Pasmine pčela – koju izabrati?

U svijetu na svim kontinentima ima 20.000 vrsta pčela, a kod nas u Europi više od 1900 vrsta. U ovom članku ćemo spomenuti 4 pasmine pčela iz medonosne vrste Apis mellifera. Od toga su tri tamne pčele, a jedna je žuta pasmina pčela. U skupinu tamnih europskih pčela spadaju tamna europska pčela, kranjska pčela i kavkaska pčela. U skupini žutih pčela je talijanska pčela.

Došlo je vrijeme kad pčelarstvo gubi korak. Pčelari su sve stariji, proizvodnja meda gotovo je pa neisplativa. Osiromašenje je medonosnog bilja, klima se promijenila, pomanjkanje je kontrole i upotrebe pesticida. Bez financijskih potpora EU, mnogi pčelari ne bi opstali. Postavlja se jednostavno pitanje o budućnosti postojećeg stanja. Rješenje se nameće u promjeni genske varijabilnosti i vitalnosti pčelinjih zajednica.

Klima se promijenila, a pčele i bilje ostali isti

Promjenom klime u svijetu se mnogo toga mijenja u životinjskom i u biljnom svijetu. Pčelarstvo je ovisno i o jednim i drugim promjenama. U pčelarstvu je uspostavljena genska rasna čistoća izvornih pasmina. Proglašena je u našoj zemljopisnoj regiji zaštićena, kao najkvalitetnija pasmina kranjska pčela (Apis mellifera carnica). Možda, u ona davna vremena, jakih i dugih zima, s bogatim i raznovrsnim medonosnim biljnim svijetom, bez opasne i agresivne varoe i umjerenim ljetnim temperaturama, ova vrsta je i bila najkvalitetnija.

Ali danas, kad gotovo da i nema zime. Posebno na području jadranskog priobalja i zaobalja, kad je medonosna paša iz puno razloga svedena na minimum. I najboljim pčelarima varoa desetkuje pčelinje zajednice. Tijekom ljetnih mjeseci od suše i visokih i dugotrajnih vrućina nestaju mnoge biljne populacije, koje se više ne mogu obnoviti. Je li stiglo vrijeme da naši znanstvenici zajedno s naprednim, iskusnim i stručnim pčelarima, krenu u jedan novi projekt razvoja naše pasmine pčela, koja će zadovoljiti potrebe pčelara na određenom području?

Što nam treba? Pčelinja zajednica koja neće zimovati, jer je u posljednje tri godine na području obalne Hrvatske tijekom prosinca i siječnja bilo u prosjeku samo petnaest dana s temperaturama nižim od 7 °C. To znači da su pčele bile van košnice gotovo cijelu zimu. Idemo dalje, nisko medonosno bilje, kadulja, ruzmarin, drača, lavanda i vrisak. Glavne medonosne proljetne biljke iz godine u godinu, gotovo nikako ne mede. Oborine koje su nekad obilno zalijevale krške krajeve sve do lipnja mjeseca i stoka sitnog zuba koja je gnojila nisko raslinje, sada ih nema više poslije ožujka, a bez hrane u tlu i vlage nema ni nektara.

Dolazi ljeto, suho. Prije bi sredinom kolovoza pala prva obilna kiša, a danas ni sredinom rujna ne očekujemo kišu. Temperature su tijekom dana i noći porasle i za nekoliko stupnjeva. Da stvar bude gora, takve visoke vrućine traju dosta dugo. I dođe jesen, nama u priobalju najintenzivnija paša, bršljan, ružmarin, vrijesak i planika. Najprije u zajednici nema dovoljnog broja pčela koje bi sakupile nektar, a ako ih i ima na početku medonošja, biljke još nisu spremne za obdariti pčele nektarom i peludom.

Koju europsku pasminu pčela izabrati?

Europska tamna pčela (Apis Mellifera mellifera) je najrasprostranjenija vrsta pčela na svijetu, ima ih na svim kontinentima gdje god ima medonosnih biljaka. Ipak nama najinteresantnije su još tri pasmine: kranjska pčela (Apis mellifera carnica), talijanska pčela (Apis mellifera ligustica) i kavkaska pčela (Apis mellifica caucasica).

