U svibnju ove godine na području Dubrovačko-neretvanske županije zabilježena je vrlo jaka zaraza gomolja krumpira s prašnom krastavosti, što je iznenadilo same proizvođače, s obzirom da je bolest češća u područjima s hladnijom klimom. Moguće je pretpostaviti da je kišno i hladnije proljeće ove godine pogodovalo razvoju ove bolesti. Čak i u toplijim krajevima Hrvatske.
Niska cijena zaraženih gomolja
Prašna krastavost u načelu ne uzrokuje nekrotične promjene, izrazita oštećenja biljke ili njeno propadanje. Može se čak reći kako prašna krastavost krumpira gotovo da nema utjecaja na rast, razvoj i životne funkcije krumpira kao biljke. Međutim, kod jakih zaraza ekonomske štete mogu biti velike jer gomolji krumpira zaraženi prašnom krastavosti neće moći postići odgovarajuću cijenu na tržištu. Zato čitava proizvodnja može ispati nerentabilna.
Potrebno je istaknuti da zaraza prašnom krastavosti ne prodire u unutrašnjost gomolja. Također se zaraženi gomolji mogu normalno konzumirati.
Prašna krastavost krumpira je prvi puta zabilježena 1841. u Njemačkoj i do 1955. proširila se po cijeloj Europi. Glavni domaćin joj je krumpir, međutim može parazitirati i na nekim drugim biljnim vrstama iz porodice Solanaceae kao što je npr. rajčica.
Uočljivi znakovi zaraze
Na zaraženim biljkama bolest se manifestira u vidu specifičnih i uočljivih simptoma. Zato ju je često moguće točno dijagnosticirati već na osnovu pregleda zaraženih biljaka. Simptomi zaraze manifestiraju se samo na podzemnim dijelovima biljke. Na gomoljima se pojavljuju mali prištići, svjetliji od okolne kore. Prištići su obično 1-6 mm veliki i mekani. Nakon nekog vremena, pokožica se na mjestima prištića osuši i puca. Pukotina ima zvjezdast oblik, a iz nje se rasipaju trajne spore spojene u masu rđasto-crne boje (smeđi prah). Na gomoljima se prištići pojavljuju pojedinačno ili se kod jake zaraze spajaju. U tom slučaju prekrivaju čitav gomolj ili samo jedan njegov dio.
Obično su jače napadnute sorte koje imaju tanju koru. Prištići mogu nastati i na korijenu i stolonima, ali to je dosta rijetka pojava. Zaraza i izgled simptoma ovise o kvaliteti tla, vlazi, temperaturi i osjetljivosti samog kultivara krumpira. Ponekad se kod vrlo jakih zaraza simptomi mogu zamijeniti sa simptomima koje izaziva patogen raka krumpira – Synchytrium endobioticum. Rak krumpira je karantenska bolest i u Hrvatskoj je zabilježen 1955. na području Žumberka. No zaraza je iskorijenjena i do današnjih dana nisu otkrivena nova žarišta.
Širenje bolesti
Uzročnik prašne krastavosti, gljiva Spongospora supterranea, na veće udaljenosti prenosi se kontaminiranom zemljom ili zaraženim gomoljima u kojima se nalaze trajne spore. Trajne spore imaju sposobnost preživjeti u tlu i do 6 godina, a isto tako neoštećeno prolaze kroz probavni trakt životinja. U prisutnosti biljke domaćina trajne spore počinju klijati i proizvoditi zoospore koje u biljku ulaze kroz korjenčiće, epidermalne stanice stolona, lenticele, okca na gomolju krumpira li bilo kakvih oštećenja na samom gomolju. U slučajevima kad je tlo kroz duže razdoblje vlažno, zoospore se oslobađaju sa zaraženih biljaka u ogromnom broju. Tada aktivno plivaju prema korijenu ili gomoljima biljaka domaćina.
Optimalna temperatura tla za njihov razvoj iznosi 11-18° C. Inkubacija (razdoblje koje mora proći od infekcije do pojave simptoma) pri temperaturi od 16-20° C traje oko 20 dana. Za razliku od obične krastavosti, pojavi i razvoju prašne krastavosti odgovaraju kisela i teža tla. Nakon inkubacije na gomoljima se primjećuju prvi tipični simptomi ove bolesti. Ova bolest je opasna i zbog mogućnosti prenošenja „mop-top“ virusa na krumpiru. On za sada nije potvrđen u Hrvatskoj, stoga ju je preporučljivo držati pod nadzorom.
Mjere zaštite
Da bi se izbjegla zaraza, treba saditi zdrave gomolje (certificirano sjeme). Osim što ne postoje učinkovite izravne mjere zaštite, česta je pojava da su gotovo sve biljke na jednoj parceli zaražene. Mjere kontrole odnose se prvenstveno na smanjenje inokuluma – izvora zaraze (trajnih spora) u tlu i na sjemenu krumpira.
Obzirom da se patogen zadržava u tlu, uklanjanje zaraženih gomolja neće onemogućiti zarazu ovim patogenom iduće godine. U slučaju da se utvrde veće štete na gomoljima uslijed prašne krastavosti, preporuča se izbjegavati sadnju krumpira na kontaminiranoj parceli minimalno 6 godina. Ukoliko to nije moguće potrebno je obavezno odabrati otpornu sortu krumpira za uzgoj sljedeće godine.
Zaraza gomolja i korijena ostvaruje se zoosporama kojima je potrebna voda za pokretanje pa se preporuča izbjegavati preobilno zalijevanje, pogotovo u periodu početka razvoja gomolja. Kao i u slučaju većine značajnih bolesti krumpira, rizik od pojave bolesti znatno je veći ukoliko se za sadnju ne koristi certificirano, službeno nadzirano sjeme. Sadnja sjemenskog krumpira koji je proizveden bez nadzora ili vlastitog sjemena znatno povećava rizik od prenošenja raznih bolesti na sjemenskim gomoljima, a tako i od unošenja raznih bolesti na parcelu.
Rizik je još veći ukoliko se na istoj parceli opetovano koriste „sjemenski“ gomolji iz vlastite proizvodnje prethodne godine. Kako se radi o parazitu koji živi u tlu i napada podzemne dijelove krumpira, primjena fungicida u suzbijanju nema naročit učinak. Određeni rezultati postignuti su tretiranjem sjemenskih gomolja fungicidima pred sadnju, no u Hrvatskoj ne postoje registrirana sredstva za tu namjenu.
Koje sorte su otporne, a koje osjetljive?
U otpornosti sorata postoje razlike, ali potpuno otpornih sorata nema. Osjetljive sorte su Agria, Bintje, Kleopatra, Konkurent, Marabel, Dali, Kondor, Raja, Remarka, Signora i Vivaldi, srednje osjetljive su Redstar, Agata, Victoria, Nikita, Ditta, a kao otporne se navode Berber, Monalisa, Mozart, Laura, Sirtema, Kuroda, Fabula, Fianna, Latona i Sante.
