Iako je domaća javnost zaokupljena trenutnim zdravstvenim, seizmološkim i ekonomskim okolnostima, pozornost stručne javnosti privukla je rasprava o Novom nacrtu prijedloga Zakona o sjemenu, sadnom materijalu i priznavanju sorti poljoprivrednog bilja, koji uređuje područje sjemenarstva i rasadničarstva u Republici Hrvatskoj.
Glavni cilj Zakona je urediti proizvodnju, stavljanje na tržište i uvoz poljoprivrednoga reprodukcijskog materijala sljedećih skupima i vrsta bilja: žitarice, krmno bilje, repe, povrće, krumpir, uljarice i predivo bilje, loze, voće i ukrasno bilje, odrediti nadležnost pojedinih tijela, inspekcijski nadzor kao i druga pitanja od značenja za provedbu jedinstvenog sustava poljoprivrednoga sjemenarstva i rasadničarstva. Prvotni Zakon o sjemenu je stupio na snagu 1. siječnja 2008. g, a kojim se uređuju temeljna pitanja proizvodnje, stavljanja na tržište i uvoza poljoprivrednoga reprodukcijskog materijala, priznavanje sorti poljoprivrednog bilja, upis sorti poljoprivrednoga bilja u sortne liste te održavanje sorti poljoprivrednoga bilja.
U čijem je interesu ovakav zakon?
Mnoge udruge proizvođača s negodovanjem su dočekale prijedlog Zakona o sjemenu, smatrajući da će pojedine odredbe ograničiti poljoprivrednim gospodarstvima uzgoj domaćeg sjemena koje predstavlja temelj za uzgoj autohtonih poljoprivrednih proizvoda, čime se dovodi se u pitanje ne samo opstanak tih gospodarstava nego i zaštita hrvatske hrane i zdravlje hrvatskih potrošača. Stoga su postavili pitanje u čijem se interesu donosi takav Zakon? Zbog toga bi prije usvajanja nacrta zakonodavnog rješenja u Hrvatskome saboru trebalo raspraviti i isključiti sve sporne odredbe kojima se ne štiti interes hrvatskoga seljaka i hrvatske poljoprivrede. U konstruktivnu raspravu bi se trebali uključiti svi relevantni dionici sa konkretnim prijedlozima, kako bi se iznašlo kvalitetna zakonska rješenja, a koja bi bila inkorporirana (unijeta) u konačan zakonodavni prijedlog. Informiranje javnosti nije dovoljno samo preko e- savjetovanja, preko kojega se najčešće ispuni samo pro forme zakonska obveza te se ne uvaže mišljenja i prijedlozi stručnih dionika.
Koje su najznačajnije novine i sporne odredbe koje bi trebale proizaći iz novog zakonodavnog rješenja ?
Prema ovom zakonskom rješenju poljoprivredni proizvođači će moći na vlastitom poljoprivrednom gospodarstvu za svoje potrebe proizvoditi sjeme s tog gospodarstva isključivo od certificiranog sjemena sorte upisane na Zajedničku listu sorata Europske unije. Sjeme s poljoprivrednog gospodarstva morat će biti dorađeno te se neće smjeti stavljati na tržište, odnosno morat će proći postupak dorade kod dobavljača upisanog u upisnik dobavljača poljoprivrednog sjemena kao dorađivača, a kako bi se osigurala minimalna prisutnost štetnih organizama (biljnih patogena, štetnika, korova) u skladu s propisima iz biljnog zdravstva. U praksi bi to značilo da se vlastito sjeme može koristiti samo ako se nalazi na sortnoj listi te da je prije upotrebe dorađeno kod ovlaštenog dorađivača.
Pod doradom sjemena se podrazumijeva sušenje, čišćenje, kalibriranje, piliranje, tretiranje sredstvima za zaštitu bilja, pakiranje, plombiranje i označavanje.
Domaća proizvodnja je ionako ugrožena
Iako se ograničenja neće odnositi na male obiteljske vrtove, s druge strane zahvatit će manje OPG-ove koji jedan dio svojih proizvoda plasiraju na tržište te na taj način osiguravaju financijske prihode svojim obiteljima, a istovremeno potrošačima pružaju zdrave i kvalitetne domaće proizvode što je posebice došlo do izražaja u ovoj krizi.
Domaća proizvodnja je ionako ugrožena s obzirom da se sjeme u Hrvatskoj proizvodi na samo 400 hektara te da prema izvještaju Hrvatske agencije za poljoprivredu i hranu objavljenom u Zborniku međunarodno kongresa oplemenjivanja bilja, sjemenarstva i rasadničarstva u 2019. godini, samo se 188 subjekata bavi proizvodnjom od ukupno 986 upisanih u upisnik dobavljača. Među njima je 106 proizvođača obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, s tim da je proizvodnja sjemena povrća zastupljena sa samo 0,2 %, a ekološkog sjemenarstva uopće nema.
Treba podsjetiti da pravo korištenja vlastitog sjemena proizvođačima garantira UN-ova deklaracija o pravima seljaka i drugih osoba koje rade u ruralnim područjima donesena 2018. godine. Iz članka 19. Deklaracije između ostaloga proizlazi „da je država dužna prepoznati prava seljaka da se oslanjaju na vlastito sjeme ili na drugo lokalno dostupno sjeme prema vlastitom izboru i da odlučuju o usjevima i vrstama koje žele uzgajati“.
