Osvježenje u ponudi voća i prilika za pokretanje posla
Neke od ovih voćnih vrsta, kao što je aronija, polako ali sigurno postaju “uobičajene” voćke u kontinentalnom dijelu jer pod utjecajem medija sve više ljudi upoznaje njihovo blagotvorno djelovanje na zdravlje, što stvara tržište i potiče uzgoj. Druge još uvijek čekaju svoje mjesto u uzgoju koje imaju u drugim zemljama.
Tako je, na primjer, u Austriji bazga odavno prestala biti korov i postala unosan izvor prihoda za mnoge uzgajivače. U posljednjih su nekoliko godina i kod nas zasađene određene površine pod ovom voćkom, ali to ni izdaleka nije ono što bismo s obzirom na klimu i tlo mogli ostvariti. Haskap tek krči put prema potrošačima, a goji već pravi prve korake u uzgoju. Zaboravljena oskoruša opjevana je u narodnim pjesmama, ali je u uzgoju isčezla.
Nasuprot tome, u Njemačkoj, Češkoj i drugim zemljama postoje čitavi sajmovi posvećeni ovoj voćki skromnih zahtjeva, rakija od njezinih plodova doseže vrtoglave cijene, a drvo služi za izradu namještaja namijenjenog samo znalcima koji ne pitaju za cijenu. Mediteransko područje otvara još više mogućnosti za uzgoj “novih” vrsta voćaka, i to od onih koje se zasada mogu naći tek na ponekoj okućnici kao što su kaki, nešpola i žižula do onih malo egzotičnijih kao što je acerola koju, uz odgovarajuću zaštitu preko zime, možemo pokušati uzgojiti.
Atraktivan izgled, bogatstvo minerala, vitamina i, posebno, antioksidansa čine plodove ovakvih voćaka ne samo ugodnim osvježenjem nego i pravim izvorom zdravlja. Faramaceutska je industrija to već prepoznala i ponudila brojne pripravke izrađene od uvoznih sirovina. Nema nikakvog razloga da u budućnosti domaći proizvođači ne zamijene uvoz organiziraju li se na pravi način i tržištu ponude dovoljno plodova odgovarajuće kakvoće.
Velika prednost ovih voćaka je u tome što imaju nešto skromnije zahtjeve prema klimi i tlu, a takođ er su i otporne na bolesti i štetočine. No, to ne bi trebalo shvatiti doslovno, jer ono što ne stvara poteškoću za uzgoj na okućnici, može stvarati teškoće kada neku od ovih vrsta želimo uzgajati na većim površinama.
Stoga se za svaki ozbiljniji uzgoj treba obratiti stručnjacima koji će pomoći postaviti stvari na pravi način od samog početka kako se početno uzbuđenje ne bi pretvorilo u razočaranje. Vjerujemo da će i informacije u ovom prilogu pomoći da se to ne dogodi.
Acerola
Acerola (Malpighia emarginata) potječe iz Meksika i zimzeleni je grm ili drvo koje u prirodi naraste najviše do visine od 6 m, premda su najčešći primjerci visoki 2-3 m.
Bogatstvo vitamina
U usporedbi s narančom, količina vitamina C u ovom je voću veća Manje poznate i nove vocke – osvježenje u ponudi voca i prilika za pokretanje posla Stoga se za svaki ozbiljniji uzgoj treba obratiti stručnjacima koji će pomoći postaviti stvari na pravi način od samog početka kako se početno uzbuđenje ne bi pretvorilo u razočaranje. Vjerujemo da će i informacije u ovom prilogu pomoći da se to ne dogodi. za nevjerojatnih 32 puta, a količina magnezija, kalija i vitamina B5, dvostruko veća. Zbog toga se od acerole pripremaju mnogi vitaminski pripravci ili napitci koji se sve više traže na tržištu.
Plod se odlikuje velikom količinom vitamina C (cak do 3 g na 100 g), a osim vitamina C, u plodu se nalazi i dosta provitamina A, vitamina iz B kompleksa, dok su od minerala najznačajniji željezo, kalcij i fosfor. Sadržaj šećera u plodu je nizak, svega 3 do 5 %. Acerola je niskokalorično voće koje u 100 g ploda ima svega 32 kcal.