Istina je da osim rijetkih naših znanstvenika, među kojima je prof. dr. sc. Nikola Kezić i njegovih suradnika, u našim se krajevima vrlo malo istraživalo, a još manje selekcionirala naša „domaća“ pčela. Dinko Muškardin (1882.) tvrdio je da se u većini hrvatskih krajeva, a posebno na priobalju nalazi žućkasta pčela. Ona je po njegovim istraživanjima bolja i jako se razlikuje od kranjske pčele. Njoj bi on dao ime Hrvatska pčela. S. Grozdanić obradio je žutu banatsku pčelu, smatrajući je posebnom podpasminom.

Tamna europska pčela (A.m.mellifica) je najkrupnija pčela tamnosivo boje, gotovo crne. U Hrvatskoj je najpoznatija kranjska pčela (A.m.carnica) ili siva pčela, a postoji više podpasmina kao što je alpska siva pčela (A.m.c.alpina) raširena u Austriji i sjevernom dijelu Slovenije, panonska siva pčela (A.m.c.pannonica) uzgaja se na području panonske nizine i sredozemna siva pčela (A.m.c. mediteranea) raširena je na području Hrvatskog primorja i otoka te na području Bosne i Hercegovine. U priobalju, istina rijetki pčelari poznaju još i talijansku ili žutu pčelu (A.m.ligustica) s Apeninskog poluotoka. Manje poznata je Kavkaska pčela (A.m.caucasica), vrlo slična i sivoj i žutoj pčeli, a porijeklom je s Kavkaza.

U Europi su još poznate pasmine, koje kod nas nisu zastupljene, a to su pirinejska pčela (A.m.iberiensis), grčka pčela (A.m.cercropia), makedonska pčela (A.m.macedonica), malteška i sicilijanska pčela (A.m.ruttneri), ciparska pčela (A.m.cipria) i turska pčela (A.m.anatolica) prilagođena je ekstremnim uvjetima na području Turske.

Italija se budi

Ništa nije bolje stanje ni u Italiji, pčelari se domišljaju na razne načine kako napuniti svoje košnice medom. Velik broj pčelara prelazi sa standardnog LR na polunastavke ili farrar košnice. U šali kažu da je to isključivo zbog starosti pčelara, a zovu ih i „košnice za mladiće“. Sjeverna Italija pomalo sramežljivo, ali ipak prelazi na njihovu domaću žutu pčelu (Apis mellifera ligustica) žućkaste boje. Žuta pčela je rasprostranjena na svim kontinentima, a najviše u SAD i Australiji. I što su dobili? Najprije imaju pčele blage naravi, bolje rečeno pitome ćudi. Drugo, pčele koje su navikle na svakodnevni izlet i unos nektara i peluda, bez obzira na godišnje doba i gotovo da su isključili brigu oko rojenja pčela, jer žuta pčela ima slabo izražen nagon za rojenje.

Žuta pčela ima i svoje mane za koje mnogi kažu da im nisu prihvatljive. Prva je da se pčele često znaju zaletjeti u tuđe košnice. To se rješava postavljanjem košnica na veću udaljenost od najmanje tri metra jedne od druge, njihova lijenost za prikupljanje viška peludi i sakupljanje propolisa je druga mana. No, kad nam napune košnicu meda, nećemo se ljutiti na te sitne mane.

Možda je i najvažnije od svega, da je matica jako plodna i gotovo da ne prekida leglo cijele godine. To rezultira činjenicom da se zajednica već u rano proljeće obnavlja, tijekom ljeta snažno se razvija na oskudnom peludu, a početkom jeseni je najjača, upravo kad treba napuniti košnicu medom u priobalju. Istina je da prebrodi zimu s vrlo jakom zajednicom. Za nju treba mnogo hrane, ali se to može riješiti s matičnom rešetkom, no ona to priskrbi svojoj sposobnošću da sakuplja nektar sa oskudnih paša, ili kako se kaže i tamo gdje ga nema.

Sada je to najmanji problem, jer bar sada ima dovoljno kvalitetnih pripravaka i pogača za prihraniti pčele.