Uspješna se biljna proizvodnja dugoročno može održati samo ako odabrane kulture uzgajamo sustavno jednu za drugom u plodoredu. Jedan od značajnih razloga uvođenja plodoreda je snošljivost usjeva prema ponovljenoj ili dugotrajnoj uzastopnoj sjetvi i tolerantnost prema korovima, štetnicima i uzročnicima bolesti koji se “nakupljaju” u tlu.

 

Divlje su biljke vrlo snošljive, a vrste koje se ne mogu prilagoditi na uvjete koji vladaju u prirodnim biljnim zajednicama ubrzo bivaju potisnute. Naprotiv, poljoprivredne se kulture ponašaju različito prema ponovljenoj ili dugotrajnoj uzastopnoj sjetvi i sadnji.

Dugotrajna uzastopna sjetva

Neke to lakše podnose, dok su druge vrlo osjetljive, pa ih dijelimo u dvije osnovne skupine: a) snošljive ili samostabilne kulture (npr. kukuruz, proso, raž, zob, soja, krumpir i slično) i b) nesnošljive ili samolabilne kulture (npr. šećerna repa, mrkva, suncokret, grašak i slično). Nesnošljivost kultura odavno privlači pozornost znanstvenika, a najčešće proizlazi iz pojma “umornost” tla i sve jače pojave štetnih organizama. Tipičan primjer takvoj tvrdnji je suvremena proizvodnja krumpira.

Osnovni razlog niskih prinosa

Premda krumpir ubrajamo u snošljive biljne vrste prema ponovljenom uzgoju na istoj površini, tržni je uzgoj nemoguć bez sadnje zdravstveno ispravnih i aprobiranih majčinskih gomolja. Naime, pravo sjeme koje nastaje u zelenim bobama iz cvjetova cime nema važnost na formiranje gomolja i za njega su zainteresirani samo oplemenjivači radi dobivanja novih sorti krumpira. “Degeneracija” ili izrođivanje krumpira je osnovni razlog prosječno vrlo niskih prinosa krumpira u našoj zemlji, a nastaje kao posljedica virusnih infekcija sjemena krumpira iz vlastite reprodukcije. Sjemenski se krumpir može uspješno uzgajati samo u područjima sa sporim tempom izrođivanja, odnosno u regijama gdje nema uzgoja stolnog ili jestivog krumpira (takvi su usjevi izvori virusnih zaraza koje lisne uši prenose na obližnje sjemenske usjeve) i geografskim širinama bez visokih ljetnih temperatura (gomolji s polja koja tijekom ljeta budu izloženi toplinskom stresu u pravilu budu fiziološki stariji i manje pogodni za novu sadnju). Iz tih se razloga sjemenski krumpir u našoj zemlji proizvodi uglavnom u brdskoplaninskim područjima (Lika, Gorski kotar, Žumberak), a takva proizvodnja mora biti prijavljena i pod posebnim zdravstvenim nadzorom. Kvaliteta se provjerava laboratorijskim ispitivanjem zdravstvenog stanja, a prema cjelokupnoj dopuštenoj zarazi virusima razlikujemo četiri kategorije sjemenskog krumpira na tržištu (Elita, Original, I. i II. sortna reprodukcija). Ali, osim virusnih infekcija gomoljima krumpira se prenosi još 50-ak drugih nametnika (gljivice, bakterije, nematode), od koji se neki zadržavaju dulje razdoblje u zemljištu.

Najopasnije su gljivične bolesti

Svakako su najopasnije gljivične bolesti koje se naknadno brzo šire u vegetaciji (npr. plamenjača, crna pjegavost), pa njih ne bi smjelo biti na sjemenu. Kako naša zemlja nema vlastiti istraživački rad na selekciji sorata krumpira, a domaćom proizvodnjom zadovoljavamo tek 5% potreba za sjemenskim krumpirom, najveći dio tih potreba podmirujemo uvozom iz zapadnoeuropskih zemalja (npr. Nizozemska, Njemačka, Belgija i sl.). Ali, zbog različitih zemljišno-klimatskih uvjeta i organizacije proizvodnje jestivog i sjemenskog krumpira u tim područjima degeneracija krumpira zbog virusnih infekcija nije ograničavajući čimbenik uspješne proizvodnje, već puno veće štete pričinjavaju krumpirove nematode (Globodera), bakterijske bolesti (Ralstonia, Clavibacter, Erwinia) i zemljišne gljivične bolesti gomolja (Rhizoctonia, Fusarium, Spongospora, Streptomyces i dr.).

Svake godine uvezene sjemenske partije krumpira budu zaražene određenim postotkom uzročnika bakterijske “crne noge” (Erwinia), suhe truleži (Fusarium), gljivične “bijele noge” (Rhizoctonia) ili površinske krastavosti (Streptomyces). Više od 15-ak godina sjemenski krumpir se uvozi prema “Mjerilima za utvrđivanje zdravstvenog stanja usjeva i objekata, sjemena i sadnog materijala” (NN 53/91) koji je propisivao dopuštenu zarazu gomolja na tržištu za samo 12 kategorija štetnih organizama (a gomoljima se prenosi 60-ak različitih nametnika).