Često se uzgaja i kao bonsai zbog lijepog razgranjavanja i atraktivnog izgleda. List je prekriven dlačicama koje mogu izazvati alergijske reakcije ili smetnje u dišnim putevima, pa treba biti oprezan u kontaktu s ovom biljkom. Cvjetovi su promjera 1 – 2 cm, ružičaste boje i skupljeni su u cvatove sastavljene od tri do pet cvjetova. Cvate gotovo cijele godine, pa se na istoj biljci mogu istodobno naći i cvjetovi i plodovi. Plod je različite veličine (1-4 cm), a zreo je već tri do četiri tjedna nakon cvatnje, pa se tijekom godine može ostvariti velik broj berbi.
Ubrani plod brzo gubi okus, stoga ga treba što prije konzumirati ili preraditi. Neki ga ne vole konzumirati u svježem stanju zbog kiselosti i velikih sjemenki, pa ga radije troše u prera đenom obliku. Plodovi su lijepe crvene boje i nalikuju trešnji, po čemu je ova biljka vjerojatno i dobila naziv ‘’trešnja s Barbadosa’’. Osim ovog naziva može se naći i pod imenom ‘’američka višnja’’.
Plodovi se mogu prerađivati u sirup ili džem.
Ljekovitost
Njihova se konzumacija preporuča kod kroničnog umora ili kao pomoć kod različitih virusnih infekcija, zacjeljivanja rana, liječenja bolesti jetara itd. Sok acerole posebno se rabi kao osvježenje pilota, astronauta i atletičara izloženih velikom fizičkom naporu. Također, jača dišni sustav i pomaže stvaranju kolagena, koji je ključan za zdrav i lijep izgled kože. Pomaže regulaciji krvnog i očnog tlaka. Iznenađujuće je, da je do danas napravljeno relativno malo znanstvenih istraživanja njezinog djelovanja na ljudsko zdravlje.
Do sada objavljeni rezultati potvrđuju njezin koristan učinak na regulaciju šećera u krvi, smanjenje rasta tumorskih stanica i uklanjanje štetnih radikala iz stanica. Postoje podaci koji pokazuju da i kora, lišće i drugi dijelovi biljke imaju fungicidna svojstva. Potrebno je upozoriti da konzumacija acerole kod nekih ljudi može izazvati i alergijsku reakciju, i to prvenstveno onih koji su alergični na lateks. Stoga osobe koje imaju teškoća s alergijama ne smiju uzimati acerolu niti njezine pripravke, prije nego li se posavjetuju s liječnikom.
Uzgoj acerole izvan tropskog pojasa znatno je otežan, jer ova biljka traži stalnu temperaturu od 28 do 30 °C. Preferira kiselkasto laganije tlo, a odrasle biljke mogu podnijeti i kratkotrajnu sušu. Korijenje je plitko, zbog čega je jako osjetljiva na vjetar. Ponekad se može nabaviti u obliku lončanice koju je moguće uzgojiti i izvan tropskog pojasa, ali uz uvjet da joj se tijekom zime osigura zaštita od niskih temperatura i dovoljno svjetla. Tada rađa samo u toplijem dijelu godine.
Boysenberry
Boysenberry (Rubus ursinus) jagodasto je voće slično malini i kupini, a nastao je 1920-ih godina križanjem maline, kupine i loganberryja (također križanac). Ime je dobio po svom tvorcu Rudolphu Boysenu. Plod je okruglast, sličan kupini, krupan (oko 8 g), po boji nešto svijetliji od kupine (između maline i kupine) tamne crvenkasto-crne boje. Jedni kažu da je vrlo je sočan i po okusu sličan malini s prizvukom oporosti, drugi da je po okusu sličan divljoj kupini, samo je po veličini ploda nekoliko puta veći.
Boysenberry je od maline dobio slatkoću i cvjetnu aromu, dok je prizvuk vina i oporosti dobio od kupine i loganberryja. U svakom slucaju, plod je ugodnog i osvježavajuceg okusa i zavidne veličine u odnosu na malinu i kupinu.
Plodovi boysenerryja su pogodni za konzerviranje i preradu u pekmez i sl.
