Znanje, inovacije i suradnja temelj su konkurentne hrvatske poljoprivrede

Hrvatsko agroekonomsko društvo (HAED) ove godine obilježava 30 godina djelovanja, tijekom kojih je kroz znanstveni i stručni rad dalo značajan doprinos razvoju agroekonomske struke i hrvatske poljoprivrede. Tim smo povodom razgovarali s predsjednicom HAED-a, prof. dr. sc. Tihanom Sudarić s Fakulteta agrobiotehničkih znanosti u Osijeku, o postignućima Društva, razvoju agroekonomske struke i njezinu utjecaju na kreiranje poljoprivredne politike te izazovima i prilikama koje očekuju hrvatski poljoprivredno-prehrambeni sektor.

Unatoč uloženim milijardama eura iz EU fondova, domaća proizvodnja često je i dalje cjenovno nekonkurentna uvoznoj. Nacionalna strategija teži transformaciji poljoprivrede iz „mjere za preživljavanje“ u pokretač gospodarskog rasta kroz ciljane sektorske intervencije koje podižu produktivnost i komercijalnu vrijednost proizvoda. Proizvođači se trebaju prilagoditi potražnji, novim intervencijama i smjernicama EU-a. U usporedbi s razvijenijim državama članicama EU-a, produktivnost hrvatske poljoprivrede i dalje je ispod europskog prosjeka.

Dok zemlje poput Nizozemske, Danske, Njemačke i Francuske ostvaruju znatno veću dodanu vrijednost po zaposlenom i po hektaru zahvaljujući većim gospodarstvima, intenzivnijoj proizvodnji, digitalizaciji i visokoj razini tehnološke opremljenosti, hrvatsku poljoprivredu i dalje obilježavaju usitnjena proizvodna struktura, niža razina ulaganja u inovacije te slabija tržišna organiziranost. Hrvatska je prema pokazateljima Eurostata bliža skupini srednje i istočnoeuropskih država članica nego najproduktivnijim poljoprivredama zapadne Europe.

Predsjednica Hrvatskog agroekonomskog društva, prof. Sudarić u razgovoru za Gospodarski list istaknula je preduvjete dugoročne održivosti hrvatske poljoprivrede i ekonomske pokazatelje o kojima ovisi povećanje produktivnosti, utjecaj inovacija i tehnološke modernizacije i kako ojačati tržišnu konkurentnosti i orijentaciju domaćih poljoprivrednika.

Hrvatsko agroekonomsko društvo ove godine obilježava 30 godina djelovanja. Koje biste uspjehe Društva izdvojili kao najvažnije i kako se tijekom tog razdoblja razvijala uloga agroekonomske struke u oblikovanju hrvatske poljoprivredne politike?

Hrvatsko agroekonomsko društvo (HAED) ponosno obilježava 30 godina djelovanja, što nas svrstava u red rijetkih strukovnih udruga s takvom tradicijom u Republici Hrvatskoj. Jedan od najvećih doprinosa HAED-a jest časopis Agroeconomia Croatica, koji izlazi dva puta godišnje od 2011. godine. U časopisu se objavljuju najnovija znanstvena istraživanja iz agrobiznisa, digitalizacije i tržišne konkurentnosti. Od 2019. godine HAED organizira Međunarodni znanstveno-stručni skup Inovacije i agrobiznis, koji se svake godine održava na drugoj lokaciji i obrađuje aktualne teme iz područja poljoprivrede i agrobiznisa.

Ove godine tema će biti „Umjetna inteligencija i pametni razvoj ruralnih područja“, a održat će se na Fakultetu agrobiotehničkih znanosti Osijek. Poseban naglasak stavlja se na povezivanje znanosti, gospodarstva, javnog sektora i lokalnih zajednica kako bi se potaknula učinkovita primjena novih tehnologija i ubrzao prijenos inovacija u praksu. Kroz interdisciplinarni pristup i suradnju svih relevantnih dionika, umjetna inteligencija postaje snažan pokretač održivog, uključivog i konkurentnog razvoja ruralnih područja, stvarajući nove prilike za gospodarstvo, društvo i okoliš.

Jedan od osnovnih ciljeva Društva jest razvoj i jačanje strateških partnerstava, umrežavanje te aktivno sudjelovanje u radu stručnih tijela, povjerenstava i drugih oblika suradnje koji pridonose oblikovanju održive i konkurentne hrvatske poljoprivrede. Vjerujemo da se kvalitetna rješenja mogu razvijati jedino kroz dijalog i suradnju znanosti, gospodarstva, javnog sektora i lokalnih zajednica. Posebnu pozornost HAED posvećuje mladima kao ključnim nositeljima budućeg razvoja hrvatske poljoprivrede i ruralnih područja. S obzirom na nepovoljnu dobnu strukturu u poljoprivrednom sektoru i izražene demografske izazove ruralnih sredina, smatramo da je ulaganje u mlade stručnjake, njihovo obrazovanje, umrežavanje i profesionalni razvoj jedno od najvažnijih ulaganja u budućnost hrvatskog agrara.

