Uslijed zabrinutosti za zdravlje te želje za očuvanjem okoliša, sve više raste trend ekološke proizvodnje voća. Ali zbog upitne isplativosti eko proizvodnje, uzgajivači su i dalje skloniji konvencionalnoj proizvodnji. Njome ipak ostvaruju veće prihode. Jedan od njih je i baranjski proizvođač lješnjaka Domagoj Dropulić koji ima 22 hektara nasada lijeske. Prema njegovom iskustvu konvencionalna proizvodnja i dalje je isplativija nego ekološki uzgoj lijeske u kojoj se prihodi uglavnom ostvaruju kroz potpore.
Na suncem okupanoj Baranjskoj planini, na nadmorskoj visini od oko 200 metara, prostiru se nasadi jednog od najvećih proizvođača lijeske u Baranji.
Vlasnik obiteljskog gospodarstva, Domagoj Dropulić lijesku je posadio na 22 hektara.
-Počeo sam 2005. godine, kad sam posadio deset hektara lijeske. Godinu dana kasnije posadio sam daljnjih 5,5 hektara, pa sljedeće još gotovo dva. Sada je u rodu 17 hektara, a na 5 je novi nasad koji bi trebao u komercijalni rod ući za neke tri godine. Prinosi su oko 2-2,5 tone po hektaru, u ljusci, ovisno o godini. Najveći dio plasiram u PP Orahovicu, a ostalo preko hrvatskih otkupljivača koji izvoze u Italiju, priča Domagoj.
Ekološki uzgoj lijeske ne bih preporučio
Upravo visoki prinosi su razlog što je Domagoj pobornik konvencionalne proizvodnje lijeske, a ne ekološke. Unatoč tome, ekološki uzgoj lijeske je u posljednje vrijeme sve popularnija.
-U ekološkoj proizvodnji lijeske ustvari nema proizvodnje, odnosno nema kilaže. Eko proizvođači mogu imati maksimalno 800 kilograma po hektaru, a i to vrlo rijetki imaju, smatra Domagoj.
Na naše pitanje u čemu onda ekološki proizvođači lijeske vide svoj interes, Domagoj kaže:
–Potpore su veće barem tri puta u odnosu na potpore za konvencionalnu proizvodnju. U ekološkoj proizvodnji 80 do 90 posto prihoda je od tih potpora. Najosnovnija stvar je znači da nemaju proizvodnju već žive od potpora. Sad će se to najvjerojatnije djelomično promijeniti jer je uveden prinos koji moraju ostvariti da bi ostvarili potporu. Međutim, to je samo u proizvodno vezanim plaćanjima.
-Znači i dalje će dobivati ekološku potporu, a jedino u proizvodno vezanim potporama za prvih 20 hektara, ako ne ostvare tu “zacrtanu” proizvodnju, neće je moći dobiti. No, to vrijedi ne samo za eko proizvođače nego i one s konvencionalnom proizvodnjom, ističe Domagoj.
-Osobno ne bih preporučio ekološki uzgoj lijeske, prvenstveno jer se troškovi ne mogu pokriti iz proizvodnje s obzirom na prinose. Nije jednak prihod od 800 kilograma ili od tri puta veće količine lješnjaka. Osim toga, uz skuplja sredstva za zaštitu bilja, gnojidbu, prskanja i drugo, potrebno je i više sezonskih radnika. A njih je danas sve teže naći, kaže Domagoj.
Prema Domagojevim riječima lijeska se pokazala isplativom kulturom. Međutim, oni koji ulaze u taj posao moraju biti spremni na čekanje i naravno rizik.
-Sadi se jako puno, ali dosta njih i odustane. Treba dočekati rod sedam godina. Kao da oročite novce u banku, a rizik postoji kao i u svakom poslu. Možda je tu nešto veći jer je to proizvodnja na otvorenom, na što se ne može utjecati. Zaštititi bi se moglo od tuče i mraza primjerice, protugradnim mrežama i antifrost sustavima. Međutim, ta proizvodnja ne može podnijeti tolika ulaganja.
