Uspješna se biljna proizvodnja dugoročno može održati samo ako odabrane kulture uzgajamo sustavno jednu za drugom u plodoredu. Jedan od značajnih razloga uvođenja plodoreda je snošljivost usjeva prema ponovljenoj ili dugotrajnoj uzastopnoj sjetvi i tolerantnost prema korovima, štetnicima i uzročnicima bolesti koji se “nakupljaju” u tlu. Divlje su biljke vrlo snošljive, a vrste koje se ne mogu prilagoditi na uvjete koji vladaju u prirodnim biljnim zajednicama ubrzo bivaju potisnute. Naprotiv, poljoprivredne se kulture ponašaju različito prema ponovljenoj ili dugotrajnoj uzastopnoj sjetvi i sadnji.
Dugotrajna uzastopna sjetva
Neke to lakše podnose, dok su druge vrlo osjetljive, pa ih dijelimo u dvije osnovne skupine: a) snošljive ili samostabilne kulture (npr. kukuruz, proso, raž, zob, soja, krumpir i slično) i b) nesnošljive ili samolabilne kulture (npr. šećerna repa, mrkva, suncokret, grašak i slično). Nesnošljivost kultura odavno privlači pozornost znanstvenika, a najčešće proizlazi iz pojma “umornost” tla i sve jače pojave štetnih organizama. Tipičan primjer takvoj tvrdnji je suvremena proizvodnja krumpira.
Osnovni razlog niskih prinosa
Premda krumpir ubrajamo u snošljive biljne vrste prema ponovljenom uzgoju na istoj površini, tržni je uzgoj nemoguć bez sadnje zdravstveno ispravnih i aprobiranih majčinskih gomolja. Naime, pravo sjeme koje nastaje u zelenim bobama iz cvjetova cime nema važnost na formiranje gomolja. Za njega su zainteresirani samo oplemenjivači radi dobivanja novih sorti krumpira. “Degeneracija” ili izrođivanje krumpira je osnovni razlog prosječno vrlo niskih prinosa krumpira u našoj zemlji. Nastaje kao posljedica virusnih infekcija sjemena krumpira iz vlastite reprodukcije.
Sjemenski se krumpir može uspješno uzgajati samo u područjima sa sporim tempom izrođivanja. Odnosno u regijama gdje nema uzgoja stolnog ili jestivog krumpira. Takvi su usjevi izvori virusnih zaraza koje lisne uši prenose na obližnje sjemenske usjeve. Također geografskim širinama bez visokih ljetnih temperatura. Gomolji s polja koja tijekom ljeta budu izloženi toplinskom stresu u pravilu budu fiziološki stariji i manje pogodni za novu sadnju. Iz tih se razloga sjemenski krumpir u našoj zemlji proizvodi uglavnom u brdskoplaninskim područjima (Lika, Gorski kotar, Žumberak). Takva proizvodnja mora biti prijavljena i pod posebnim zdravstvenim nadzorom.
Kvaliteta se provjerava laboratorijskim ispitivanjem zdravstvenog stanja. Prema cjelokupnoj dopuštenoj zarazi virusima razlikujemo četiri kategorije sjemenskog krumpira na tržištu (Elita, Original, I. i II. sortna reprodukcija). Ali, osim virusnih infekcija gomoljima krumpira se prenosi još 50-ak drugih nametnika (gljivice, bakterije, nematode). Od koji se neki zadržavaju dulje razdoblje u zemljištu.
Najopasnije su gljivične bolesti
Svakako su najopasnije gljivične bolesti koje se naknadno brzo šire u vegetaciji. Npr. plamenjača, crna pjegavost, pa njih ne bi smjelo biti na sjemenu. Kako naša zemlja nema vlastiti istraživački rad na selekciji sorata krumpira, a domaćom proizvodnjom zadovoljavamo tek 5% potreba za sjemenskim krumpirom, najveći dio tih potreba podmirujemo uvozom iz zapadnoeuropskih zemalja. Npr. Nizozemska, Njemačka, Belgija i sl.. Ali, zbog različitih zemljišno-klimatskih uvjeta i organizacije proizvodnje jestivog i sjemenskog krumpira u tim područjima degeneracija krumpira zbog virusnih infekcija nije ograničavajući čimbenik uspješne proizvodnje. Već puno veće štete pričinjavaju krumpirove nematode, bakterijske bolesti (Ralstonia, Clavibacter, Erwinia). Također zemljišne gljivične bolesti gomolja (Rhizoctonia, Fusarium, Spongospora, Streptomyces i dr.).
Svake godine uvezene sjemenske partije krumpira budu zaražene određenim postotkom uzročnika bakterijske “crne noge” (Erwinia), suhe truleži (Fusarium). Također gljivične “bijele noge” (Rhizoctonia) ili površinske krastavosti (Streptomyces). Više od 15-ak godina sjemenski krumpir se uvozi prema “Mjerilima za utvrđivanje zdravstvenog stanja usjeva i objekata, sjemena i sadnog materijala” (NN 53/91). On je propisivao dopuštenu zarazu gomolja na tržištu za samo 12kategorija štetnih organizama. Dok gomoljima se prenosi 60-ak različitih nametnika.
Redovita uzgojna mjera
Od 1990-ih godina Vijeće ministara i Komisija EU donose godišnje na desetke novih propisa kojima se uređuju i jedinstveni fitosanitarni kriteriji za sve članice. Glavni su ciljevi sprječavanje širenja štetnih organizama putem premještanja pošiljaka bilja na zajedničkom tržištu. Stoga je čuvanje biljnih putovnica svake partije kupljenog sjemenskog krumpira obveza svih proizvođača. Kontrola zdravstvenog stanja majčinskih gomolja tijekom naklijavanja i pregleda krumpirišta u vegetaciji redovita uzgojna mjera. Tržni proizvođači krumpira iz tih razloga moraju biti upisani u FITO-Upisnik (NN 54/07). No, da bi danas tržni proizvođači krumpira uspjeli prodavati svoju robu putem trgovačkih lanaca potrebno je da godišnje isporuče barem 300t jestivog krumpira. Uz prosječni prinos 30t/ha svake bi godine morali zasaditi barem 10hektara. Ako bi željeli poštivati pravilo da krumpir na istu površinu sadimo tek svake treće ili četvrte godine onda bi tržni proizvođači trebali posjedovati ili imati u zakupu najmanje 30-40ha poljoprivrednog zemljišta.
Kako smanjiti štetnosti zemljišnih uzročnika bolesti
Kako zbog ograničenih zemljišnih kapaciteta veliki dio obiteljskih gospodarstva još uvijek ne poštuje ova pravila, važno je u plodored s čestim uzgojem krumpira uključiti biljne vrste koje smanjuju štetnost zemljišnih uzročnika bolesti što značajno smanjuju kakvoću i prinose gomolja krumpira. Npr. Rhizoctonia, Streptomyces, Spongospora, Colletotrichum, Helminthosporium i dr..
Također je poznato da kulture pogodne zelenoj gnojidbi npr. rauola, facelija, repica, uljna rotkva, zatim smjese za zelenu gnojidbu koje sadrže lupinu, stočni grašak, faceliju, aleksandrijsku djetelinu, heljdu i uljnu rotkvu, smanjuju populaciju cistolikih nematoda u tlu, pa bi tržni proizvođači jestivog krumpira ove spoznaje trebali što više koristiti u praksi.
