Povodom još jedne katastrofalne suše i teških poremećaja na tržištu, čelnik Hrvatske poljoprivredne komore Željko Mihelić uputio je poljoprivrednicima i javnosti otvoreno pismo u kojem naglašava kako zbrajanje šteta i čekanje kiše više nisu rješenje te poziva na stvaranje fonda koji neće preživljavati prošlost, nego osigurati otpornost i konkurentnost domaće poljoprivrede.
Razorna suša koja i ove godine pustoši hrvatska polja, praćena teškim tržišnim poremećajima u gotovo svim sektorima, potaknula je predsjednika Hrvatske poljoprivredne komore Željka Mihelića na upućivanje otvorenoga pisma poljoprivrednicima, Vladi RH i cjelokupnoj javnosti. U svojem dramatičnom, ali konstruktivnom istupu, prvi čovjek HPK-a poziva na nužnost osnivanja snažnoga domaćeg Fonda za restrukturiranje, prilagodbu klimatskim promjenama i povećanje konkurentnosti.
Obraćajući se javnosti s pozicije čovjeka s terena, Mihelić ističe kako pismo piše prvenstveno kao poljoprivrednik i stočar koji dobro zna što znači posijati, ulagati i potom nemoćno gledati u nebo, ali i brinuti se za stoku svakoga dana, bez obzira na vremenske neprilike ili cijene na tržištu. Upravo zato smatra kako je kucnuo čas da svi dionici – od samih proizvođača do države i građana – otvoreno se suoče s realnošću.
Hrvatska mora hitno osnovati fond za investicije u klimatsku prilagodbu
Upozoravajući na ustaljenu praksu, čelnik Komore primjećuje kako se u Hrvatskoj o suši obično počinje ozbiljno razgovarati tek kada je već kasno i kada nastala šteta postane vidljiva golim okom. Objašnjava kako u trenutku kada se zbrajaju gubici i kada čovjek shvati da se njegov cjelogodišnji trud pretvara u minus, traženje pomoći postaje sasvim prirodno. Međutim, Mihelić jasno naglašava kako puko procjenjivanje štete i krpanje gubitaka nakon svake elementarne nepogode ne rješava bit problema, nego ga samo pomiče za godinu dana.
Uvjeti u kojima se proizvodi izravno se mijenjaju – temperature rastu, toplinski valovi bivaju sve češći, a sušna razdoblja postaju stalan i ozbiljan proizvodni rizik. Budući da vode često nema upravo u trenutcima kada je najpotrebnija biljci i životinji, Mihelić poručuje kako nema smisla raspravljati s onime što svaki težak vidi na svojoj zemlji:
„Ako se mijenjaju uvjeti proizvodnje, mora se mijenjati i način na koji proizvodimo. I to nije pitanje ideologije. To je pitanje opstanka.“
Voda i investicije: kako stvoriti novu ekonomsku vrijednost
Osvrćući se na vodne resurse, predsjednik HPK-a podsjeća da Hrvatska obiluje vodom, no ključni je izazov u tome što je ne znamo dovesti tamo gdje je potrebna kako bi stvorila opipljivu ekonomsku vrijednost. Podsjeća na podatak da se na razini Europske unije 2023. godine stvarno navodnjavalo oko 6,5 posto korištene poljoprivredne površine, upozoravajući kako se budućnost ne smije graditi na slijepoj nadi da će kiša pasti na vrijeme.
Sljedeće logično pitanje koje postavlja odnosi se na svrhu same vode. Ističe kako voda, energija, rad, tehnologija i kapital imaju svoju jasnu cijenu, zbog čega i sama proizvodnja mora stvarati dovoljno vrijednosti od koje poljoprivrednik može dostojanstveno živjeti. Zato poziva na promjenu paradigme – umjesto jurnjave za tonama sirovine, nužno je usmjeriti se na stvaranje dodane vrijednosti kroz preradu, skladištenje, hlađenje, pakiranje i osvajanje tržišta, osiguravajući da veći dio zarade ostane onome tko radi na zemlji.
Zabrinjavajući pad domaće proizvodnje povrća i mlijeka
Kakvo je stvarno stanje na terenu, Mihelić potkrepljuje neumoljivim brojkama. U sektoru povrćarstva bilježi se kontinuirani pad – dok se 2020. godine u Hrvatskoj proizvodilo 215.826 tona povrća, 2024. godine ta je brojka pala na 208.764 tone, čime domaća proizvodnja danas ne pokriva ni polovicu potreba vlastitoga stanovništva.
Još je poraznija situacija u mljekarstvu, gdje je u istome razdoblju zabilježen strmoglav pad od gotovo 35 posto – sa 696,1 milijun litara kravljeg mlijeka na svega 454,3 milijuna litara. Naglašavajući da ove podatke ne iznosi kako bi tražio krivce ili nekoga prozivao, čelnik HPK-a postavlja pitanja o kojima ovisi budućnost zemlje:
Želimo li da Hrvatska proizvodi hranu za svoje građane ili ćemo sve više ovisiti o uvozu? Tko će financirati promjenu?
Stočarstvo, očuvanje krša i požarni rizici
Poseban naglasak u otvorenom pismu stavljen je na izumiranje stočarstva, posebice u Lici, Dalmaciji i Istri. Mihelić upozorava kako nestanak stoke dovodi do potpunog zapuštanja pašnjaka koji gube svoju primarnu funkciju te ubrzano zarastaju u korov, grmlje i šumu. Taj proces stvaranja drvenaste vegetacije, odnosno gorivog materijala, u uvjetima ljetnih suša izravno povećava rizik od razornih požara.