U tom kontekstu HAED surađuje s Agronomskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu, Fakultetom agrobiotehničkih znanosti Osijek Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Veleučilištem u Križevcima, Institutom za turizam te Institutom za poljoprivredu i turizam Poreč. Kroz skupove, radionice i panele povezujemo znanost i praksu, jačamo agroekonomsku struku te potičemo razvoj održivog i konkurentnog poljoprivredno-prehrambenog sektora.

Poljoprivreda se često promatra kroz prizmu agrotehnike, dok se ekonomska strana zanemaruje. Zašto je danas uloga agroekonomista važnija nego ikada za razvoj konkurentne i održive hrvatske poljoprivrede?

Poljoprivreda više nije samo pitanje proizvodnje hrane, već složen gospodarski sustav u kojem se svakodnevno donose odluke o ulaganjima, upravljanju rizicima, održivosti i konkurentnosti. Dok agronomska struka odgovara na pitanje kako proizvesti, agroekonomika odgovara na jednako važno pitanje – isplati li se proizvoditi, što proizvoditi, u kojem opsegu i za koje tržište. Na tržištu ne opstaje onaj tko najviše proizvede, nego onaj tko dobro računa. Svaka odluka na gospodarstvu, počevši od onoga što sijati, koliko grla držati, kada prodati — u konačnici je ekonomska odluka, donesena u uvjetima nestabilnih cijena, rastućih troškova i sve složenije europske politike. Bez agroekonomista ta se pitanja rješavaju „od oka“, a to si hrvatska poljoprivreda više ne može priuštiti.

Na Zavodu za bioekonomiju i ruralni razvoj Fakulteta agrobiotehničkih znanosti Osijek i na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu istraživači u okviru europskog konzorcija razvijaju hrvatski modul modela AGMEMOD i primjenjuju ga za analizu domaćih tržišta. Riječ je o dinamičkom ekonometrijskom modelu parcijalne ravnoteže, svojevrsnom simulatoru poljoprivrednih tržišta. On odgovara na pitanja koja jednako muče proizvođače i donositelje odluka — što se događa s proizvodnjom, potrošnjom, uvozom, izvozom i dohotkom poljoprivrednika ako se promijene potpore, poskupe gnojiva i energija, poremete trgovinski tokovi ili klimatski rizici pogode prinose, i to sa srednjoročnim projekcijama.

Posljednjih godina došlo je do velikih poremećaja na tržištu – od rasta troškova proizvodnje do snažnih oscilacija cijena poljoprivrednih proizvoda. Kako se proizvođači mogu prilagoditi nepredvidivim uvjetima i kvalitetnije planirati poslovanje?

Volatilnost je postala novo normalno stanje u poljoprivredi. Klimatski ekstremi, poremećaji u globalnim opskrbnim lancima, geopolitičke krize, rast cijena energije i gnojiva te oscilacije otkupnih cijena znatno povećavaju neizvjesnost poslovanja. U takvim uvjetima dugoročno planiranje ne može se temeljiti na prosječnim cijenama ili iskustvu iz prethodnih godina, već na sustavnom upravljanju rizicima i korištenju ekonomskih modela za donošenje poslovnih odluka.

Prvi korak jest detaljno poznavanje vlastite troškovne strukture. Kalkulacije pokrića varijabilnih troškova, bruto marže te analiza točke pokrića (Break-even analiza) omogućuju proizvođačima da utvrde pri kojoj cijeni i prinosu proizvodnja ostaje profitabilna. Na temelju tih pokazatelja mogu odlučiti hoće li promijeniti proizvodni program, smanjiti površine pojedinih kultura ili investirati u tehnologije koje povećavaju učinkovitost. Jednako je važna scenarijska analiza koja podrazumijeva izradu više poslovnih scenarija – optimističnog, realnog i pesimističnog. Primjerice, proizvođač kukuruza može analizirati kako će njegovo poslovanje izgledati ako cijena kukuruza padne za 20 %, trošak mineralnih gnojiva poraste za 30 % ili ako zbog suše prinos bude manji za 25 %. Takve simulacije omogućuju donošenje pravodobnih odluka prije nego što tržišni poremećaji nastupe. Sve veću primjenu imaju i modeli predviđanja (forecasting) koji kombiniraju povijesne podatke o cijenama, klimatskim uvjetima, tržišnim trendovima i troškovima proizvodnje.

