U Hrvatskoj su prisutne tri autohtone pasmine svinja, crna slavonska, turopoljska i banijska šara svinja. Program zaštite uvažava i prakticira tradicionalan način držanja. Populacija crne slavonske svinje u znatno je boljoj situaciji, što je u znatnoj mjeri posljedica njezina aktiviranja u programima gospodarskog korištenja.

Crna slavonska svinja je masno-mesnog tipa. U genima crne slavonske svinje sadržani geni lasaste mangulice, Berkshira i Poland China pasmine. Spada u skupinu kasnozrelih pasmina, srednje velikoga tjelesnog okvira. Trup je kratak, grudni koš dubok i širok, sapi umjerene širine i blago oborene. Jednobojne su pepeljastosive boje kože obrasle dugim, ravnim, crnim, sjajnim i rijetkim čekinjama.

Uzgaja se na području više županija (Brodsko-posavske, Požeško-slavonske, Osječko-baranjske, Vukovarsko-srijemske i Sisačko-moslavačke). U leglu je prosječno 6 do 7 živo oprasene prasadi porodne mase od 1,1 do 1,3 kg te ista pri odbiću postiže masu od 8 do 12 kg. Prosječan prirast u tovu je od 500 do 550 g, a u intenzivnom tovu postižu priraste iznad 700 g. Meso je dobre kakvoće s visokim udjelom intramuskularne masti (do 8%).

Crna slavonska svinja u slobodnom sustavu držanja

Turopoljska svinja

Turopoljska svinja pripada skupini pasmina srednje velikoga tjelesnog okvira. Nastala je na području današnjeg Turopolja u VI. stoljeću križanjem šiške sa slovenskom krško-poljskom pasminom. U oblikovanju turopoljske svinje kao podloga je poslužila lokalna svinja masnog tipa koja je križana s šiškom, krškopoljskom svinjom, te engleskim pasminama svinja (Berkshir, Leicester). Trup je srednje dužine, dok su butovi skromne mišićavosti. Koža je u potpunosti pigmentirana s tamnijim mrljama veličine dlana, obrasla kovrčavom čekinjom bijeložute do sivkaste boje. Krmače prosječno prase oko osam žive prasadi koja je pri odbiću teška do 15 kg. Prosječan dnevni prirast u tovu je od 450 do 500 g, a u intenzivnijem tovu oko 550 g. Meso turopoljske svinje je sočno, ružičaste boje pa je stoga vrlo cijenjeno.

Banijska šara svinja nastala je na bazi lokalne populacije svinja koja je „oplemenjivana“ berkširom. Priznata je kao hrvatska izvorna pasmina 2018. godine. Najveći dio populacije banijske šare svinje uzgaja se na području Sisačko-moslavačke županije. Odrasla svinja doseže težinu veću od 200 kg. Svinje su žutosive boje dlake s velikim po tijelu nepravilno raspoređenim tamnim mrljama. Dlaka je oštra, glatka i sjajna te priljubljena uz tijelo. Izvorne pasmine svinja već su duže vrijeme prepoznate kao poželjne u proizvodnji mesa i mesnih delicija. Posebice se ističe brojnošću crna slavonska svinja, no meso turopoljske i banijske-šare svinje već se pojavljuje na tržištu. Potrebno je dalje razvijati proizvodne programe, ali i paletu mesnih proizvoda, uvažavajući navike i potrebe potrošača.

Foto: Ante Ivanković

Pročitajte povezane članke:

Izvorne hrvatske pasmine – blago novog sjaja

Očuvanje, revalorizacija i komercijalizacija izvornih pasmina

Izvorne pasmine goveda 

Izvorne pasmine ovaca

Izvorne pasmine koza

Izvorne pasmine konja i magaraca

Izvorne pasmine peradi 

Prethodni članakKako smo od istarskog goveda boškarina napravili hit?
Sljedeći članakUskoro otvaranje prijava za Male zajmove za ruralni razvoj
prof.dr.sc. Ante Ivanković
Redoviti profesor na Agronomskim fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Uža specijalnost: uzgoj i korištenje goveda, uzgoj i korištenje konja, programi zaštite autohtonih pasmina. Rođen je 1969. godine. Diplomski studij okončava 1994. godine od kada je djelatnik Zavoda za specijalno stočarstvo Agronomskog fakulteta u Sveučilišta u Zagrebu. Doktorski rad obranio je 2001. godine na Biotehničkom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani. U znanstveno nastavno zvanje redovitog profesora izabran je 2011. godine. Znanstveni interes usredotočen je na sustave i tehnologije proizvodnje govedskog mesa i kravljeg mlijeka, uzgoj i korištenje kopitara, suvremene biotehnologije i metode uzgoja, očuvanje farmskih genetskih resursa, etiku korištenja i dobrobit domaćih životinja. Na programu studija Agronomskog fakulteta koordinator je tri modula preddiplomskog, tri modula diplomskog i jednog modula poslijediplomskog studija te suradnik na više modula. Pod njegovim mentorstvom izrađeni su brojni diplomski radovi, četiri magistarska rada, te pet disertacija. Sudjelovao je u radu pedesetak međunarodnih i domaćih znanstvenih konferencija. Kao autor ili koautor objavio je veći broj znanstvenih radova indeksiranih u međunarodnim bazama te veći broj stručnih i popularnih članaka. Vodio je dva znanstvena te više razvojnih projekta. Kao autor/koautor objavio je sveučilišne udžbenike ''Konjogojstvo'' i ''Očuvanje biološke baštine u stočarstvu'', ''Sigurnost hrane'' te priručnik ''Jahanje''. Od 2004. nacionalni je koordinator za očuvanje animalnih genetskih resursa pri FAO. Aktivno sudjeluje u radu domaćih i inozemnih strukovnih udruženja (EAAP, IDF, DAGENE, ERFP). Dobitnik je ''Godišnje državne nagrade za znanost'' za 2000. godinu.