Iako ne tvrdi da je zapuštenost poljoprivrednog zemljišta jedini uzrok požara, ističe kako bi bilo krajnje neodgovorno ignorirati izgled prostora koji godinama nitko ne održava. Stoga poziva na povratak stoke na pašnjake gdje god za to postoje gospodarski uvjeti, naglašavajući da to nije važno samo zbog mesa i mlijeka, nego i zbog očuvanja krajobraza, zaštite prostora i sigurnosti ljudi koji tamo žive.
Preuzimanje odgovornosti i uloga kapitala
Govoreći o odgovornosti, čelnik Komore ne štedi ni same proizvođače. Poručuje kako poljoprivrednici ne mogu od države tražiti financiranje budućnosti ako su sami spremni proizvoditi kao da se u svijetu ništa nije promijenilo. Ističe kako moraju prihvatiti promjene u tehnologiji i strukturi proizvodnje, više se povezivati, prerađivati i navodnjavati tamo gdje postoji ekonomska računica.
Međutim, upozorava da svaka investicija – bilo da je riječ o plasteniku, hladnjači, preradi ili novom nasadu – iznimno mnogo košta, a domaći poljoprivrednik nema beskonačan kapital. Rješenje ne vidi u tome da država sve plati, niti da teret u potpunosti padne na leđa seljaka, nego u zajedničkom ulaganju i preuzimanju rizika uz potporu financijskoga sustava.
Zbog toga Mihelić predlaže stvaranje novog mehanizma potpore:
Zato smatram da Hrvatskoj treba snažan domaći fond za restrukturiranje, prilagodbu klimatskim promjenama i povećanje konkurentnosti hrvatske poljoprivrede. Ne još jedan fond da bismo imali još jedan natječaj. Ne novac koji ćemo svake godine dijeliti kako bismo pokrivali posljedice iste proizvodne slabosti. I ne fond koji će održavati stari model proizvodnje. Treba nam kapital za promjenu.
Prijelaz s preživljavanja na investicije i strateški razvoj
Objašnjavajući razliku između socijalne pomoći i prave investicije, predsjednik HPK-a naglašava da fond mora služiti za podizanje produktivnosti – kako bi jedan hektar, jedno grlo ili jedan sat rada stvarali znatno veću do dohodovnu vrijednost i smanjili klimatske rizike.
Podcrtava kako poljoprivrednici nisu ljudi kojima svake godine iznova treba dijeliti milostinju, nego poduzetnici navikli na rizik, mraz, sušu i tržišnu neizvjesnost. No, kako se uvjeti proizvodnje mijenjaju višim silama, traže kapital za prilagodbu koji ne smije služiti održavanju postojećeg stanja, nego izgradnji znatno boljeg i otpornijeg sustava. Država u tom procesu mora prestati biti vatrogasac i postati partner koji stvara preduvjete za investicije.
Poruka poljoprivrednicima, građanima i vlastima
Poljoprivrednicima čelnik HPK-a poručuje kako se stvari ne mogu promijeniti preko noći, ali se ne može ni svaki problem rješavati državnim novcem, već se mora tražiti kapital za iskorak.
Uloga Komore nije samo govoriti kada je poljoprivredniku teško, nego i reći poljoprivrednicima ono što možda ne žele čuti: moramo se mijenjati. Ali isto tako moramo reći državi ono što možda ni ona ne želi čuti: nije dovoljno svake godine gasiti požar nakon što nastane šteta. Moramo ulagati prije nego što šteta nastane, ističe Mihelić i poziva građane da na poljoprivredu ne gledaju samo kada hrana poskupi ili dođe suša, jer hrana ne nastaje na polici trgovine i supermarketa, nego teškim radom jer hranu netko mora proizvesti na zemlji, u staji, voćnjaku ili plasteniku.
Unatoč teškom stanju i mračnim brojkama, Mihelić vjeruje u budućnost domaće poljoprivrede jer Hrvatska ima zemlju, vodu, tradiciju i znanje te tržište od četiri milijuna domaćih i stotina milijuna europskih potrošača. No, naglašava kako sama tradicija nije strategija.
Zaključujući pismo, prvi čovjek HPK-a upozorava na opasnost od oslanjanja isključivo na prošlost.
Nostalgija nije strategija: pogled u budućnost
Kanadski premijer Mark Carney ove je godine u Davosu rekao jednu jednostavnu rečenicu: ‘Nostalgija nije strategija.’ Mislim da tu rečenicu moramo razumjeti i u hrvatskoj poljoprivredi. Ne trebamo se odreći onoga što znamo i iskustva predaka, ali ne možemo budućnost graditi samo na onome što smo radili jučer. Tradicija nam govori odakle dolazimo, a strategija mora pokazati kamo idemo.
Ako se proizvodnja ne prilagodi, upozorava na kraju, cijenu suše i promašene politike sutra neće plaćati samo poljoprivrednici, nego i svi građani i država kroz skupu hranu i potpunu ovisnost o uvozu. Zato pismo ne završava molbom za pomoć, nego zahtjevom za vizijom: ne tražimo novac zato što nam je teško, nego kapital zato što se moramo promijeniti
Naslovna foto: Gemini.ai
Izvor: Hrvatska poljoprivredna komora