Sadnja
Boysenberry, kao i ostalo jagodasto voće koje je srodno malini i kupini, traži vrlo sunčane položaje koji su zaštićeni od vjetra. Može uspijevati i u polusjeni, ali tada plodovi ne mogu postići kvalitetu kao na sunčanim položajima. Za kvalitetne plodove tlo mora biti dobro pripremljeno s dosta komposta i humusa. Dobro podnosi različite tipove tala, te relativno dobro uspijeva i kad se korov ne plijevi oko njega. Ipak, potrebno je redovito plijeviti korov, kako bi plodovi bili kvalitetiniji i urod veći.
Bujnog je rasta, te je za uspješan uzgoj boysenberryja potrebna armatura (stupovi i žice) za koje će se izboji vezivati. Takvim načinom plodovi će biti izloženiji suncu, plodovi neće biti zaprljani od zemlje, čime će se smanjiti mogućnost truleža plodova, te će olakšati berbu. Razmak između grmova treba biti jedan do dva metra, između redova dva metra. Saditi se može u jesen ili u proljeće. Bolje je saditi u jesen zbog boljeg ukorijenjivanja. Ako se ujesen sade jednogodišnje sadnice, prvi rod se može očekivati već iduću sezonu.
Uzgoj
Boysenberry treba redovito natapati, posebice nakon cvatnje i kada plod počinje rasti. Kako bi se smanjila opasnost od pojave gljivičnih bolesti, natapanje treba izvesti pri bazi grma, da se izbjegne visoka vlažnost u krošnji. To se može izvesti, primjerice, pomoću sustava „kap po kap“. Gnojidbu i dodavanje komposta treba obavljati u radijusu unutar 30-ak cm od grma. Grmove boysenberrya često treba zaštititi i od ptica pomoću mreža kojima ih se prekriva. Preporuča se grane prije zime odvezati i polegnuti na zemlju, te prekriti slojem (20-ak cm) slame ili sijena ili nekim drugim prikladnim izolacijskim materijalom. Tako će se izboje zaštititi od hladnog vremena tijekom zimskog mirovanja. Grmovi boysenberrya su prilično izdržljivi na nepovoljne uvjete, te su otporniji je na bolesti i sušu nego kupina.
Razmnožavanje
Boysenberry se najjednostavnije razmnožava povaljenicama. Krajem srpnja odabire se jedan slabobujan dugi izboj koji se savije i zakopa u tlo na dubinu 15-20 cm. U proljeće se slobodno može odvojiti od majčinskog gram, jer se tijekom zime ukorijenio.
Boysenberry rađ a u lipnju i srpnju na jednogodišnjim izbojima, no s obzirom da ra đa jednom godišnje, sezona mu vrlo kratko traje. Na jednom odraslom grmu može se nabrati u prosjeku do 4,5 kg plodova (ovisno o sorti, načcinu uzgoja i sl.).
Tayberry
Nova voćka, još jedan križanac maline i kupine je tayberry, koji se odlikuje izrazito velikim plodovima i visokim urodom. Plodovi su sočni, ugodnog, slatkastog, lagano oporog i aromatičnog okusa. Pogodni su za konzumaciju u svježem stanju, ili preradu u pekmeze i druge proizvode, a moguće ih je i smrzavati. Masa ploda je od 5 g do 11 g.
Ukupni prinos po biljci može biti i do 3,5 kg (ovisi o razmaku sadnje), tj. 24 t po hektaru. Javljaju se u skupinama 5 do 7 plodova. Boja im varira od purpurno crvene, do tamno ljubicaste kada prezriju, te laganog do visokog sjaja.
Srednje su tvrdi, duguljasto-koničnog oblika, što se može zaključiti i po dimenzijama ploda koje iznose od 35 do 50 mm u dužinu, te 17 do 23 mm u širinu. Rano počinje dozrijevati (početak srpnja), a berba je višekratna, jer plodovi dozrijevaju kroz duže vrijeme, do sredine kolovoza, pa čak i do početka listopada, ako je toplo vrijeme. S obzirom da im se peteljka čvrsto drži za plod, a plod je vrlo mekan kada je potpuno zreo berba je otežana, pa nije moguća upotreba mehanizacije. Zbog ovih razloga Tayberry nije zaživio u intenzivnom uzgoju, pa ga uglavnom uzgajaju mali proizvođači ili hobisti u kućnim vrtovima.