U razvijenim poljoprivrednim sustavima koriste se vremenske serije, regresijski modeli, simulacijski modeli te alati umjetne inteligencije i strojnog učenja koji pomažu u procjeni budućih prinosa, potreba za navodnjavanjem i mogućih tržišnih kretanja. Iako takvi modeli ne mogu potpuno eliminirati neizvjesnost, znatno povećavaju kvalitetu poslovnog planiranja.

Koje strategije i mjere mogu pomoći poljoprivrednim gospodarstvima da budu otpornija na tržišne poremećaje i klimatske promjene?

Dodatnu sigurnost pruža diverzifikacija proizvodnje. Gospodarstva koja kombiniraju ratarsku, stočarsku i voćarsko-povrćarsku proizvodnju ili razvijaju preradu i izravnu prodaju manje su izložena riziku pada cijena jednog proizvoda. Primjerice, brojni proizvođači u Slavoniji posljednjih godina dio ratarske proizvodnje dopunjuju proizvodnjom industrijske paprike, povrća ili uljarica, dok pojedina gospodarstva razvijaju vlastitu preradu i prodaju proizvoda s većom dodanom vrijednošću, čime smanjuju ovisnost o otkupnim cijenama primarnih proizvoda. Osim tržišnih instrumenata, nužno je razvijati i instrumente upravljanja rizicima.

To uključuje osiguranje usjeva i višegodišnjih nasada, korištenje financijskih rezervi, ulaganje u navodnjavanje, preciznu poljoprivredu i digitalne sustave za praćenje proizvodnje, ali i korištenje potpora Zajedničke poljoprivredne politike namijenjenih upravljanju rizicima i prilagodbi klimatskim promjenama. Naime, dugoročno planiranje poljoprivredne proizvodnje danas više nije samo pitanje procjene budućih cijena. Ono podrazumijeva integraciju ekonomskih analiza, digitalnih tehnologija, klimatskih projekcija, tržišnih informacija i upravljanja rizicima. Uspješni proizvođači više ne konkuriraju samo nižim troškovima, nego sposobnošću brzog prilagođavanja promjenama tržišta i klimatskim izazovima. Upravo će takav pristup biti ključan za održivost i konkurentnost hrvatske poljoprivrede u narednom desetljeću.

Mnogi poljoprivrednici i dalje proizvode „napamet“, bez jasne ekonomske računice. Koliko je u današnje vrijeme digitalizacije važna edukacija o izradi preciznih proizvodnih kalkulacija? Gdje proizvođači najčešće griješe u procjeni isplativosti?

Prije svega zato što ne vode sustavnu evidenciju ili ne razlikuju fiksne od varijabilnih troškova, pri čemu fiksni troškovi (amortizacija objekata, opreme, osnovnog stada i mehanizacije, kamate i plaće) postoje čak i kada se proizvodnja ne odvija. Edukacija o modelima pokrića varijabilnih troškova ključna je jer omogućuje brzu usporedbu ekonomske opravdanosti različitih proizvodnji i predstavlja kvalitetnu podlogu za donošenje poslovnih odluka. Digitalizacija i precizna poljoprivreda danas pružaju pravovremene i pouzdane podatke o proizvodnji, troškovima i prinosima, što omogućuje učinkovitije upravljanje gospodarstvom te može rezultirati smanjenjem troškova i povećanjem profitabilnosti.

Primjena digitalnih alata, senzora, sustava za upravljanje farmama, satelitskih snimaka i umjetne inteligencije omogućuje proizvođačima donošenje odluka temeljenih na stvarnim podacima, a ne na procjenama ili iskustvu. Upravo je to jedan od temeljnih preduvjeta razvoja pametne poljoprivrede. Tehnologija bez znanja ne donosi rezultate. Upravljanje podacima i korištenje digitalnih alata ključna su konkurentska prednost suvremenih poljoprivrednih gospodarstava.

Razlika između cijena koje dobivaju proizvođači i onih koje potrošači plaćaju u dućanima često je velika. Obje strane su nezadovoljne – proizvođači smatraju da su malo dobili, potrošači da su puno platili. Gdje se gubi ta vrijednost i kako agroekonomska struka vidi rješenje problema – koje mjere bi mogle osigurati pravedniji položaj primarnih proizvođača?

