno ili u skupinama. Dobro podnosi siromašno tlo, sušu i sunce. Otporan je na dim i prašinu, pa je pogodan za sadnju u gradovima, ali i uz ceste. Odlično podnosi rez, pa se može koristiti i za živicu.

Postoji nekoliko sorti. Berberis thunbergii ‘Atropurpurea’ (1,8 m) je najpopularnija sorta, ima crvene grane i listove. Listovi zimi ostaju dugo na granama. Forma ‘Nana’ je niska, naraste oko 60 cm u visinu, trnovitija je, a ima tamnosmeđe listove koji u jesen poprimaju crvenu boju. Sorta ‘Aurea’ ima žuto lišće koje starenjem prelazi u zelenu boju, naraste do 1,5 m u visinu. Sorta ‘Rose Glow’ ima ljubičaste listove s ružičastim mrljama, kompaktnog je rasta s trnovtim granama i blijedožute cvjetove s nijansom crvene. Sorta ‘Bagatelle’ je visoka samo 30 cm. Vrsta Berberis ottawensis ‘Purpurea’ naraste do 1,8 m i ima savinute izboje i ljubičaste listove. Skupina zimzelenih žutika se uzgaja već stotinama godina zbog sjajnog, tamnozelenog lišća. Zbog svojih karakteristika sadi se za živice, ali i kao zaklon. Mnoge vrste bogato cvatu u proljeće, a u jesen imaju ljubičaste plodove.

Berberis darwinii je vjerojatno najpopularnija vrsta. Naraste do 2,4 m, ima sjajno lišće koje oblikom podsjeća na list bršljana. Cvjetni pupovi su sjajno crvenkasti, a cvjetovi tamnožuti koji se javljaju u grozdovima u travnju. Berberis stenophyla je također poznata zimzelena vrsta žutike. Naraste do oko 2,4 m. Ima uske listove, savijene trnovite izboje i zlatne cvjetove. Sorta ‘Corallina Compacta’ naraste do svega 30 cm. Raširena je i vrsta Berberis juliane koja naraste do 3,3 m i pogodna je za sadnju zaklona ili visokih živica. Ima dulje bodlje od ostalih vrsta, listovi su sjajni i zeleni, a u jesen crveni.

Izvor: Gospodarski kalendar

Prethodni članakCrvene banane – slatke i glatke
Sljedeći članakVrtni hibiskus
dr. sc. Marko Petek
Dr. sc. Marko Petek diplomirao je na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2003. godine i doktorirao 2009. godine. Od 2003. do 2013. godine radi na Agronomskom fakultetu na Zavodu za ishranu bilja kao znanstveni novak. Dr. sc. Marko Petek diplomirao je na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2003. godine. Od 2003. do 2013. godine radi na Agronomskom fakultetu na Zavodu za ishranu bilja kao znanstveni novak. Suradnik je na projektu 'Optimalna gnojidba za povrće visoke nutritivne kvalitete' u sklopu kojega je obranio svoj doktorski rad 'Mineralni sastav cikle (Beta vulgaris var. conditiva Alef.) pri organskoj i mineralnoj gnojidbi' 2009. godine. Također, suradnik je na znanstvenom projektu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa 'Smjernice za kontroliranu ishranu vinove loze i proizvodnju vina', te VIP projektima Ministarstva poljoprivrede 'Ishrana vinove loze - preduvjet kvalitete grožđa i vina’ i 'Kontrolirana ishrana vinove loze, vinogradarski položaj i kvaliteta vina’. Sudjelovao je u pripremi i izvođnju nastave na dodiplomskom, preddiplomskom, diplomskom i poslijediplomskom studiju na 6 modula. Dobitnik je nekoliko CEEPUS i ERASMUS stipendija u skopu kojih je boravio u Makedoniji, Švedskoj, Poljskoj, Grčkoj i Litvi. Također, dobitnik je stipendije Hrvatske zaklade za znanost 2013. godine u trajanju od 6 mjeseci u Perthu (Australija) za projekt 'Mehanizmi remobilizacije cinka iz vegetativnih tkiva u zrno koristeći mapirajuće populacije di-haploidnog ječma'. Objavio je 36 znanstvenih radova, te veći broj sažetaka, sudjelovao je na 10 nacionalnih i 10 međunarodnih skupova. Član je Hrvatskog tloznanstvenog društva, International Society for Horticulture Science (ISHS) i International Society of Trace Element Biogeochemistry (ISTEB).