Uzgoj na žici
Izboji su bujni i čvrsti, sa slabim bodljama. Kod mladih polugrmova izboji se više sire, dok kod starijih imaju uspravniji rast, uglavnom bez postranih izboja. Iako izboji ne trebaju potporu, zbog navedenih razloga preporuča se ipak postavljanje potpore, jer time možemo širiti polugrm i grane dovoditi na položenije položaje, te time dati prozračnost grana (manje vlage, manje bolesti), kao i bolju osunčanost plodovima. Najpraktičniji je uzgoj na žici (kao vinograd).
Tayberry je samooplodna vrsta i nije mu potreban oprašivač.
Lako se razmnožava povaljenicama sredinom rujna, a reznicama sredinom listopada (može i tijekom zime do sredine ožujka, ako tlo nije smrznuto ili natopljeno s previše vode). Tayberry je pogodan za sadnju na različitim tlima. Pogoduju mu sunčani položaji na plodnim ocjeditim tlima, ali može uspijevati i na sjenovitim položajima. U slučaju uzgoja na laganim karbonatnim tlima, potrebno je dodati komposta kako bi se popravilo tlo, i to preporučljivo prije same sadnje. Kompost će tako, osim hranjiva, osigurati i zadržavanje vlage u zoni korijena što će omogućiti tayberryju da uspješno i obilato rodi i za vrijeme sušnih ljeta.
Mrazevi ne predstavljaju problem jer cvjeta kasno, te je stoga pogodan za uzgoj na mjestima gdje zbog mrazeva druge voćke ne uspijevaju. Takođ er, tayberry podnosi vrlo niske temperature tijekom zime, čak do -25 °C.
Sadnja ukorijenjenih sadnica se također obavlja polovinom listopada, jer je tlo još uvijek toplo, te sadrži dovoljno vlage, pa se korijen bolje prima i raste. Sadnja se može produžiti čak i do ožujka pod istim uvjetima kao i za reznice. Ovisno o mogućnostima vrta, našim željama, te sadnicama koje imamo, saditi ih možemo s razmakom između redova od 1,2 do 4 m, a unutar reda na razmak 1 m. Nakon sadnje sadnicu treba prikratiti na dobar, kvalitetan pup na 25-30 cm visine kako bi ojačao korijen i time dugoročno osigurali bolji rast, prinos i kvalitetu tayberryja.
Zbog otpornosti na bolesti, posebice na kasnu žutu hr đu, a i niskih zahtjeva za brigom tijekom godine, tayberry je vrlo pogodna vrsta za uzgoj na manjim površinama ili u kućnim vrtovima.
Mini kivi – nova voćka
Mini kivi (Actinidia arguta) okusom je vrlo sličan običnom kiviju, a i na presjeku slično izgleda, ali je veličinom puno manji i nema dlačice. Mini kivi je nekima poznat kao bavarski kivi, sibirski kivi, mini kivi, „baby kivi“, koktel kivi, desertni kivi i sl.
Mini kivi je nova voća vrlo pogodna za uzgoj u kontinentu s obzirom da podnosi zimske temperature i do -30 °C. Štoviše, za uspješan uzgoj vrlo su bitne niske zimske temperature tijekom zimskog mirovanja, kako bi se aktivirali rodni pupovi za iduću sezonu.
Iako dobro podnosi kasne mrazeve, ipak nužno je da za vrijeme porasta mladica ne bude mraza tijekom 150 dana, jer bi moglo doći do smrzavanja mladica i pupova. Stoga se često uzgaja na padinama na 600 do 800 m nadmorske visine, iako bez problema uspijeva i na nižim položajima.
Umjereno s gnojidbom
Mini kivi treba saditi na sunčana mjesta na ocjeditom blago kiselom tlu. Uzgoj će biti uspješan i na lagano zasjenjenim položajima ili tlu neutralne pH reakcije, ali će biti smanjeni urod. Mini kivi prorodi 3 do 4 godine nakon sadnje, ali neki ozbiljniji urod može se očekivati tek nakon 6 do 8 godina. Bitno je da biljke budu zaštićene od jakog vjetra. Tako se na okućnicama može saditi uz južni zid kuće, iza ograde ili koje druge prepreke. Gnojidba treba biti umjerena. Slaba gnojidba smanjit će vegetativni rast, ali može dovesti i do pojave žućenja lišća. Prekomjerna gnojidba dušikom pak može izazvati slabu cvatnju i plodove smanjene sočnosti. Također će biti pojačani vegetativni rast, a biljka može nespremna dočekati zimske niske temperature. Rast je vrlo bujan, te u prirodnim uvjetima može se popeti na stabla visine do 30 metara.
