Gdje i kako prezimljuju bolesti vinove loze?

155

Među neželjenim organizmima najveće ekonomske štete u vinogradarskoj proizvodnji uzrokuju uzročnici biljnih bolesti (npr. pepelnica, plamenjača, siva plijesan, crna pjegavost i dr.). Razdoblje mirovanja tijekom zime uzročnici bolesti preživljavaju u formama otpornim na vrlo niske temperature (npr. zimska plodišta, zimske oospore, sklerociji, micelij ispod kore i/ili u pupovima).

Osim zaraženog lišća (pepelnica, plamenjača), inficirana rozgva je mjesto gdje se često održavaju patogeni mikroorganizmi.

Važno je po opisanim tipičnim simptomima prepoznati vrstu i stupanj zaraženosti trsja, te kod zimske rezidbe ukloniti i spaljivanjem uništiti što je moguće više oboljelog tkiva. Prilikom gnojidbe voditi se pravilima integrirane vinogradarske proizvodnje da je najveći godišnji dopušteni unos dušičnih gnojiva 50 do 70 kg/ha, za nasade srednje rodnosti i srednje bujnosti vinove loze. Dušikom “obilno gnojeni” nasadi izrazite su bujnosti i znatno veće osjetljivosti na biljne bolesti.

Zimsko tretiranje u vinogradu

Također, krajem jeseni ili krajem zime ne preporučujemo primjenu sredstva koja su nekad preporučivana za zimsko tretiranje vinograda. Većina je takvih proizvoda sukladno Aneksu I Direktive 91/414 EEC u posljednjih pet godina povučena s hrvatskog tržišta. Valja znati da su štetni organizmi u “prezimljujućem” obliku najotporniji na surove zimske uvjete, a time i na kemijsko suzbijanje. Vrlo ih se učinkovito može suzbijati kada postaju “aktivni” tijekom vegetacije, poznajući njihov životni ciklus, osjetljivost razvojnih stadija vinove loze i prateći pritom meteorološke uvjete.

Pepelnica (Uncinula/Erysiphe necator)

Nekoliko je razloga porasta štetnosti pepelnice grožđa u mnogim hrvatskim kontinentalnim vinorodnim regijama:
1) osim prezimljenja u inficiranim pupovima, što je dugo poznato i naročito tipično u mediteranskim područjima, pepelnica u regijama s kontinentalnom klimom sve više prezimljuje u zimskim plodištima (tzv. kleistoteciji);
2) tako formirani savršeni ili spolni stadij pepelnice odgovoran je za brzo nastajanje novih patogenih sojeva otpornih na neke skupine prečesto korištenih fungicida, pa se unatoč mjerama kemijske zaštite ova bolest sve više pojavljuje;
3) globalnom promjenom klime ljeta postaju sve toplija i sparna, a upravo takvi uvjeti najviše pogoduju brzom širenju pepelnice u vinogradima
""Do kraja 1990-tih godina u našoj se zemlji smatralo da je prezimljenje pepelnice u pupovima najvažniji način održavanja bolesti iz sezone u novu godinu. To potkrepljuje spoznaja da gotovo 50 godina od pojave pepelnice u Europi nisu pronađeni kleistoteciji ili zimska plodišta. Kako je takvih pupova u vinogorju relativno malo, a isti prema literaturnim podacima ne podnose niske zimske temperature niže od -18°C, u kontinentalnim je vinogorjima opasnost od pepelnice prije cvatnje bila vrlo mala, pa se mjere suzbijanja gotovo i nisu provodile. Naprotiv, zadnjih 20-tak godina pepelnica u zimskim plodištima može po literaturnim podacima izdržati vrlo niske temperature (-28°C). Razvojem prvih listića rano u proljeće (već krajem travnja ili početkom svibnja) s laganim oborinama (barem 2,5 mm) oslobađaju se zimske spore (tzv. askospore) i na “skriveni” način šire pepelnicu prije početka cvatnje. U našoj najsjevernijoj vinorodnoj regiji opažanja su potvrdila da formiranje zimskih plodišta pepelnice započinje na zaraženom lišću već od druge polovice kolovoza, a najbrojnije je na sortama Pinot bijeli i Rajnski rizling (prosječno više od 150 kleistotecija/100 cm² površine lista). Zbog novog načina prezimljenja pepelnicu treba u nekoliko navrata kvalitetno suzbijati već prije početka cvatnje vinograda. Tijekom zimske rezidbe zaraženu rozgvu pepelnicom (vidi sliku) iznijeti iz vinograda i uništiti spaljivanjem prije razvoja prvih listića. U manjim je nasadima poželjno i jesensko sakupljanje i uništavanje oboljelog lišća.

