Brojne su izvorne pasmine tijekom druge polovice XX. stoljeća prokazane kao nedovoljno proizvodne te time i neperspektivne, a kao brzo rješenje nametnut je uvoz inozemnih pasmina koje su u to vrijeme bile nešto proizvodnije u mlijeku i mesu.
Desetljećima zanemarene i dovedene na rub opstanka
Zanemarena je mogućnost istraživanja proizvodnih mogućnosti izvornih pasmina, te njihovo selekcijsko unapređenje. Zanemarena je potreba popravljanje uvjeta držanja i hranidbe naših pasmina, pri čemu bi se zasigurno mogli postići dobri rezultati. Ukoliko bi se pri tome uzela u obzir izdržljivost, prilagodljivost i skromnost izvornih pasmina, utoliko bi one zasigurno bile pogodne za neke tehnologije proizvodnje. Uz navedeno, uvođenje mehanizacije u poljodjelstvo i transport dobara dodatno je učinilo domaće životinje (konja, magarce) nepotrebnim.
Slijedom zanemarivanja izvornih pasmina krajem osamdesetih godina XX. stoljeća značajan broj pasmina se našao na rubu opstanka, a neke su nažalost zauvijek nestale s naših područja. Nakon prvotne zatečenosti takvim stanjem farmskih animalnih genskih resursa, pristupilo se inventarizaciji stanja na terenu kako bi se evidentirale preostale uzgojno zanimljive jedinke, te se poduzele aktivne mjere njihove zaštite.
Trud entuzijasta uzgajivača sačuvao lokalne pasmine
Svakako treba prije svega cijeniti trud uzgajivača, entuzijasta koji su unatoč svim opstrukcijama sačuvali lokalne pasmine kao dio njihova nasljeđa. Republika Hrvatska je nakon osamostaljenja ratificirala bitne međunarodne dokumente, od kojih je za očuvanje genskih resursa najvažnija Konvencija o biološkoj raznolikosti (CBD). Spomenuta Konvencija pravna je podloga za aktivnosti šire društvene zajednice i resornih ministarstava za poduzimanje konkretnih aktivnosti u cilju očuvanja izvornih pasmina. Početak je to programa inventarizacije stanja izvornih pasmina na terenu, prikupljanja informacija o preostalim grlima, te otvaranje Matičnih knjiga uz istodobno donošenje Uzgojnih programa.
Osnivanje “udruga uzgajivača izvornih pasmina“, bio je poticaj oživljavanju ovih pasmina. Tijekom protekla tri desetljeća napravljeni su značajni pomaci u popularizaciji izvornih pasmina, povećanju njihova brojnog stanja, analizi njihova genoma, te su pokrenuti programi njihove gospodarske valorizacije i afirmacije.
Krajem XX. stoljeća uvedene su neposredne novčane potpore uzgajivačima izvornih pasmina koje su zadržane do danas. Osim što se njima nadoknađuje dio prihoda uzgajivačima izvornih pasmina, potpore su na određeni način i priznaje uzgajivačima da društvo cijeni njihov trud na očuvanju izvornih pasmina. No, novčane potpore uzgajivačima izvornih pasmina su privremena premosnica dok se lokalne pasmine ponovno gospodarski repozicioniraju i nađu svoje trajno mjesto u našem okruženju. Znanstvena zajednica se također od samih početaka aktivno uključila u razvoj programa očuvanja i gospodarskog korištenja izvornih pasmina, pomažući uzgajivačima, ali i svim drugim dionicima u optimizaciji takvih programa. Takav je i nacionalni znanstveni projekt (Genetske, gospodarske i društvene interakcije programa očuvanja lokalnih pasmina) o kojem se više informacija može se naći na mrežnoj stranici https://ggdlocbreed.agr.hr/.
Koje su sve priznate izvorne pasmine domaćih životinja u RH?
U Hrvatskoj je do sada prepoznata i priznata izvornost više od trideset pasmina domaćih životinja od kojih imamo tri pasmine goveda (istarsko govedo, buša i slavonsko-srijemski podolac), četiri pasmine konja (lipicanac, hrvatski posavac, hrvatski hladnokrvnjak i međimurski konj), tri pasmine magaraca (istarski magarac, primorsko-dinarski magarac i sjeverno-jadranski magarac), devet pasmina ovaca (dalmatinska pramenka, lička pramenka, paška ovca, istarska ovca, dubrovačka ruda, krčka ovca, creska ovca, rapska ovca i cigaja), tri pasmine koza (hrvatska šarena koza, hrvatska bijela koza i istarska koza), tri pasmine svinja (crna slavonska, turopoljska svinja, banijska šara svinja), tri pasmine peradi (zagorski puran, kokoš hrvatica i posavska kukmasta kokoš), sedam pasmina pasa (dalmatinski pas, hrvatski ovčar, tornjak, istarski kratkodlaki gonič, istarski oštrodlaki gonič, posavski gonič i mali međimurski pas), te siva pčela.
Danas se može kazati da su u Hrvatskoj sačuvane one pasmine koje su u nekom broju preživjele do devedesetih godina XX. stoljeća, u najvećem broju su brojnošću “ojačale“, te su prepoznate u široj javnosti kao vrijedno nasljeđe. No, još uvijek javnost nedovoljno prepoznaje njihov gospodarski potencijal, te njihovu važnost za očuvanje identiteta života ruralnih područja, tradicionalne gastronomije, očuvanje biološke raznolikosti područja, sprječavanje devastacije pašnjaka, suzbijanje požara i drugo. Primjerice, geni vezani za odlike fitnesa koje čuvamo u izvornim pasminama mogu biti od velike važnosti za održivost animalne proizvodnje u bližoj i daljnjoj budućnosti.
Uviđamo da održivi razvoj turizma bez izvorne gastronomije nije moguć, budući da današnji posjetitelji očekuju puno iskustvo područja, uključujući “teroar“ lokalne hrane (mesa, mlijeka, povrća, voća). Lokalno stanovništvo osjeća određenu emotivnu vezu s izvornim pasminama jer ih one podsjećaju na ranija vremena i izvorne okuse, dočim inozemni posjetitelji rado susreću pasmine koje ne mogu naći u njihovim zemljama iz kojih dolaze. Važnost prilagodljivih izvornih pasmina, posebice ovaca, koza i goveda u „čišćenju terena“ i suzbijanju požara već je prepoznata, posebice u mediteranskom području.
Sagledavanje izvornih pasmina kroz neposrednu korist u kilogramima mlijeka ili mesa, bez indirektnih koristi koje nam pružaju je necjelovito i društveno neodgovorno. Na području Hrvatske dovoljno je prostora za očuvanje izvornih pasmina i njihovih proizvoda, naravno uz korištenje inozemnih visoko selekcioniranih pasmina u njima prilagođenima sustavima odnosno tehnologijama proizvodnje.
Foto: Ante Ivanković
Pročitajte povezane članke:
Izvorne hrvatske pasmine – blago novog sjaja
Izvorne pasmine konja i magaraca