Na pergolama lakša berba
U uzgoju taj potencijal se može iskoristiti u širenju na pergolama, tj. brajdama kao i običan kivi. Ta potpora mora biti čvrsta i stabilna zbog vrlo brzog rasta (izboj može narasti i do 6 m u jednoj sezoni). Uzgojem na pergolama olakšat ćemo sve zahvate, pa i berbu. Plodovi se beru tijekom listopada i početkom studenoga. U fazi zrelosti vrlo se lako odvajaju od biljke. Kako često znaju i sami otpasti kada dozriju, mogu se brati i branije, te pustiti da sazriju odvojeni od biljke. Urod ovisi o starosti biljke i načinu uzgoja, ali je obično 25-30 kg po grani.
Plod je velicine 2-2,5 cm, zelene boje, bez dlacica, velicine bobice grož a. Meso ploda je kao kod obicnog kivija, tako đer zelene boje. Ovisno o sorti može imati i crvenkaste boje bilo u kožici bilo u mesu. Može se koristiti na razne nacine – sirov, kuhan, sušen, prerađ en u pekmeze i sl.
Natapanje je vrlo važno jer nedostatak vode uzrokuje opadanje lišca i gubitak plodova. Zahtijeva velike kolicine vode tijekom sezone, ali ne i stagnirajuce vode jer može doci do gušenja korijena, a time i do propadanja cijele biljke. U ljeti je potrebno natapati kako bi se nadomjestila voda koja nedostaje uslijed vrucih i sušnih dana.
Mini kivi je dvodomna biljka, te je vrlo bitno da su zastupljene i ženske i muške biljke u uzgoju,
iako postoje i samooplodne ženske biljke. Jedna muška biljka može uspješno oprašiti šest ženskih biljaka. Kao oprašivač može se koristiti i muška biljka običnog kivija.
Razmnožavanje
Uspješno se razmnožava sjemenom, ukorijenjavanjem reznica ili cijepljenjem na podlogu koja može biti mini kivi ili običan kivi. Kod razmnožavanja sjemenom, bitno je da to sjeme ne bude od plodova koji su dobiveni oprašivanjem polenom s običnog kivija, jer je takvo sjeme sterilno. Važni uročnici bolesti i drugih problema od kojih je važno zaštititi mini kivi su Phytophthora, Botrytis, Sclerotinia te nematode, tripsi, savijači i sl. No, ti uzročnici ne čine velike štete i ne pojavljuju se često. Kod mladih biljaka veliki problem mogu biti mačke. Izboji mini kivija otpuštaju miris sličan mirisu mačje trave, pa se mačke često stružu o samu biljku ili pak raskapaju oko korijena čime potpuno unište mlade biljke.
Haskap (modra kozokrvina)
Haskap ili modra kozokrvina (Lonicera caerulea) je grm s plodovima koji bojom i veličinom liče na borovnicu. Neki ju često nazivaju i sibirska borovnica, no to je pogrešno. Naziv sibirska borovnica se često koristi za aroniju, haskap i još neke vrste. Sve te vrste imaju svoje jedinstvene nazive koji ih bolje opisuju. Stoga naziv sibirska borovnica treba izbjegavati za bilo koju vrstu, jer samo može dovesti do zabune. Haskap se još naziva i kamčatska bobica, kamčatska borovnica ili mayberry.
Ljekovitost
Haskap je bogat antioksidansima, vitaminima (vitamin C) i željezom. Zbog tih svojstava je vrlo dobar kod poboljšanja krvne slike, visokog tlaka te probavnih poremećaja. Bobice haskapa uz navedene prednosti imaju i protuupalna i protualargijska svojstva.