Plamenjača (Plasmopara viticola)

Štete od plamenjače u vinogradima su u prošlosti bile ogromne. Stoga je već između dva svjetska rata u Europi razvijena prognozna službe (“antiperonosporna” prognoza), a razvojem učinkovitih pripravaka za zaštitu štete su danas značajno manje. Štete nisu samo izravne zbog napada cvjetnih organa ili zametnutih bobica, nego i neizravne zbog jače zaraze lišća.

Zbog jače zaraze lišća plamenjačom akumulira se manje šećera u grožđu, rozgva slabije odrvenjava, slabije je zametanje cvjetnih pupova, pa se takve indirektne posljedice mogu očitovati i dvije godine poslije jakog napada.

Premda su zabilježeni slučajevi prezimljenja plamenjače u vršnim pupovima, to je vrlo rijetka pojava, pa se zimske spore (tzv. oospore) nastale u zaraženom lišću i mladicama smatraju glavnim izvorom primarnih infekcija u proljeće. Zimske oospore nastaje u lisnoj plojci zbog debele opne mogu izdržati vrlo niske temperature, čak 5 dana uzastopno -26°C. Ovi primjeri prezimljenja pepelnice (zimska plodišta) i plamenjače (zimske oospore) dokazuju da niske temperature ne utječu na preživljavanje bolesti.

Siva plijesan (Botrytis cinerea)

Za razliku od pepelnice i plamenjače grožđa koje su svojim parazitizmom vezane na Vitis vrste, siva plijesan je opće raširena biljna bolest, koja obitava na velikom broju biljaka. Zbog toga je susrećemo svuda u okolišu, pa tako i vinogradima. Uzročnik sive plijesni živi na trsju u rozgvi i ispod kore, a nalazi se također na osušenom lišću, napadnutom i mumificiranom grožđu, a također još može prezimiti u pupovima. Stoga u proljeće uvijek postoji obilan izvor zaraze sive plijesni u vinogradima. Dovoljno vlažno, ali i prohladno razdoblje može pogodovati štetama od sive plijesni na još neotvorenim cvjetnim organima već prije same cvatnje. U pravilu se za prosječna proljetna vremena siva plijesan kao saprofit naseljava na dijelove cvjetova koji su obavili svoju funkciju (cvjetne kapice, prašnike). Tu se održava do početka dozrijevanja grožđa kada uz prisutnost dovoljno vlage formira “klične cijevi” (infekcijske hife) koje mogu probiti kutikulu i proširiti se u unutrašnjost bobica. Osim izravnih zaraza ova se gljiva u bobe širi kroz različita oštećenja od kukaca (ose, grožđani moljci), tuče i/ili pucanja boba zbog previše vlage.

Crna pjegavost (Phomopsis viticola)

Zaraza na bobicama od ove je bolesti vrlo rijetka, a tipične se promjene pojavljuju krajem zime na mladicama i rozgvi u obliku izbjeljivanja kore . No, tek pojava plodišta uzročnika bolesti u obliku crnih točkica (piknidi) na bijeloj kori smatra se prepoznatljivim znakom bolesti, jer i druge gljive na nekim sortama u određenim okolnostima mogu uzrokovati srebrnkasto- bijele promjene (npr. Botrytis, Macrophoma, Sphaeropsis). Upravo je zaražena, bijela, rozgva sa sitnim crnim plodištima glavni izvor proljetnih zaraza. Koliko je moguće, tijekom zimske rezidbe treba odstraniti bolesnu rozgvu i iznositi je iz vinograda. Poznato je da u odbačenim biljnim ostacima oslobađanje infektivnih piknospora naknadno može trajati još 3-4 godine.

