Riječ ‘održivo’ od svoje prve upotrebe 1970-ih godina do danas bilježi eksponencijalan rast, a naročito nakon 2000. godine kad jača svijest o očuvanju prirode kroz koncept uravnoteženja ekonomske, društvene i ekološke održivosti. Ne samo kao fraza, već i pozitivnim djelovanjem, stručnjaci diljem svijeta razvijaju koncept održive poljoprivredne proizvodnje koja svakako uključuje i vinogradarstvo.

Povijest europske vinogradarske proizvodnje može se podijeliti na tri razdoblja. Prvo (prije 1845. godine) je karakterizirano odsutnošću osnovnih fitosanitarnih problema. Nakon ovoga slijedi turbulentnih pola stoljeća tijekom kojeg se europska vinova loza susreće s tri značajna problema: prvo je nastupila pepelnica, nakon nje filoksera te u konačnici plamenjača. Tijekom narednih godina nastojalo se pronaći rješenja za nastale probleme te je uslijedilo razdoblje intenzivne upotrebe kemijske zaštite koje traje i danas.

Neslavno prvo mjesto po potrošnji pesticida

Kako je europska (plemenita) vinova loza (Vitis vinifera L.) osjetljiva na bolesti (pepelnicu i plamenjaču) introducirane s američkog kontinenta, vinogradarstvo zahtijeva veće količine sredstava za zaštitu bilja. Prema potrošnji kemijskih sredstava za zaštitu od bolesti, vinova loza zauzima neslavno prvo mjesto među svim drugim poljoprivrednim kulturama. Procjenjuje se da od svih utrošenih pesticida u poljoprivredi Europske unije na vinovu lozu otpada oko 40%, od čega 70% svih fungicida, dok vinogradarske površine zauzimaju samo 8%. Zbog navedenog, vrlo je važno razviti druge metode zaštite od pepelnice i plamenjače, a jedan od najefikasnijih načina je podizanje nasada s otpornim sortama.

Unutar vrste Vitis vinifera nema dovoljno genetičke varijabilnosti za poboljšanje otpornosti na najvažnije bolesti vinove loze te objektivno nema razloga ne koristiti druge srodne vrste kao izvore gena otpornosti. Razmatrajući mogućnosti koje se temelje na prirodnoj otpornosti, poznato je da određene američke ili azijske Vitis vrste mogu biti korištene kao izvori otpornih gena prilikom poboljšanja otpornosti vinove loze na patogene. Koevolucijom na istom prostoru američke vrste razvile su mehanizme otpornosti prema pepelnici i plamenjači te su ove loze korištene kao izvori otpornosti u oplemenjivanju europske vinove loze. Uz američke vrste, kao što su Vitis rupestris, Vitis riparia, Vitis cinerea i Muscadinia rotundifolia, geni otpornosti pronađeni su i u azijskog vrsti Vitis amurensis.

Nakon introdukcije spomenutih bolesti na europsko tlo tijekom 19. stoljeća, uzgoj tradicionalnih sorata vinove loze postao je nemoguć bez značajne primjene fungicida na bazi bakra i sumpora, a znanstvenici su imali ideju stvoriti tzv. „idealnu sortu“ križanjem vinove loze s američkim vrstama koja bi u jednoj sorti objedinila kvalitetu europske loze te otpornost na bolesti i filokseru američke loze. Prvotna križanja provedena su u Francuskoj, a rezultirala su nastajanjem direktno rodnih hibrida kao što su Noah, Delaware, Othello, Jaquez, Isabella i dr. Raširili su se i u našim krajevima, a u narodu su poznati i pod nazivima „direktori“ ili „tudumi“. Međutim, bili su loše kvalitete i neugodne arome što je utjecalo na reputaciju otpornih sorata koje su stvorene kasnije.

Unatoč lošoj kvaliteti, prvi križanci bili su dobar temelj za naredna križanja zbog otpornosti na bolesti. Brojnim povratnim križanjima sa sortama vinove loze stvorene su sorte novije generacije s visokim udjelom gena (>90%) vinove loze. Stoga one ispoljavaju kvalitetu plemenite vinove loze, odnosno potencijalno su prikladne za proizvodnju visokokvalitetnih vina koja mogu konkurirati vinima svjetski poznatih sorata, a ujedno su visoko otporne na plamenjaču i pepelnicu. Razina zaštite pri njihovom uzgoju bitno je niža te je dovoljno provesti dva do tri tretiranja tijekom najnepovoljnijih godina, a kod nekih sorata u većini godina zaštitu je moguće izostaviti.

Jačanjem svijesti o očuvanju okoliša i zdravlju ljudi potrošnja pesticida nastoji se svesti na minimum. Tako je primjerice Vlada Francuske uvela program Ecophyto čiji je plan smanjiti potrošnju sredstava za zaštitu bilja za 50% do 2025. godine što je ponovno potaknulo institute diljem Europe stvarati otporne sorte.