S ciljem očuvanja autohtonih tradicionalnih sorti i pohrane u banku biljnih gena, donijet će se Nacionalni program očuvanja i održive uporabe biljnih genetskih izvora kroz koji će se definirati detaljne aktivnosti, a koje će provoditi sudionici tog Nacionalnog programa.
Zadaća Nacionalnog programa obuhvaća aktivnosti vezane uz ex situ očuvanje, in situ očuvanje i on farm upravljanje, održivo korištenje te izgradnju ljudskih i institucionalnih kapaciteta za očuvanje biljnih genetskih izvora za hranu i poljoprivredu. Biljni genetski izvori za hranu i poljoprivredu uključuju tradicionalne i moderne sorte poljoprivrednog bilja, oplemenjivački materijal, divlje srodnike kulturnog bilja i sve druge biljke koje se mogu koristiti za osiguranje prehrane.
Primke koje se čuvaju u banci biljnih gena vidljive su kroz javno dostupnu bazu podataka, odnosno Hrvatsku bazu podataka biljnih genetskih izvora (https://cpgrd.hapih.hr/). Za svaku upisanu primku dodijeljen je broj u bazi i njezini osnovni, putovnički, podatci koji su određeni prema smjernicama Europskog programa za biljne genetske izvore (The European Cooperative Programme for Plant Genetic Resources ECPGR). No, potrebno je povećati informiranost poljoprivrednih proizvođača o stručnim opisima uzoraka sorti iz kolekcije banke biljnih gena, što bi im olakšao pokretanje proizvodnje čuvanih sorti, a samim time i pokretanje postupaka i uvrštavanja njihovih sorti na nacionalnu listu sorti.
Na nacionalnoj sortnoj listi samo je 27 čuvanih sorti
Ugrožene će biti sve domaće sorte koje još nisu uvrštene na nacionalnu sortnu listu, odnosno prikupljene u kolekcijama nacionalne banke biljnih gena. Uzimajući u obzir iznimno zahtjevnu i složenu proceduru za upis na sortnu listu, ostaje upitno na koji način će se tako očuvati i zaštititi domaće sorte, te poticati daljnja bioraznolikost genskog materijala. Od ulaska RH u Europsku unije do sada je na nacionalnoj sortnoj listi zaštićeno samo 27 čuvanih sorti kao na primjer vukovarska lubenica, rapski luk žuti pogačar, viška artičoka, trogirska cvjetača…
Jedno od mogućih rješenja tog problema bi bilo omogućavanje jednostavnije procedure upisa čuvanih sorti na nacionalnu sortnu listu, neovisno o klasičnom načinu registracije komercijalnih sorti, a kako bi se na jednom mjestu omogućio popis svih domaćih sorti i njihovih održivača.
Proizvodnja i stavljanje na tržište sadnog materijala malih proizvođača koja je namijenjena osobama na lokalnom tržištu kao neprofesionalnim krajnjim korisnicima koji profesionalno nisu uključeni u proizvodnju bilja, kao oblik lokalne cirkulacije izuzeti će se od nadzora dobavljača, provođenja službenoga nadzora kao i utvrđenih uvjeta stavljanja na tržište.
Uvjete na temelju kojih se određuje mali proizvođač i definira pojam lokalne cirkulacije te uvjete stavljanja na tržište tako proizvedenoga sadnog materijala, ministarstvo će propisati podzakonskim propisom, odnosno pravilnikom.
Kao što je propisano izuzeće za lokalnu cirkulaciju za sadni materijal, to izuzeće bi trebalo vrijediti i za lokalnu cirkulaciju sjemena, a što nije predviđeno zakonskim rješenjem. Naime, na taj način bi se omogućila lokalna cirkulacija biljnog reproduktivnog materijala, odnosno da se mali proizvođači koji prodaju na lokalnom tržištu neprofesionalnim krajnjim korisnicima izuzmu iz postupka registracije.
Pravo na uzgajanje vlastite hrane
S obzirom da je vlastita poljoprivredna proizvodnja jedna od najznačajnijih grana gospodarstva (iako to u Hrvatskoj nažalost nije), zadaća zakonodavca bi trebala biti poticanje poljoprivrednika u skupljanju i što lakšoj i jednostavnijoj registraciji autohtonog sjemena, a potom i stvaranje preduvjeta koji bi obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima omogućili lakšu proizvodnju te prodaju na tržištu, od koje bi profitirali svi sudionici sustava. Razvoj ruralnih područja, poticanje ekološke poljoprivredne proizvodnje, zaštita bioraznolikosti autohtonih biljnih vrsta, trebao bi biti primarni cilj novog zakonskog rješenja, a ne samo puko slijeđenje europskih direktiva, dodatna birokratiziranost i financijsko opterećenje ionako lošeg položaja hrvatskih poljoprivrednika.
Stoga ostaje za nadati se da će apeli i pritisci hrvatskih poljoprivrednih udruga na zakonodavca, odnosno Ministarstvo poljoprivrede rezultirati plodom te da će se doraditi sporna zakonska rješenja za opću dobrobit.
U konačnici, sjeme je izvor života. Radi toga se ni u kojem slučaju ne bi trebala donositi zakonska rješenja radi ostvarenja različitih partikularnih interesa, nego isključivo radi interesa hrvatskih građana, jer je pravo na uzgajanje vlastite hrane neosporivo pravo svakog čovjeka.