Vrijednost se najvećim dijelom gubi u dugim i netransparentnim lancima opskrbe, u kojima najveći dio dodane vrijednosti ostvaruju posrednici i trgovački lanci. Visok udio posredničke prodaje izravno smanjuje prihode poljoprivrednika i njihovu mogućnost ulaganja u daljnji razvoj proizvodnje. Agroekonomska struka zagovara vertikalno povezivanje proizvođača, jačanje proizvođačkih organizacija te razvoj kratkih lanaca opskrbe prema načelu „od polja do stola“. No konkurentnost se ne postiže samo u kraćim lancima opskrbe, nego i u njihovoj digitalizaciji. Posebno je važan sustav sljedivosti hrane i primjena blockchain tehnologije, koja omogućuje transparentno praćenje proizvoda kroz cijeli lanac – od proizvođača do krajnjeg potrošača. Takvi sustavi povećavaju povjerenje potrošača, smanjuju mogućnost prijevara, potvrđuju podrijetlo i kvalitetu proizvoda te stvaraju dodatnu vrijednost za domaće proizvođače.

Digitalna sljedivost omogućuje potrošaču da jednostavnim skeniranjem QR koda dobije informacije o podrijetlu, načinu proizvodnje i distribuciji proizvoda do krajnjeg korisnika. Istodobno, proizvođač dobiva priliku kvalitetu i podrijetlo svojih proizvoda pretvoriti u tržišnu prednost, umjesto da konkurira isključivo cijenom. Rješenje nije samo u smanjenju marži, nego u stvaranju transparentnijeg i učinkovitijeg lanca vrijednosti, u kojem će digitalne tehnologije, sustavi sljedivosti, proizvođačke organizacije i pravednija raspodjela dodane vrijednosti omogućiti bolji položaj hrvatskih poljoprivrednika te veću konkurentnost domaće hrane na tržištu. Nacionalni projekti digitalne sljedivosti dodatno podupiru taj smjer razvoja jer povećavaju transparentnost, povjerenje potrošača i konkurentnost domaćih proizvođača.

Hrvatska i dalje zaostaje za većinom članica EU-a u udruživanju poljoprivrednih proizvođača, osobito u sektoru voća i povrća, gdje je zajednički tržišni nastup ključan za jačanje pregovaračke pozicije. Veća konkurentnost postiže se kroz proizvođačke organizacije, zajednička ulaganja u skladišne i logističke kapacitete, zajedničku nabavu repromaterijala te koordinirano planiranje proizvodnje prema potrebama tržišta. Time proizvođači ostvaruju ekonomiju obujma, smanjuju troškove poslovanja i povećavaju svoju pregovaračku moć. Digitalne platforme smanjuju tržišnu nesigurnost jer proizvođačima omogućuju praćenje potražnje i cijena u stvarnom vremenu, izravno povezivanje s kupcima te učinkovitije planiranje proizvodnje. Uz udruživanje proizvođača, digitalna transformacija ključna je za jačanje konkurentnosti i otpornosti hrvatske poljoprivrede.

Klimatske promjene sve snažnije utječu na prinose i ekonomske rezultate poljoprivrednih gospodarstava. Ulaganja u navodnjavanje i održive tehnologije preduvjeti su za konkurentnu poljoprivrednu proizvodnju. Kako proizvođači mogu procijeniti njihovu isplativost?

Bez navodnjavanja proizvodnja postaje sve nesigurnija jer sve učestalije suše mogu smanjiti prinose ratarskih i povrćarskih kultura za 20 % do čak 80 %, ovisno o intenzitetu suše i proizvodnoj grani. Zbog toga ulaganja u sustave navodnjavanja više nisu pitanje povećanja prinosa, nego preduvjet očuvanja proizvodnje i sigurnosti opskrbe hranom. Ekonomska opravdanost takvih ulaganja proizlazi iz stabilizacije prinosa, smanjenja proizvodnog rizika, mogućnosti prelaska na kulture više dodane vrijednosti, poput povrća, voća i sjemenske proizvodnje, te povećanja kvalitete proizvoda.

Analize troškova i koristi pokazuju da kvalitetno projektirani sustavi navodnjavanja ostvaruju pozitivan omjer koristi i troškova, osobito u područjima s intenzivnom biljnom proizvodnjom. Gospodarstva koja su uvela navodnjavanje lakše održavaju kontinuitet isporuke prema prehrambenoj industriji i trgovačkim lancima, što izravno povećava njihovu tržišnu konkurentnost i financijsku održivost. Jednako su važne i niskougljične poljoprivredne prakse, poput konzervacijske obrade tla, zatravnjivanja višegodišnjih nasada, precizne primjene mineralnih gnojiva, korištenja pokrovnih usjeva, digitalnog praćenja proizvodnje te primjene obnovljivih izvora energije na gospodarstvima.