Uzgoj
Haskap je listopadni grm koji može narasti od 1 do 3 metra i obično do 1,5 metra u širinu. Vrlo je otporan na niske temperature. Tako tijekom zime, haskap može podnijeti vrlo niske temperature – čak i do -45 °C. U skladu s porijeklom, i cvat podnosi temperature ispod 0 °C (čak do -10 °C) te vrlo dobro podnosi i kasne proljetne mrazeve. Grmovi haskapa sade se na sunčanim položajima s dobro dreniranim (ocjeditim), ali vlažnim tlom slabo kisele do neutralne reakcije (pH 5,5 do 7) i bogatim organskim tvarima. Može podnijeti i druga tla i polusjenu, ali tada slabije rađa.
Razmak u redu treba biti 1 do 1,5 m, a 3 metra između redova. Nije samooplodna voćka, te stoga treba saditi barem dvije sorte zajedno, a preporuča se i tri do četiri različite sorte u jednom nasadu, koje su međusobno kompatibilne (cvatnja u isto vrijeme). Plod haskapa je bobica duguljastog oblika i plavoljubičaste boje. Bobica je promjera 0,5 do 1 cm i duga 2 do 3 cm. Meso je tamnoljubičaste boje, teksture slične kiviju, a ugodan i slatkast okus podsjeća na borovnicu.
Kod nas dozrijeva u svibnju, a može se konzumirati sirov ili prerađen u sok, džem, žele ili voćno vino. Često se koristi i kao dodatak fermentiranim mliječnim proizvodima (voćni jogurt). U punom rodu, grm haskapa može dati 3 do 5 kg bobica. Uspješno se razmnožava sjemenom, te poluzrelim i zrelim reznicama. S obzirom da haskap nije samooplodan, kod razmnožavanja sjemenom treba očekivati sadnice neujednačenih svojstava. Stoga se preporuča razmnožavanje ukorijenjivanjem poluzrelih reznica u srpnju i kolovozu, ili zrelih reznica u studenom.
U Japanu su cijene haskapa vrlo visoke, a u uzgoju ne zahtijevaju mnogo fizičkog rada. Stoga se često tijekom radnog vijeka sade male plantaže kao financijska sigurnost za “stare dane”. Nešto kao mali prirodni mirovinski fond za dodatne prihode.
Brusnica
Brusnica (Vaccinum vitis-idea) je zimzeleni grm koji ima ljekovita svojstva. Plodovi brusnice zbog svog sadržaja imaju vrlo pozitivan učinak na ljudsko zdravlje.
Nova voćka za dijabetičare
Sadrži minerale (kalij), organske kiseline, tanin, željezo, vitamine A i C, a bogat je i antioksidansima (antocijanima i bioflavonoida) i biljnim vlaknima. Bioflavonoidi djeluju kao prirodni antibiotik, tako što uravnotežuju gljivice i bakterije u organizmu. Posebice pomažu kod infekcija urinarnog i probavnog trakta, regulirajući bakteriju Escherichiu coli, te uzročnika čira na želucu (Helicobacter pylori). Plodovi brusnice pomažu i kod dijabetesa, jer njihova konzumacija smanjuje razinu šećera u krvi. Plodovi brusnice pomažu i kod smanjenja djelovanja stresa, te su vrlo pogodni u prevenciji bolesti srce i krvnih žila. Osim plodova koji se mogu konzumirati u svježem, suhom ili prerađenom (sok, pekmez, džem, umak i sl.) stanju, ljekoviti su i listovi od kojih se kuha čaj. Ako se žele koristiti listovi, onda ih treba brati nakon berbe plodova.
Uzgoj nije osobito zahtjevan
Grm je nizak, oko 30 cm, tankih stabljika i izboja. Listovi su sitni i zimzeleni. Cvijet se nalazi u grozdovima na vrhovima izboja. Bijele je do ružičaste boje zvonolikog oblika. Brusnica raste na sunčanim ili polusjenovitim položajima. Zahtijeva kiselo (pH 4 do 5) ocjedito tlo, bez zadržavanja suvišne vlage, ali s dovoljnom količinom oborina (ili natapanja). Tlo mora biti stalno vlažno, jer ako korijen ostane u suhom tlu, biljka će se vrlo brzo osušiti i uvenuti. Uspijeva u hladnijim predjelima i na višim nadmorskim visinama (do 1500 m). Zimi podnosi i do -40 °C, a dobro podnosi i proljetne mrazeve.
