Na području Hrvatske opstale su četiri izvorne pasmine konja i tri izvorne pasmine magaraca.
Lipicanac je dobio ime po mjestu Lipici, u kojem je 1580. prema naputku Bečkog dvora, zasnovana ergela sa zadaćom uzgoja ”baroknog” konja, koji bi zadovoljio gospodarske i vojne zahtjeve. Sustavan uzgoj lipicanske pasmine u Hrvatskoj započinje 1806. godine, dolaskom konja iz ergele Lipice u đakovačku ergelu. Zbog svoje svestranosti, ljepote i dobre radne sposobnosti, lipicanac je u našim područjima izvrsno prihvaćen te se brzo iz ergele proširio i u zemaljski uzgoj.
Slavonija je zbog svojih osobitosti lipicanski uzgoj najsnažnije razvila. Prosječna visina grebena lipicanskog pastuha je od 155 do 160 cm, a tjelesna masa do 500 kg. Hod je pravilan, uravnotežen, razmjerno kratak, dok je kas elastičan s visokom akcijom nogu. Najčešće je sive do sivo bijele boje. Uzgojnu okosnicu lipicanskog uzgoja u Hrvatskoj čine ergele u Đakovu i Lipiku. Lipicance uzgajaju i u Sloveniji, Austriji, Italiji, Mađarskoj, Rumunjskoj i Slovačkoj. Lipicanac je zastupljen u sportu, posebice u zaprežnim natjecanjima, no neizostavni je dio brojnih folklornih smotri i drugih događanja.
Hrvatski posavac laganiji je tip hladnokrvnjaka, nastao na području Posavine. Korišten je kao ratni i radni konj u poljodjelstvu, za rad u šumi, te za vuču teglenica na rijeci Savi i Kupi. U oblikovanju hrvatskog posavca korišten je i arapski konj. Nešto je temperamentniji, pouzdan, dobre ćudi i karaktera. Visine u grebenu je od 140 do 150 cm, trup mu je kompaktan, dubok, širok i zbit, dobro razvijenih mišića. Najčešće su boje tijela dorata, vrana, siva i alata. Današnje uzgojno područje hrvatskog posavca obuhvaća prostor Sisačko-moslavačke i Zagrebačke županije. Vrlo malo se koristi u poljodjelstvu, i u većoj mjeri za proizvodnju konjskog mesa u sustavima niskog ulaganja.
Hrvatski hladnokrvnjak snažan je i izdržljiv radni konj. Nastao je introdukcijom hladnokrvnih europskih pasmina u lokalnu populaciju kobila. Korišten je u poljodjelstvu i vuči tereta. Najčešća boja dlake je dorata, alata i vrana. Skromnost i otpornost osigurali su mu opstanak na marginalnim pašnjačkim površinama, a u najvećoj mjeri koristi se za proizvodnju konjskog mesa.
Međimurski konj je najugroženija pasmina konja na području Hrvatske, s ukupno dvadesetak rasplodnih jedinki. Međimurski konj je krupan i snažan, dobro razvijenog mišićja, visine u grebenu od 145 do 165 cm. Najčešće boje tijela su tamno dorata, dorata, vrana i alata. Danas je njegova funkcija uglavnom folklorna te se ne koristi u programima proizvodnje mesa.
Magarci su stoljećima obitavali na području hrvatskog priobalja, u Dalmatinskoj zagori, na otocima i u Istri. Gospodarsko-socijalna kretanja u ruralnim područjima Hrvatske, uvjetovali su marginalizaciju magaraca što je rezultiralo konstantnim smanjivanjem njihova broja.
Primorsko-dinarski magarac najzastupljeniji je u Hrvatskoj. Veličinom tjelesnog okvira spada u red najmanjih pasmina magaraca u svijetu. Magarcima ovoga tipa svojstvena je čvrsta konstitucija, skladna građa, manji kompaktan tjelesni okvir. Boja trupa većinom je pepeljastosiva i u manjoj mjeri tamnosmeđa. Tamna pruga duž lopatica i leđa (križ) izražena je i jasno uočljiva.
Istarski magarac obitava u središnjem i zapadnom dijelu Istarskog poluotoka. Čvrste je konstitucije, uglavnom crne boja trupa. Sjeverno-jadranski magarac obitava na kvarnerskom otočju i u istočnom dijelu Istre. Svojstvena mu je čvrsta konstitucija, pravokutan tjelesni okvir i snažna tjelesna građa. S obzirom na veličinu tjelesnog okvira nalazi se između primorsko-dinarskog i istarskog magarca. Boja trupa uglavnom varira od tamnosmeđe do crne, a samo u manjoj mjeri zastupljena je tamnosiva boja.
Izvorne pasmine konja i magaraca u različitim su gospodarskim okruženjima, te na takav način se čuvaju. Lipicanci su utkani u tradiciju Hrvatske, pogodni su za zaprežna i dresurna natjecanja te se lako promoviraju kroz manifestacije i konjaništvo. Hrvatski posavac i hrvatski hladnokrvnjak primarno se uzgajaju radi proizvodnje konjskog mesa, no veća korist za uzgajivače mogla bi se postići kada bi umjesto izvoza živih životinja uložili znanje i napor te proizvodili namirnice (meso i mesne proizvode) dodane vrijednosti. Time bi uzgoj postao profitabilniji, održiviji i otporniji na tržne poremećaje. Najveći broj magaraca uzgaja se kao hobi životinja ili za proizvodnju mlijeka magarica, no neupitno je da se većina njih u konačnici uključuje u proizvodnju mesa. Diverzifikacija uporabe izvornih pasmina kopitara da je im sigurnost u dugoročnu opstojnost.
Foto: Ante Ivanković
Pročitajte povezane članke:
Izvorne hrvatske pasmine – blago novog sjaja
Očuvanje, revalorizacija i komercijalizacija izvornih pasmina
