Neki autori smatraju da podrijetlo ove patuljaste pasmine seže na početak 17. stoljeća u doba tajlandskog kralja Sri Rame. Ali stvaranje moderne verzije pasmine, čak i ako postoji veza sa Sri Ramom, novijeg je datuma.

Zasluga za stvaranje najmanje kokošje pasmine na svijetu pripada Wee Yean Eenu iz malezijske države Kelantan. On je u razdoblju od 1971. do 1990. godine križanjem lokalnih patuljastih pasmina ayam kapan i ayam kate sa crnim svilastim kokicama i japanskom  pasminom šabo (linija nagasaki) stvorio životinje veličanstvena izgleda i ponosita držanja koje su postigle u posljednih desetak godina planetarnu slavu.

Pjetlići tiho kukuriču i vole biti u društvu ljudi, što ih čini idealnim za kućne ljubimce. Stoga nije čudno da je ova pasmina trenutno vrlo popularna u Maleziji kao kućni ljubimac, ponekad i više nego mačka ili pas. Tamošnje serame su vrlo pitome, povjerljive i pokazuju veliku radoznalost ako postoji nešto novo u njihovu okruženju. Kako bi se to postiglo treba ih svakodnevno uzimati u ruke i milovati, te davati poslastice iz ruke, primjerice crve brašnare. Uz dva do tri crva dnevno one će brzo postati pitome.

""

U Maleziji, zemlji njihova podrijetla postoji više od 2500 dokumentiranih boja, ali ne pridaje se važnost obojenosti perja, mogu se pojaviti u bilo kojoj boji. Naglasak se stavlja na tip (konture tijela), veličinu, temperament, otpornost i na plodnost. S obzirom na veličinu serame se dijele u tri skupine: u klasi A pjetlići teže 225 do 350 g, a kokice 200 do 325 g, u klasi B pjetlići teže 350 do 500 g, kokice 325 do 425 g, u klasi C pjetlići 500 do 600 g, a kokice 425 do 525 g. Životinje trebaju biti starije od jedne godine i važu se prije ocjenjivanja. Primjerci koji odstupaju od propisane težine se diskvalificiraju ili degradiraju u odgovarajuću klasu.

Veličanstven izgled i ponosito držanje

Svakog promatrača fascinira njihov karakterističan stav. Kad se gleda s bočne strane, serama podsjeća na slovo S. Visina tijela ovih neobičnih ukrasnih kokica iznosi 15 do 25 centimetara. Glava mora biti kratka, široka i duboka, nagnuta prema natrag, a lisasta krijesta je mala do srednje velika. Crveni podbradnjaci i podušnjaci su prilično mali. Poželjno je da kljun bude jak i blago savijen. Velike živahne oči su narančaste do crvene boje. Vrat je srednje duljine, sigmoidnog oblika, nagnut unatrag.

Vrlo kratka široka leđa zajedno sa stražnjom linijom vrata i okomito nošenim repom tvore slovo V.  Pjetlić drži rep okomito pod kutem od 90 stupnjeva, tako da gotovo dodiruje stražnji dio glave. Repna pera moraju biti široka, dugačka i sabljasta, a srpovi samo malo zakrivljeni. Rep može dodirnuti zastavicu krijeste. Kratak trbuh bogato je prekriven perjem. Okrugla prsa su vrlo dobro razvijena, široka su i puna, te dosežu skoro do kljuna. Velika, široka i dugačka krila nošena su ravno prema dolje, ali ne dodiruju tlo.

Serama u zemljama zapadnog kulturnog kruga

Prvi primjerci ovih zanimljivih egzotičnih kokoši u SAD su uvezeni 2001. godine, u saveznu državu Louisianu. Jato se sastojalo od 30 pjetlića i 105 kokica. Smatra se da gotovo sve serame u Sjevernoj Americi i Europi, čija se brojnost danas procjenjuje na više od 50.000 potječu od tih životinja. Na britanski otok stigle su 2004. godine i odatle su proširene u Nizozemsku, Belgiju, Njemačku, Francusku i druge zemlje.

U našem fondu ukrasne peradi prisutne su od 2014. godine, zaslugom Dražena Biličića iz Bjelovara koji ih je donio iz Njemačke. Među značajne uzgajatelje spadaju Nenad Stipančić (091-7375228), Marin Vuksan (091-2336098), Mario Bedeković (098-872025) i Ivan Poljan (098-9478172).

Diljem svijeta uzgajatelji su osnovali brojne specijalizirane klubove za uzgoj serama, a u Europi i Americi stvoren je jedan drugačiji tip kokica, manje ‘ekstreman’ u odnosu na izvorne malajske patuljke. Iako je 2008. godine donesen ‘svjetski’ pasminski standard za taj novi moderan tip serama, zasigurno će i dalje trebati mnogo godina selekcije kako bi se postigla visoka razina uzgoja. Svjetska federacija uzgajatelja serama (WSF) broji oko 35.000 članova i bilježi godišnji rast od 10 posto.

Smještaj i razmnožavanje…

 CJELOKUPNI TEKST S FOTOGRAFIJAMA MOŽETE PROČITATI U TISKANOM IZDANJU GOSPODARSKI LIST BROJ 6/2017.
Prethodni članakBronhi kolač
Sljedeći članakInspekcija vratila u Egipat neispravnu pošiljku od gotovo 25 tona krumpira
Darko Petanjek
Rođen je 1962. godine u Zagrebu. Praktično i teoretski bavi se avikulturom, ornitologijom i problematikom održivog razvoja. Na tu temu je od 1987. godine do danas objavio više od 300 članaka i nekoliko stotina fotografija u raznim časopisima i dnevnom tisku. U Gospodarskom listu piše od 1999. godine. Autor je dvije knjige o papigama, koautor Zelene knjige izvornih pasmina Hrvatske i publikacije Posavska guska/Posavina goose. Godine 1984. postao je suradnikom Zavoda za ornitologiju HAZU a 1996. dobiva međunarodni certifikat za dizajn bioloških cjelina. Uredio je tri knjige iz područja bioagrikulture.