U ovom broju upoznajte Anđelku Pejaković, dipl. ing. agr., koja poljoprivrednicima u Zagrebačkoj županiji pruža stručnu podršku već više od dva desetljeća.
Anđelka Pejaković diplomirala je 1997. godine na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na Zavodu za opće stočarstvo. Od 1999. godine radi kao savjetnica u Hrvatskom zavodu za poljoprivrednu savjetodavnu službu.
Od 12. lipnja 2020. godine obnaša dužnost voditeljice Službe za stručnu podršku za Zagrebačku županiju – Područna jedinica Sveti Ivan Zelina, u Upravi za stručnu podršku razvoju poljoprivrede Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva.
Iskustvo i stručna područja
U 26 godina savjetodavnog rada prošla je brojne edukacije i usavršavanja iz više područja: proizvodnja i korištenje travnjaka, upravljanje mliječnim farmama, higijena proizvodnje mlijeka i kontrola ispravnosti muznih uređaja, proizvodnja sira na OPG-u te specijalno sirarstvo.
Usavršavala se i u dobroj higijenskoj praksi u preradi mlijeka na OPG-ima, andragoškim modelima podučavanja, uspostavi sustava sigurnosti hrane temeljenog na HACCP načelima te obvezama informiranja potrošača o hrani. Dodatna su područja specijalizacija u sirarstvu, seoski turizam i edukacija poznavatelja, kušača i prezentatora sira (cheese sommelieri).
Stekla je znanja i o primjeni HACCP principa kroz Europski vodič dobre higijenske prakse u proizvodnji tradicijskih sireva i mliječnih proizvoda, proizvodnji sireva s plijesnima, preduvjetnim programima i HACCP sustavu u objektima koji posluju s hranom životinjskog podrijetla, kao i o tehnologiji proizvodnje sladoleda.
Sudjelovala je u izradi niza brošura, letaka i priručnika za poljoprivrednike te je objavila tri stručna rada: Određivanje trajnosti tradicionalnog svježeg sira, Zaštita tradicijskog proizvoda zagrebačkih kumica – Zagrebački friški kravlji sir ZG Sirek i Validacija roka trajanja običnog i voćnog jogurta.
Organizirala je više od 20 stručnih ekskurzija za poljoprivrednike diljem Hrvatske i Europe, a sudjelovala je i u organizaciji Europske konferencije malih sirara kojoj je Hrvatska bila domaćin.
Glavni interes njezinog savjetodavnog rada u proteklih 20 godina jest prerada mlijeka. Korisnicima pomaže pri uvođenju ili poboljšanju tehnoloških koraka u proizvodnji različitih mliječnih proizvoda, uvođenju procedura sljedivosti, evidencija i planova te označavanju proizvoda. Posljednjih šest godina sudjeluje i u edukacijama vezanim uz uvođenje seoskog turizma kao dopunske djelatnosti na poljoprivrednim gospodarstvima, a dio je vremena posvećen i prijenosu znanja na mlađe kolege savjetnike.
Izazovi u radu i svakodnevica
Posao savjetnika značajno se promijenio ulaskom Hrvatske u Europsku uniju – otvorile su se znatno veće mogućnosti financiranja različitih potpora i mjera, pa je težište sa same poljoprivredne struke prešlo na pružanje administrativne pomoći. Danas se radni dan savjetnika uglavnom svodi na provedbu obveznih edukacija za poljoprivrednike, koje su preopširne i oduzimaju previše vremena uz skroman učinak, ili na pružanje administrativne podrške za potpore, izvanredne mjere pomoći, subvencije lokalne i regionalne samouprave te vođenje opsežnih evidencija.
Kad netko od poljoprivrednika nazove i zatraži izravnu stručnu pomoć, to je pravi raritet, ali i izvor velikog zadovoljstva za nas savjetnike. Dio edukacija koje provodimo nije obvezan već dobrovoljan te se tiče diverzifikacije proizvodnje, što taj dio posla čini iznimno zanimljivim i kreativnim.
Što najviše muči poljoprivrednike?
Administrativna opterećenja dobro su poznata svima, no na njihovom se smanjenju malo toga poduzima. Tvorci pojedinih sustava i evidencija uglavnom se brinu samo za svoje uže područje, zanemarujući činjenicu da postoji još desetak sličnih područja čiji se administrativni zahtjevi u konačnici sliju na jednu osobu ili obitelj. Ta opterećenja obuhvaćaju raznolike sektore u nadležnosti različitih ministarstava, pa ni sama administracija ne poznaje sustav u cjelini. Osim administracije, poljoprivrednike opterećuju tržišna nesigurnost te ovisnost o trgovcima i otkupljivačima, kao i problem dostupnosti novih tehnologija, jer srednja, tradicionalna gospodarstva često ne ispunjavaju uvjete za investicijske mjere.
Najdraži dio posla mi je onaj kojeg danas ima najmanje – stvaranje novih proizvoda, otvaranje obiteljskih preradbenih pogona, okupljanje više generacija unutar iste proizvodnje te pokretanje seoskog turizma i drugih dopunskih djelatnosti, odnosno diverzifikacija poljoprivredne proizvodnje.
