Lastavice su kod nas prave ljetne ptice i simboli svjetla, topline i rascvjetane prirode. Kad nam se u travnju vrate ove ljupke ptice, one najavljuju proljeće i ljeto, dakle omiljena godišnja doba.

Životni prostor u blizini ljudi

Lastavica pokućarka (Hirundo rustica) nastanjuje područja od sjeverne Afrike preko Europe (nema je u sjevernoj Skandinaviji) sve do zapadne Azije. Njen životni prostor je od pamtivijeka u najvećoj blizini ljudi. Nastambe i štale u poljoprivrednim naseljima dobar su nadomjestak prirodnim životnim prostorima.  S obzirom na to da su lastavice kukcojedne ptice poljodjelci imaju koristi od njih, a one uživaju njihovu zaštitu.

 Lastavice su svojevrstan simbol selidbe ptica, a usto i važan međunarodni bioindikator ugroženih staništa, osobito za ekosustav mozaičkih antropogenih staništa, koja u posljednja dva desetljeća rapidno nestaju.

Lastavica pokućarka je znatno veća od piljka (Delichon urbica) kojega nalazimo u istom životnom prostoru, a u letu ju raspoznajemo po karakterističnom dugačkom, uskom i rašljastom repu. Riđa boja čela i grla znakovito se ističe u odnosu na tamni, čelično plavi odsjaj gornjeg dijela tijela. Donja strana tijela je bijela kao vrhnje, ali se često vide mrlje (pjege) nastale zagađenjem zraka i gniježđenjem u prašnjavim štalama. Mladi se prepoznaju po širim i znatno kraćim repnim zastavicama, boje perja su im slabije sjajne a glave često djeluju svjetlije. Prilikom leta lastavica ugodno cvrkuće i ispušta piskutave tonove.   

Izvanredni letači

Poznate su izvanredne letačke vještine lastavice pokućarke. Lovi kukce u letu zapanjujuće žustro, u elegantno zakrivljenim lukovima i naglim zaokretima. Pritom često traži zidove kuća i površinu vode, gdje se obično zadržavaju brojni kukci. Dok se probija kroz rojeve letećih kukaca ima široko otvoren kljun i na tako skuplja na stotine, a zatvori ga tek onda kad je pun. Odmara se na takvim mjestima na koja može udobno sletjeti, a na tlo nerado sjeda.

Za lastavice nisu povoljna stalna kišna razdoblja. Tada satima ne dobivaju nikakvu hranu pa im prijeti ugibanje od gladi. Budući da su laste orijentirane (specijalizirane) na određenu hranu, nema drugih mogućnosti da dođu do takve hrane. Doduše, lasta se trudi da za kišnog vremena okrzne u letu kukce koji sjede i navede ih da polete. U odnosu na malu tjelesnu težinu lastavici treba mnogo hrane: dok leti neprekidno lovi kukce i nakon što ih probavi ispljune njihove tvrde dijelove van: pokrilje, štitove i nožice kao gvale (izbljuvak).

Gnijezdo uvijek gradi u unutrašnjosti zgrada. Ako to nije moguće tada bira drugo mjesto pod izbačenim zabatom krova, zaštićeno od propuha i vremenskih nepogoda. Za gradnju gnijezda joj treba glineno blato, a njega ima sve rjeđe i u našim asfaltiranim selima. Gnijezdi se na gredama, željeznim nosačima, lampama i montiranim daščicama.

U mjesec dana prelete 5000 km

Ženka snese 4 do 5 bijelih jaja, bez sjaja s tamnosmeđim pjegama. Nakon gniježđenja lastavice se okupljaju u jatima, pretežito na telegrafskim žicama, ali i u granama ogoljelih stabala i trščacima. Prije nego što krenu put juga love kukce u letu i gomilaju energetske zalihe potrebne za selidbu. Početkom jeseni udružuju se u velika jata i pod vodstvom starih ptica odsele se u svoje afričko zimovalište. Prstenovači ptica došli su do spoznaje da se u proljeće na gnjezdilišta vraća samo 2 % prstenovanih mladunaca, a da godišnja smrtnost iznosi oko 50 %. Stoga su kod lastavica česta 2 do 3 gniježđenja kako bi se osigurala opstojnost vrste.                                                                                                   

Izvor: Gospodarski kalendar

Prethodni članakZnačaj pokrovnih usjeva
Sljedeći članakUloga božjih ovčica u suzbijanju raznih štetočinja bilja
Darko Petanjek
Rođen je 1962. godine u Zagrebu. Praktično i teoretski bavi se avikulturom, ornitologijom i problematikom održivog razvoja. Na tu temu je od 1987. godine do danas objavio više od 300 članaka i nekoliko stotina fotografija u raznim časopisima i dnevnom tisku. U Gospodarskom listu piše od 1999. godine. Autor je dvije knjige o papigama, koautor Zelene knjige izvornih pasmina Hrvatske i publikacije Posavska guska/Posavina goose. Godine 1984. postao je suradnikom Zavoda za ornitologiju HAZU a 1996. dobiva međunarodni certifikat za dizajn bioloških cjelina. Uredio je tri knjige iz područja bioagrikulture.