Redovita uzgojna mjera

Od 1990-ih godina Vijeće ministara i Komisija EU donose godišnje na desetke novih propisa (direktiva, odluka i uredbi) kojima se uređuju i jedinstveni fitosanitarni kriteriji za sve članice, a glavni su ciljevi sprječavanje širenja štetnih organizama putem premještanja pošiljaka bilja na zajedničkom tržištu. Stoga je čuvanje biljnih putovnica svake partije kupljenog sjemenskog krumpira obveza svih proizvođača, a kontrola zdravstvenog stanja majčinskih gomolja tijekom naklijavanja i pregleda krumpirišta u vegetaciji redovita uzgojna mjera. Tržni proizvođači krumpira iz tih razloga moraju biti upisani u FITO-Upisnik (NN 54/07).No, da bi danas tržni proizvođači krumpira uspjeli prodavati svoju robu putem trgovačkih lanaca potrebno je da godišnje isporuče barem 300 t jestivog krumpira, a uz prosječni prinos 30 t/ha svake bi godine morali zasaditi barem 10 hektara. Ako bi željeli poštivati pravilo da krumpir na istu površinu sadimo tek svake treće ili četvrte godine onda bi tržni proizvođači trebali posjedovati ili imati u zakupu najmanje 30-40 ha poljoprivrednog zemljišta.

Kako smanjiti štetnosti zemljišnih uzročnika bolesti

Kako zbog ograničenih zemljišnih kapaciteta veliki dio obiteljskih gospodarstva još uvijek ne poštuje ova pravila, važno je u plodored s čestim uzgojem krumpira uključiti biljne vrste koje smanjuju štetnost zemljišnih uzročnika bolesti što značajno smanjuju kakvoću i prinose gomolja krumpira (npr. Rhizoctonia, Streptomyces, Spongospora, Colletotrichum, Helminthosporium i dr.).

Također je poznato da kulture pogodne zelenoj gnojidbi (npr. rauola, facelija, repica, uljna rotkva, zatim smjese za zelenu gnojidbu koje sadrže lupinu, stočni grašak, faceliju, aleksandrijsku djetelinu, heljdu i uljnu rotkvu) smanjuju populaciju cistolikih nematoda (Globodera) u tlu, pa bi tržni proizvođači jestivog krumpira ove spoznaje trebali što više koristiti u praksi.

 

Sve stručne tekstove objavljene u Gospodarskom listu u razdoblju od 2016. do 2020. godine čitajte i u našoj Digitalnoj kolekciji koju možete naručiti ovdje

Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje
Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje
Prethodni članakOstali članci u ovom broju
Sljedeći članakFina čokoladna rolada
Gospodarski list
Gospodarski list je najstariji hrvatski časopis za poljoprivredu i selo koji i danas izlazi i koji je kroz tri stoljeća usmjeravao stručno, ekonomski i društveno hrvatskog seljaka i selo. Promicao je i čuvao običaje na selu i poljoprivredi i njegovao hrvatsku kulturu i jezik. List danas izlazi kao polumjesečnik na 72 stranice visoke kvalitete papira i višebojnog (kolor) tiska u formatu 210 x 275 mm. Zahvaljujući tradicionalno kvalitetnim i prije svega aktualnim i stručnim člancima, Gospodarski list stekao je vjerne, dugogodišnje pretplatnike i do danas zadržao status najpopularnijeg časopisa o poljoprivredi u Hrvatskoj. Kroz sva tri stoljeća Gospodarski list je izlazio zahvaljujući prije svega svojim vjernim pretplatnicima, poslovnim partnerima i oglašivačima, a u Gospodarskom listu surađuju najnapredniji ljudi pojedinog vremena, mnogi istaknuti znanstvenici, stručnjaci poljoprivredne proizvodnje, te mnogi drugi ugledni ljudi. Važno je napomenuti da Gospodarski list i danas kontinuitrano stvara nove vrijednosti kroz vrijedne projekte i inicijative; Gospodarski kalendar, biblioteka Obitelj i Gospodarstvo, biblioteka Hrvatsko povrće, Gospodarski oglasnik, televizijska emisija Dodir prirode, web izdanja, digitalizacija arhive 1842 – 1910 dostupne javnosti kroz projekt Hrvatska kulturna baština, izbor za najbolju poljoprivrednu ljekarnu, stručni seminar Hrvatsko povrće, stručni seminar CroVin, profilne stranice na društvenim mrežama, Društvo agrarnih novinara Hrvatske… Cilj Gospodarskog lista oduvijek je bio i ostat će prenošenje znanja, informacija i savjeta, kako bi poljoprivredna proizvodnja bila isplativa, a gospodari uspješniji.