–Isti je slučaj i s navodnjavanjem. Neki su proizvođači pokušali doći do vode na ovom području kopanjem bunara na oko 150 metara, ali to nije dalo rezultate. Postoji mogućnost pravljenja lagune, u koju bi se dovozila voda i puštala u nasade što opet iziskuje i velika ulaganja i dosta “peripetija”. Uglavnom sve ovisi o kiši, kaže Domagoj.
Neke osiguravajuće kuće lijesku ne osiguravaju
Presudnom se za postignutu količinu uroda pokazala i nadmorska visina, smatra Dropulić. Na visinama je vjetrovitije nego u nizinama, što smanjuje rizik od bolesti. Ipak jaki vjetrovi mogu izazvati i velike probleme.
-Svake godine bude te štete više ili manje, ali 2016.g. je olujni vjetar poharao dosta nasada i napravio golemu štetu. Nemam policu osiguranja jer neke osiguravajuće kuće čak lijesku i ne uzimaju u obzir. Druge pak traže dokaz da je vjetar bio određene brzine da bi priznali štetu, nije dovoljan samo urod koji je pao na zemlju već mora biti certificirana potvrda DHMZ-a. Brzina vjetra na uzvisini i dolje gdje je stanica za mjerenje nije ista pa ti podatci ne odgovaraju, objašnjava Domagoj.
Talijanske sorte dobro su se prilagodile slavonsko-baranjskom podneblju
Uzgaja ukupno 11 sorti od rimskog i istarskog okruglog do uvezenih talijanskih poput Tonda Gentile Romana, Nocchione, Tonda di Giffoni, Tonda Gentile Trilobata, Barcelone i još nekih drugih sorti za koje je želio vidjeti kako će se prilagoditi slavonsko-baranjskom podneblju.
-Pokazale su se dobrima, ima roda, ali zanemariv je za sada, eto za neke kolače, kaže Domagoj. Dodaje kako pravi urod tek čeka.
–Posebno treba voditi računa o razmaku sadnje. Njega treba uskladiti s tlom, bujnošću sorte, osobinama stabla, konfiguracijom terena i drugim čimbenicima. Međuredni razmak starog nasada je 4×5 metara, odnosno 5 metara između redova, a u redu 4 metra, ali sam novi nasad zasadio malo rjeđe. Uzgojni oblik je grm, što smatram boljim u odnosu na stablo jer je to njegov prirodni oblik. Također, omogućuje i pomlađivanje kad dođe u fazu da počne padati rodnost, pojašnjava Domagoj.
Premda bi svima koji se žele baviti uzgojem preporučio sadnju lijeske, ipak upozorava kako je to zahtjevan posao kojem se mora pristupiti odgovorno i biti svjestan svih faza od rezidbe, gnojidbe, do zaštite odnosno kompletne agrotehnike.
Traži se sadnica lijeske više
Osim što je posadio lijesku, Dropulić se 2016. godine odlučio i na proizvodnju sadnica lijeske. Na dijelu zemlje u Kneževim Vinogradima uzgaja certificirane sadnice. Riječ je o sadnicama za konvencionalnu proizvodnju, iako Domagoj ističe kako je potražnja za eko sadnicama veća jer se za njih dobivaju dodatni bodovi na natječajima.
-Proizvodim jednogodišnje i dvogodišnje sadnice, a imam u ponudi 10-ak sorata. Cilj mi je proizvoditi nekih 10-ak tisuća godišnje. Trenutno što proizvedem uspijevam i prodati, čak ne bude dovoljno. Po hektaru treba 420 do 500 sadnica, ovisno o razmaku. Proizvodnja sadnica lijeske također zahtijeva određenu brigu, prvenstveno navodnjavanje jer je plitak korijen, pa okopavanje. I u tom poslu je potreba za sezonskim radnicima velika, kao i za berbu i za rezidbu, a sve je teže naći sezonske radnike. Osobno nemam za sada taj problem jer već dugi niz godina kod mene rade “stalni” sezonski radnici, njih desetak, što mi uvelike olakšava posao, kaže Domagoj.