Brusnicu treba saditi, ako su sadnice golog korijena, u gredice visine 30 cm. Kontejnirane sadnice se mogu saditi tijekom cijele godine, ali treba paziti da odmah bude osigurano natapanje. Razmak izmeđ u sadnica treba biti 30 do 40 cm, a razmak izmeđ u redova 80 do 90 cm. Mogu saditi i gušće unutar reda, ali tada izme đu redova treba biti više mjesta.
Traži kiselo tlo
Kod gnojidbe treba voditi računa da brusnica zahtijeva kiselo tlo, stoga se preporuča upotrebljavati samo kisela gnojiva, te svake godine treba dodavati treset oko svakog grma. Prostor između redova treba održavati urednim redovitom košnjom ili malčiranjem borovim iglicama, kiselim tresetom ili piljevinom crnogorice. Tako će se smanjiti rast korova, ali ujedno i osiguravati dovoljna kiselost potrebna za normalan rast i razvoj korijenovog sustava. Plodovi sazrijevaju u kolovozu i rujnu, a beru se ručno ili grabljicama (kao za borovnice). Bobice se beru kada su svjetlo crvene ili tamno crvene boje.
Ako se uberu prerano mogu ostati gorke. Svijetlije bobice tijekom čuvanja nakon nekoliko tjedana poprime tamno crvenu boju. Kao i kod sveg voća, kada bobice same padaju s grma, znači da su prezrele i nisu dulje za čuvanje, već ih treba odmah konzumirati ili preraditi. Plodovi se mogu čuvati 3 do 5 tjedana na temperaturi od 0 do 7 °C, a smrznute brusnice se mogu čuvati i nekoliko mjeseci. Plantažni nasadi koji obiluju povoljnim količinama vode (nekadašnja močvarna područja), berbu obavljaju plavljenjem polja. Naime, svaka bobica brusnice u sebi ima četiri mjehurića zraka.
Kako se polje i grmovi poplave tako bobice isplivaju. Tada strojevi prolaze i tresu grančice kako bi se zreli plodovi odvojili od stabljike. Kako plodovi plutaju, strojno se pokupe, ocijede i sortiraju. Može se razmnožavati sjemenom, ali preporuča se razmnožavanjem podzemnim izbojcima koji se zakorijenjuju i razvijaju mladice. Također brusnica razvija izbojke koji se povijaju i ukorijenjuju. Nakon što se izboji ukorijene, mogu se odvojiti od matične biljke i presaditi.
Za razliku od europske brusnice (Vaccinum vitis-idea), američka brusnica (Vaccinium macrocrapon) ima veće grmove i plodove. Američka brusnica stvara izdanke dužine i do 2 metra koji se ukorijanjuju i daju mlade izboje na kojima se javljaju cvatovi. Te izbojke se može usmjeravati (da ne smetaju u međurednom prostoru) ili ih se može uzdignuti i pričvrstiti na naslon (armaturu) kako bi se plodovi zadržali čistima, olakšala berba, a i kako izboji ne bi smetali za prolazak između redova.
Zbog veće veličine grma i dužine izboja, američka brusnica se sadi na veće razmake od europske.
Brusnica nema štetnika ni bolesti koje bi radile značajnije štete. Stoga zaštita uglavnom nije potrebna. Može se koristiti preventivno zimsko prskanje bakrenim preparatima prije kretanja vegetacije.
Goji
Goji bobice je naziv za dvije vrste – Lycium barbarum i Lycium chinensis. Na hrvatskom se još nazivaju i vučje bobice. Goji bobic je nova voćka vrlo dobra za krvožilni sustav, dijabetes, jetru i bubrege, a posebice za reguliranje kolesterola.
Svježe bobice su sočne i imaju slatkasti okus, a sušene podsjećaju na grož ice. Stoga se u trgovini najčešće mogu naći sušeni plodovi. Zbog brze oksidacije plodova pri berbi, preporuča se otresanje bobica umjesto berbe.