Mladi se u poljoprivredi i dalje suočavaju s brojnim preprekama, od dostupnosti zemljišta i kapitala do uvjeta života u ruralnim sredinama. Koje mjere i modele smatrate najvažnijim ne samo za ostanak, već i za doseljavanje mladih ljudi u ruralna područja i rad u poljoprivredi?

Ključni poticaji za mlade (do 41 godine) uključuju bespovratna sredstva (npr. intervencija 75.01 nudi 75.000 eura uz 100 % potpore) za osnivanje poljoprivrednog gospodarstva. Također, mladi imaju prednost kod investicijskih natječaja s većim intenzitetom povrata (do 60 % ili 65 %). Ekonomski modeli poput dugoročnog zakupa zemljišta olakšavaju ulazak onima koji nemaju vlastiti kapital, dok profesionalno upravljanje unutar proizvođačkih organizacija nudi mladim, visokoobrazovanim ljudima priliku za stručni razvoj u ruralnim područjima. No financijske potpore same po sebi nisu dovoljne za uspješnu smjenu generacija.

Mladi danas ne traže samo posao, već traže i kvalitetan životni standard. Zato uz dostupnost zemljišta i kapitala jednako važnima smatram razvoj prometne i digitalne infrastrukture, dostupnost vrtića, škola, zdravstvenih usluga i sadržaja koji omogućuju kvalitetan život mladim obiteljima. Internet, vrtić i cesta danas su jednako važni poticaji kao i financijska sredstva. Ne možemo govoriti o revitalizaciji sela bez demografske obnove. Ako nema mladih obitelji, nema ni dugoročne budućnosti hrvatske poljoprivrede. Upravo zato mjere ruralnog razvoja moraju biti usmjerene na stvaranje uvjeta za život, a ne samo za proizvodnju.

Mladi poljoprivrednici danas nisu samo proizvođači, već i nositelji inovacija i novih poslovnih modela. Kako kroz obrazovanje, digitalizaciju i razvoj novih izvora prihoda povećati njihovu konkurentnost i ulogu u budućnosti hrvatskog agrara?

Mladi poljoprivrednici najbrže prihvaćaju digitalizaciju, preciznu poljoprivredu, umjetnu inteligenciju i druga pametna rješenja koja povećavaju produktivnost, konkurentnost i održivost gospodarstava. Zato je potrebno kontinuirano ulagati u njihovo obrazovanje, digitalne kompetencije i prijenos znanja kroz AKIS, jer upravo znanje postaje najvrjedniji resurs moderne poljoprivrede. Posebno je važno mladima omogućiti razvoj dodatnih izvora prihoda kroz preradu, kratke lance opskrbe, agroturizam i brendiranje lokalnih proizvoda. Imamo svojevrsni paradoks – s jedne strane bilježimo pad interesa za poljoprivredu, a s druge sve veću potražnju za domaćom hranom. Znači, prilike postoje — ako postoji interes za domaću hranu, postoji i prostor za mlade proizvođače.

Za kraj, pogled prema naprijed: Kakvu hrvatsku poljoprivredu HAED želi vidjeti u idućih deset godina i koji će biti prioriteti Društva u znanstvenom i stručnom radu?

Vizija HAED-a za budućnost hrvatske poljoprivrede temelji se na stvaranju konkurentnog, inovativnog i tehnološki naprednog sektora koji neće biti usmjeren samo na očuvanje proizvodnje, već na stvaranje nove gospodarske vrijednosti. Cilj je poljoprivreda koja je tržišno usmjerena, digitalizirana i temeljena na znanju, uz snažnije povezivanje znanosti, struke i proizvođačke prakse. HAED budućnost poljoprivrede vidi u široj primjeni digitalnih tehnologija i precizne poljoprivrede, koje će proizvođačima omogućiti donošenje odluka na temelju pouzdanih podataka.

Digitalna rješenja mogu pridonijeti učinkovitijem upravljanju proizvodnjom, smanjenju troškova, povećanju kvalitete i stvaranju konkurentnijeg hrvatskog agrara. Za kraj, važno je osvijestiti ulogu zajedništva u nacionalnom napretku jer, kako je istaknuo poznati američki ekonomist Lester Thurow: „Nacionalne ekonomije jake su onoliko koliko su jake njihove udruge i institucije koje povezuju znanje, resurse i ljude.“ (The Future of Capitalism). Ova misao najbolje oslikava misiju HAED-a: biti institucija koja će u idućem desetljeću čvrsto povezati hrvatsku agroekonomsku znanost s radom hrvatskih poljoprivrednika u praksi.