Često je crna pjegavost od vinogradara “podcijenjena”, jer se rijetko pojavljuje na grožđu, ali zadnjih godina u našoj zemlji postaje sve veći problem, a zbog iscrpljivanja vinograda opisane su štete do 30%. Mjere zaštite se provode rano u proljeće, isključivo preventivnom primjenom organskih fungicida, prije uvjeta zaraze koje «donose» proljetne kiše u vrijeme otvaranja pupova i razvoja prvih listića.

Prezimljujući oblici su najotporniji stadiji u životnom ciklusu uzročnika bolesti na ekstremne vanjske uvjete (npr. niske zimske temperature), ali također i na kemijska sredstva za zaštitu bilja. Stoga primjena povećanih koncentracija nekih anorganskih fungicida (npr. bakarni i sumporni pripravci) ujesen nakon otpadanja lišća (ili nakon berbe grožđa) ne daje zadovoljavajući učinak na smanjenje prezimljujućeg potencijala uzročnika bolesti. U zadnjim zaštitama pred berbu ili ujesen nakon berbe grožđa smislena bi bila primjena bioloških fungicida na osnovu antagonističkih mikroorganizama (npr. Ampelomyces quisqualis, Trichoderma harzianum, Bacillus subtilis, Bacillus pumilus, Bacillus amyloliquefaciens, Glomus spp.) (u pripravcima npr. “AQ 10” WG, “Trichodex”, “Ekstrasol”, “Serenade Max”, “Fruttifolia”, “Amylo-X” WP i sl.).