  Projekti u Hrvatskoj

Vinogradarski instituti, poput francuske INRAE-e (French National Institute for Agriculture, Food and Environment), njemačkog Julius Kühn-a i talijanskog Sveučilišta Udine, posljednjih dvadesetak godina intenzivno rade na prirodnom ojačanju otpornosti, odnosno stvaranju kultivara s visokom tolerantnošću na najznačajnije bolesti putem pomno isplaniranih programa oplemenjivanja vinove loze. Takvi programi rezultiraju kultivarima čija se otpornost temelji na više gena (poligenska otpornost), što je svojevrsna garancija dugotrajne otpornosti jer svaki takav gen aktivira različite mehanizme obrane od patogena.

Slijedom suradnje Sveučilišta u Zagrebu, Agronomskog fakulteta, odnosno prof. dr. sc. Jasminke Karoglan Kontić i prof. dr. sc. Edija Maletića sa znanstvenicima spomenutih instituta, pokrenuti su projekti pod nazivom ‘Introdukcija i karakterizacija novih otpornih sorata vinove loze za ekološki uzgoj u uvjetima Zagrebačke županije’ te ‘Introdukcija sorata vinove loze s otpornošću na gljivične bolesti prikladnih za područje Kutjevačkog vinogorja’. Prvi je financiran od strane Zagrebačke županije, a pokusni nasad posađen je na pokušalištu Agronomskog fakulteta ‘Jazbina’, dok drugi financira udruga Kutjevački vinari iz Kutjeva, a pokusni nasadi posađeni su kod proizvođača OPG Gojko Soldo, Galić d.o.o. i Krauthaker d.o.o.

Sadnja pokusnog nasada na pokušalištu Agronomskog fakulteta – Jazbina

U sklopu projekta na Jazbini ove su godine posađene 22 sorte te devet sorata u kutjevačkom vinogorju od kojih je svaka zastupljena s dovoljnim brojem cijepova za provođenje gospodarske evaluacije kao i vinifikacije u zadovoljavajućoj količini. Svrha nasada je upoznavanje sa svojstvima tih sorata zbog davanja preporuka proizvođačima za sadnju, odnosno za uvrštavanje na nacionalnu listu priznatih kultivara. Kako s tim sortama nemamo iskustva u našim okolišnim uvjetima, prije preporuke proizvođačima za njihov uzgoj potrebno je provesti njihovu evaluaciju pod nadzorom znanstveno-istraživačke institucije (u ovom slučaju Agronomski fakultet) što je razlog provođenja ovih projekata. Za područje Zapadne kontinentalne Hrvatske neke su sorte na nacionalnoj listi, ali u zapadnoj Slavoniji nema nikakvih iskustava niti preporučenih otpornih sorata te će ovo biti pilot projekt na tom području.

Zahvaljujući sličnom projektu koji je proveden u razdoblju od 2007. do 2015. godine uz financijsku potporu Zagrebačke županije, sorte ‘Cabernet Cortis’, ‘Regent’, ‘Johanniter’, ‘Phoenix’,  ‘Solaris’ i ‘Staufer’, a kasnije ‘Bianca’ i ‘Merzling’, koje su rezultat oplemenjivačkog rada spomenutih vinogradarskih instituta, postale su preporučene unutar vinogradarske regije Zapadna kontinentalna Hrvatska koja uključuje podregije Moslavina, Prigorje-Bilogora, Plešivica, Pokuplje te Zagorje-Međimurje.

Francuske sorte

U sklopu INRAE ResDur oplemenjivačkog programa, u siječnju 2018. godine registrirana su četiri kultivara s otpornošću na gljivične bolesti čime su dobili svoje mjesto na službenoj francuskoj listi priznatih kultivara, a to su ‘Artaban’, ‘Vidoc’, ‘Floreal’ i ‘Voltis’. Sukladno uredbi Europske unije, navedeni kultivari mogu se koristiti za proizvodnju stolnoga grožđa ili vina sa zaštićenom oznakom zemljopisnog podrijetla (Protected Geographical Indication, PGI). Unošenjem ovih kultivara u službeni katalog dokazano je kako kultivari koji sadrže poligensku otpornost prema plamenjači i pepelnici također mogu sadržavati vrlo dobra vinogradarska svojstva te se od njih mogu proizvoditi kvalitetna vina.

 Francuska je zemlja s najdužom tradicijom stvaranja otpornih sorata. Nakon neuspjeha s prvom generacijom otpornih sorata taj je rad zamro i ponovno se obnovio kroz INRAE ResDur program.