Snižavaju kolesterol
Prema nekim istraživanjima Goji bobice dovode razinu kolesterola na normalnu razinu u roku 24 sata nakon konzumacije 100 g ploda. Plodovi goji bobica su bogati antioksidansima (1 i pol puta više nego aronija), vitaminom C, vitaminima B-kompleksa, aminokiselinama i željezom. Goji se može uzgajati kao grm ili kao drvo, a može narasti i do 3 metra visine. Grm L. chinensis naraste nešto niže od L. barbarum. Preporuča se saditi na jesen, ali može i u proljeće. Goji zahtijeva sunčane položaje sa ocjeditim tlom, blago kisele do neutralne reakcije (pH 6 do 7,5). Može uspijevati i na kiselijim tlima (pH 5 do 5,5) i polusjenovitim položajima, ali je tada prirod i rast smanjen.
Uvjeti za uzgoj
Iako je tolerantan na sušu, u područjima gdje tijekom godine ima sušnih razdoblja, nužno je osigurati natapanje, kako bi se postigao zadovoljavajući urod. Na teškim i hladnim tlima s visokom razinom podzemne vode neće uspijevati i ima velikih teškoća s asfikcijom (gušenjem) korijena. Zimi podnosi temperature i do -15 °C. Ovisno o uzgojnom obliku razmak unutar reda bi trebao biti 1 do 1,5 metara a između redova 2 do 2,5 metra. Cvate na jednogodišnjim izbojima sitnim ljubičastim cvjetovima. Cvate tijekom cijelog ljeta, te se u isto vrijeme na biljci mogu naći cvjetovi, nezreli i zreli plodovi.
Plod je narančaste do crvene boje, izduženog ovalnog oblika, duljine 1 do 2 cm. Svaka bobica sadrži 10 do 60 sjemenki. Plod dozrijeva od srpnja do listopada, pa je potrebno organizirati berbu sve do prvih mrazeva. Nakon berbe plodovi brzo oksidiraju, pa nisu pogodne za prodaju u svježem stanju, ali se mogu konzumirati u svježem stanju. Rezidbu treba obaviti u rano proljeće prije kretanja vegetacije. Također treba paziti da rezidba bude slaba do umjerena, kako bi se osigurao primjeren prinos. Prejaka rezidba gojia uzrokovat će jaki vegetativni rast te time značajno smanjiti urod te godine.
Razmnožavanje
Nema zabilježenih značajnijih štetočinja (insekata i bolesti) koje bi radile štetu. Pri primjeni bakrenih preparata treba biti iznimno oprezan i smiju se koristiti isključivo prije kretanja vegetacije. Ako su se pupovi već počeli otvarati bolje je preskočiti prskanje, jer bakreni preparati mogu izazvati fitotoksičnost (listovi posmeđe i otpadnu). Može se razmnožavati sjemenom, zelenim i zrelim reznicama. Razmnožavanje sjemenom ide relativno lagano, no daje potomstvo neujednačenih svojstava. Razmnožavanje zelenim reznicama je moguće tijekom lipnja i srpnja, a zrelim u studenom. Za ukorijenjivanje reznica je bitno da uvijek imaju vlage. Stoga se preporuča da se posude s reznicama prekriju najlonom i redovito zamagljuju, kako bi se održala relativna vlažnost zraka od 85%. Ako se reznice prekrivaju najlonom, potrebno je redovito provjetravati zrak svakih nekoliko dana da se izbjegne trulež reznica.
Dud
Dud ili murva nekada se u našim krajevima mnogo uzgajao, prvenstveno zbog lišća, ali i zbog ploda. Lišće se koristilo najviše za hranu leptira dudovog svilca, čije gusjenice zapredanjem kukuljica stvaraju niti za jednu od najfinijih tkanina – svilu. Danas je dud nova voćka i rijetko se može naći na okućnicama.
Bijeli dud ima plodove bijele do ružičaste boje, crveni ima plodove crvene boje, dok je crni dud izrazito tamne, ljubičaste do crne boje. Prema hranjivoj vrijednosti, razlike postoje, a najvažnija je, da crni dud kao i drugo tamno jagodasto voće ima vrlo visok sadržaj antocijana.
Višestruko koristan
Postoje tri glavne vrste duda – bijeli ( Morus alba), crveni ( Morus rubra) i crni (Morus nigra). Razlika među njima je, naravno, u boji ploda. Okusu ploda vrlo je sladak i s vrlo malo kiseline, veličina je 1,5 do 2 cm, a bere se od lipnja do kolovoza.