Postavi pitanje autoru klikom ovdje
Prethodni članakSam napisao projekt i dobio sredstva za mlade poljoprivrednike
Sljedeći članakPojava influence ptica kod Vinkovaca
mr. sc. Milorad Šubić
Milorad (Ivan) Šubić, magistar znanosti i diplomirani inženjer agronomije, pročelnik Poljoprivredne savjetodavne službe u podružnici Međimurske županije. Savjetnik je iz područja zaštite bilja, član Hrvatskog društva biljne zaštite i Američkog fitopatološkog društa, suradnik Gospodarskog lista, autor više stručnih radova, koautor 3 znanstvena rada (CAB Abstracts) i više stručnih radova, te stručni suradnik i predavač u raznim obrazovnim institucijama. Rođen je 9. rujna 1969. Godine. Osnovnu školu završio je u Murskom Središću, a srednju poljoprivrednu školu u Križevcima. Diplomirao je na Agronomskom fakultetu u Zagrebu 1994. godine. Diplomski rad naslova "Istraživanje djelotvornosti biljnih ekstrakta na krumpirovu zlaticu – Leptinotarsa decemlineata (Say.) tijekom 1992. godine" izradio je na Zavodu za poljoprivrednu zoologiju, pod mentorstvom akademika prof.dr. Milana Maceljskog. Studijski program zaštite bilja završio s prosječnom ocjenom 4,63. Nakon završetka studija počinje se baviti patologijom bilja zaposlivši se krajem 1994. godine kao mlađi asistent na Zavodu za fitopatologiju Agronomskog fakulteta u Zagrebu. Sudjelovao u provođenju nastave studentima biljnih smjerova V semestra iz predmeta "Opća fitopatologija", te dijela predmeta "Specijalna fitopatologija" koji se odnosi na bakterijske i virusne bolesti biljaka (samo za studente smjera zaštita bilja VI semestar). Osim nastavnih aktivnosti bio je uključen u znanstveno-istraživački projekt "Scientific Research into the factors of Integrated control" financiran od strane Ministarstva znanosti i tehnologije. U akademskoj godini 1994/95. upisao poslijediplomski studij na inženjerskom smjeru Molekularna biologija Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu, a u razdoblju od sredine 1995. do početka 1997. proučavao karantensku i bakterijsku palež jabučastog voća (Erwinia amylovora). U siječnju 1996. godine boravio na studijskom usavršavanju iz biljne bakteriologije u Bologni (Instituto di Patologia Vegetale, Scienze e Tecnologie Agroindustriali ed Agroambientali, Universita degli Studi di Bologna, kod prof.dr. Carla Bazzia) kao stipendist Ministarstva tehnologije i znanosti Republike Hrvatske. Zbog rješavanja stambenih i obiteljskih problema prekida rad na fakultetu i poslijediplomski studij na PMF-u, te se vraća u Međimurje. Od 1. svibnja 1997. godine počinje raditi u Uredu za gospodarstvo Međimurske županije kao voditelj službe za zaštitu bilja, a 1. veljače 1998. godine prelazi u Hrvatski zavod za poljoprivrednu savjetodavnu službu, Odsjek Međimurske županije u svojstvu savjetnika za zaštitu bilja. Krajem 1998. postaje rukovoditelj odsjeka. Rukovodeće poslove obavlja u Javnoj poljoprivredno savjetodavnoj službi pri Hrvatskoj poljoprivrednoj komori (2011. i 2012.), te u Poljoprivredno savjetodavnoj službi (2012., 2013. i 2014.) i Savjetodavnoj službi (danas). U okviru provođenja međunarodnog projekta vlada Kraljevine Nizozemske i Republike Hrvatske "Unapređenje proizvodnje krumpira u Hrvatskoj" tijekom ožujka 1999. godine boravio na stručnoj izobrazbi u Centru za obuku "IPC Plant" Emmeloord. Poslijediplomski studij na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (područje Biotehničkih znanosti, polje Agronomija, znanstvena grana Fitomedicina) upisuje 1998. godine, a magistrirao 2002. godine obranivši magistarski rad naslova: "Mogućnosti prognoze i suzbijanja plamenjače krumpira (Phytophthora infestans (Mont.) De Bary) u Međimurju", izrađen pod vodstvom prof.dr. Bogdana Cvjetkovića. Znanstveno i stručno usavršavanje Od 1997. godine aktivno sudjeluje u radu godišnjih Seminara biljne zaštite stručnim izlaganjima iz područja integrirane zaštite voćnjaka, vinograda i povrtlarskih kultura. Koautor je 3 znanstvena rada (CAB Abstracts) i više stručnih radova. Stručni je suradnik "Gospodarskog lista" i autor kolumne zaštite bilja u županijskim novinama "Međimurje", a od 1998. godine stručni suradnik Gospodarske škole Čakovec, Pučkog otvorenog učilišta Čakovec i Privatnog učilišta "Novak" iz Čakovca pri izvođenju nastave "Tečaj za vinogradare i vinare" (predavač poglavlja "Zaštita vinograda od štetočinja") i nastave za osposobljavanje ratara (predavač poglavlja "Zaštita ratarskih kultura od štetnih organizama"). Tijekom 2010. godine bio je vanjski suradnik Pučkog otvorenog učilišta Čakovec pri obrazovanju odraslih za zanimanje Proizvođač merkantilnog krumpira (predavač za poglavlja "Značaj plodoreda u suvremenom uzgoju krumpira" i "Zaštita krumpira od štetnih organizama") Član je Hrvatskog društva biljne zaštite (HDBZ) i Američkog fitopatološkog društva (APS). Nagrađen je u veljači 2012. godine od Hrvatskog društva biljne zaštite Poveljom, uz brončanu plaketu radi doprinosa popularizaciji i afirmaciji struke. Oženjen, otac kćeri Lucije i sina Ivana.