Talijanske sorte

Prve talijanske sorte otporne na bolesti registrirane su u travnju 2015. godine,  a rezultat su istraživanja i izuzetne sinergije javnog i privatnog sektora. Istraživanje je trajalo 15 godina, a provodili su ga znanstvenici sa Sveučilišta u Udinama (University of Udine) i Instituta za primijenjenu genomiku (Institute for Applied Genomics) u Udinama. ‘Veličanstvenih deset’, kako ih nazivaju, uključuju pet crnih i pet bijelih sorata, a njihov najveći benefit očitava se u značajno smanjenim troškovima vinogradarenja uštedom na tretmanima zaštite od bolesti. Raznolikost genetičke pozadine korištenjem različitih roditelja u križanjima ostavlja mogućnost tržištu odabrati najbolje sorte, a proizvođačima najprikladnije za određene klimatske uvjete. Neke selekcije prikladne su za mediteransko područje, no zbog otpornosti na niske temperature mogu se adaptirati na hladnije klimate središnje Europe i središnje Azije gdje je vinogradarstvo u uzletu.

Njemačke sorte

Vodeće institucije za oplemenjivanje vinove loze u Njemačkoj su Institut za oplemenjivanje vinove loze u Geisenheimu (Geisenheim Grape Breeding Institute), Institut Julius Kühn (Julius KühnInstitut) u Geilweilerhofu te Institut za vinogradarstvo (Staatliche Weinbauinstitut) u Freiburgu  koje rade na stvaranju novih kultivara s visokom otpornošću prema bolestima i prema stresnim uvjetima uzrokovanih vremenom, a koje su istovremeno prikladne za proizvodnju visokokvalitetnih vina. Bilo da se radi o gljivičnim bolestima, štetnicima, klimatskim promjenama ili kvaliteti vina, oplemenjivanje vinove loze bitno pridonosi rješavanju sadašnjih i nadolazećih izazova. Kao i kod ostalih oplemenjivačkih programa, konačni cilj je iskombinirati zadovoljavajući prinos i kvalitetu tradicionalnih sorta sa otpornošću divljih srodnika vinove loze. Dobivenim sjemenjacima detaljno se prate i ocjenjuju njihove karakteristike koje prvenstveno uključuju otpornost na bolesti i kvalitetu vina. U Njemačkoj je ovaj proces započeo prije 90 godina, dakle vrlo je dugotrajan. Razlog tome je višegodišnja priroda vinove loza i činjenica da je za poboljšanje kvalitete vina potrebno provesti brojna križanja.

U ovom članku navest će se opisi botaničkih, gospodarskih i enoloških svojstava otpornih sorata najnovije generacije rose – ružičastih  sorata, a u idućim brojevima Gospodarskog lista slijedit će opisi bijelih i crnih otpornih sorata vinove loze.

‘Hibernal’ (Seibel 7053 x Rizling rajnski klon 239) je njemački kultivar, bilježi intenzivnu sadnju u Njemačkoj, Poljskoj i Češkoj Republici zbog otpornosti na niske zimske temperature te zbog dobivanja vina koja su iznenađujuće slična ‘Sauvignonu bijelom’. Grozdovi su rastresiti i prosječne veličine, a bobe okrugle i ružičaste. Visoke je otpornosti na plamenjaču te vrlo dobre na pepelnicu i sivu plijesan. U godinama kad je pritisak bolesti jači, potrebno je provesti jedan do dva tretmana zaštitnim sredstvima. Odgovaraju mu položaji koji bi odgovarali i ‘Rizlingu rajnskom’ te svi tipovi tla. Bujan je kultivar uspravnog rasta mladica i s malim brojem zaperaka. Redovito je bolje rodnosti i nakuplja više šećera u odnosu na ‘Rizling rajnski’, dok je kiselost niža. Vina ‘Hibernala’ dobivaju se tehnologijom za bijela vina, a u konačnici su elegantna, voćna i punog tijela.

Hibernal

‘Souvignier gris’ (Cabernet sauvignon x Bronner) je njemački kultivar, vrlo je visoke otpornosti na plamenjaču, kao i na pepelnicu te obično nije potrebno provoditi zaštitu. Grozdovi su srednje veliki, izduženi te nisu jako zbijeni. Zatvara grozdove paralelno s ‘Pinotom sivim’, a dozrijeva u isto vrijeme kad i ‘Pinot bijeli’. Prinosi su visoki (11-14 t/ha), kao i sadržaj šećera kojeg prate izražene kiseline. Vina aromatski podsjećaju na ‘Pinot bijeli’ i ‘Pinot sivi’.

Ova slika ima prazan alt atribut ; naziv datoteke je slika-4.-Souvignier_Gris-1024x881.jpg
Souvignier gris
Postavi pitanje autoru klikom ovdje