Izbori su iza nas, a predizborna kampanja i još važnije sva ona silna obećanja kojima smo bili izloženi kroz sve moguće medije, sad su davna prošlost. Svašta smo u tim danima mogli čuti. Od sve te silne količine rasprava, (lažnih) obećanja, debata i sličnog, koliko je vremena utrošeno na gospodarske i poljoprivredne teme, izazove, prilike i ciljeve? Žalosno malo. Pa kako onda u takvim okolnostima očekivati pozitivne pomake za sektor poljoprivrede?
Ne mogu se oteti dojmu da se već godinama kod nas poljoprivreda događa sama od sebe. Opći je dojam da se stvari događaju po inerciji, a ne da svime time netko smisleno upravlja i usmjerava u željenom pravcu. A upravo to bi trebao biti glavni smisao politike. Pojedini će možda čak i reći da bi situacija bila ista ili možda i bolja da samog Ministarstva poljoprivrede, ali i svih povezanih službi nema. Nešto u stilu često korištene fraze, ne moraš mi pomoći, ali nemoj mi ni odmagati (s naglaskom na ovaj drugi dio). To je vrlo poražavajuća činjenica, kako za samo Ministarstvo, tako i za poljoprivredu u Hrvatskoj. Ovo je kritički osvrt i ne znači da se ništa ne radi ili da nema pozitivnih pomaka ili inicijativa, ali dojam je da je toga (pre)malo, odnosno da bi se moglo, moralo i trebalo puno bolje i više.
Što Hrvatska želi postići u poljoprivrednoj proizvodnji?
Činjenica je da je poljoprivreda kao takva vrlo složena i kompleksna gospodarska grana. Svaka grana proizvodnje unutar sektora je priča za sebe, ima svoju problematiku, svoje izazove i zakonske okvire. A opet sve zajedno je povezano i dio je šire politike koja se kroz poljoprivredu može i mora graditi.
U tom kontekstu, morao sam se zapitati koji je uopće cilj, bilo kratkoročni i/ili dugoročni, kojeg Hrvatska želi postići kada je u pitanju poljoprivreda. Nisam naišao na niti jedan iole smislen ili jednostavan odgovor na ovo pitanje. A ne bi trebalo biti tako. U suštini vrlo jednostavno – što se želi napraviti i u kojem vremenskom razdoblju. Na stranicama Ministarstva poljoprivrede to ne piše. Štoviše, imaju postavljenu neku knjišku definiciju vizije i misije koju kopiraju iz godine u godinu u svoj godišnji program rada. Vrlo vjerojatno da niti sami zaposlenici Ministarstva u njih ne vjeruju niti ih znaju, a kamoli da ih žive. Pa kako onda očekuju da ih netko slijedi, odnosno da mogu nekoga negdje voditi.
Zašto ne koristimo znanja dokazanih ljudi?
Oko same poljoprivrede, u svakom sektoru, postoji dobar broj sposobnih i dokazanih ljudi koji o problematici sektora znaju višestruko više nego ljudi koji su zaduženi da zakonski i na svaki drugi način stvore okvir i pretpostavke da se sektor uspješno može razvijati. Zašto se znanja tih ljudi ne iskoriste za opći boljitak?
U Ministarstvu poljoprivrede i svim povezanim službama radi nikad veći broj zaposlenih, a opet ispada da su svrha sami sebi. Imamo podatke koji bi trebali biti relativno lako dostupni, a kod nas se čekaju mjesecima. Primjerice, kakva korist od procjene zasijanih hektara u sjetvi ili od procjene uroda nakon žetve, ako ti podaci budu objavljeni tri do četri mjeseca od same sjetve ili žetve? Ili podaci o mjesečnom uvozu i izvozu koji bi realno mogli i trebali biti dostupni u roku od sedam dana nakon završetka mjeseca, a koji se kod nas čekaju po nekoliko mjeseci. U realnom sektoru više nikakva, osim za potrebe naknadnih analiza pojedinih entuzijasta. Da uz toliki broj ljudi po terenu, dostupne tehnologije i slično, Ministarstvo ne može davati svoje procjene (kao što to rade Ministarstva u nekim zapadnim zemljama) već se mora oslanjati i čekati podatke od Zavoda za statistiku, to je po meni poražavajuće.
Nužna je regionalizacija
Još mi je manje jasno kad se rade usporedbe između dva razdoblja, pa se kao indikator uzima financijska vrijednost? U sektoru gdje je većina roba burzovnih, umjesto da se prate naturalni pokazatelji (proizvedena količina u tonama, komadima i čemu već), mi sve pratimo u novcu. Onda kada se dogode poremećaji na tržištu (u vidu rasta cijene) ispada da smo napravili tko zna kakav skok u efikasnosti, povećanju proizvodnje ili nećem trećem, a u suštini nismo napravili ništa (možda smo čak i nazadovali), samo nam je efekt promjene cijene išao u korist. Ili obrnuto.
U konačnici, svatko tko se barem jednom obratio u Ministarstvo da bi dobio neki suvisli podatak, pojašnjenje, pomoć ili slično, jedino pozitivno što je na kraju dobio je činjenica da je dobio odgovor. Ono što zabrinjava je to što je rijetko tko s tim odgovorom mogao napraviti bilo što pametno. Ovo su samo najjednostavnijji primjeri, ali govore nam jako puno toga. A takvih ima dosta. A što je s onim složenijim stvarima? Primjerice, Ministarstvo bi putem svoje politike moglo izravno utjecati što bi se u kojoj regiji moglo i trebalo proizvoditi, ovisno o karakteristikama svake regije (primjerice tip tla, tradicija i običaji, raspoloživi resursi i sl.).
Danas je moguće primiti poticaj za posađene masline u srcu Slavonije. Dok je tako, teško će se promijeniti dojam da se u Hrvatskoj poljoprivreda ipak događa sama od sebe.
